Lakše je i za obitelj i za prijatelje izvijestiti da je netko preminuo, nego napisati da je bila riječ o samoubojstvu. Suicid je kod nas uvijek bio tabu-tema, pogotovu kad je riječ o samoubojstvima hrvatskih branitelja. Ima tu pomalo ostataka vjerskih dogmi, iz doba kad se smatralo da je oduzeti sebi život uvreda Boga, do stava da je suicid slabost, bijeg i odustajanje od borbe.
Objaviti da je netko, dakle, počinio suicid naravno da nije glorificiranje tog čina kojeg je bolje da nema, no kada je riječ o poznatoj javnoj osobi, privlači pažnju i okidač je za društvenu raspravu o opravdanosti ili neopravdanosti takvog čina. Komodor Ivica Tolić obrazovao se za inženjera strojarstva te magistra ekonomije. No, rat ga je, kao i mnoge Hrvate, prisilio na drugu karijeru, onu vojnu i ratničku, te je taj Imoćanin sa samo 22 godine otišao u rat i s 4. Gbr. prošao put od vojnika do zapovjednika.
Rat je završio kao načelnik stožera Južnog bojišta, a poslije je zapovijedao i flotom HRM-a. Proteklih pet godina bio je i hrvatski eurozastupnik. Možemo samo pretpostavljati je li razlog suicida tog 50-godišnjaka opaka i nepodnošljiva maligna bolest ili neka politička razočaranost, no većina njemu bliskih razumije odluku da si skrati muke. S obzirom na to da je javno poznat, Tolića se nije moglo automatski uklopiti u grupu anonimnih hrvatskih branitelja koji su počinili suicid. A svakih nekoliko godina kad se ta velika brojka “rifreša” iznova nas zaprepasti.
Prema zadnjim podacima od prije dva tjedna, a prikupio ih je od državnih institucija redatelj Jakov Sedlar, koji nakon godinu i pol završava film o samoubojstvima hrvatskih branitelja, taj se broj popeo na 3426. S ovog svijeta su tako dosad otišle dvije brigade ratnika Hrvatske vojske.
Nakon rata, kada su počeli suicidi, tada još malobrojni, u politici i vojsci prevladavao je stav da se ni PTSP ni suicid neće “uhvatiti” kod hrvatskih vojnika, niti će biti vijetnamskog sindroma kod njih stoga što su se oni borili na svom tlu, branili svoju zemlju i nisu ratovali u tuđini. O tome svjedoči i Đurđa Adlešić koja se još uvijek brine o razminiranju, žali za Tolićem s kojim je do prije dva mjeseca lobirala kod eurozastupnika za nastavak razminiranja u RH i svijetu. Sjeća se kada je psihijatar Herman Vukušić prvi kazao da će, bez obzira na karakter rata, hrvatski branitelji biti izloženi problemu suicida poput ostalih, te da će po svim meritornim znanstvenim postavkama taj problem eskalirati kada prođe prvih dvadeset godina od završetka rata.
Vukušić je, pokazuje se, bio u pravu, a vjerojatno je u pravu i sada kada predviđa daljnji rast suicida, jer istraživanja pokazuju da će najviše suicida biti u dobi između 55 i 65 godina.
Oni koji su se bavili razlozima suicida među braniteljima navode da je na prvome mjestu razočaranost državom i društvom i da za suicidom posežu oni koji za sebe nisu tražili privilegije, nego su u rat odlazili zbog ideala. No, kod njih je jak motiv za suicid stavljanje cjelokupne braniteljske populacije na stup srama zbog navodnih privilegija i pucaju jer nisu krivi.
Naime, većina branitelja ne uživa tolike privilegije kolike su u percepciji javnosti. I premda je u Hrvatskoj tri puta više “običnih” samoubojica od onih iz braniteljske populacije, razumljivo je zašto samoubojstva branitelja imaju za društvo i državu simbolički veći značaj i donose nam simbolički veće razočaranje.
Osim toga, samoubojstva branitelja i ratnika znaju biti “grublja”. Mnogi od nas, nažalost, znaju primjere iz vlastita kruga poznanika u kojima su branitelji počinili suicid i pred članovima obitelji, ženom i djecom, što stvara dodatnu traumu. I premda država i Ministarstvo branitelja u zadnjih nekoliko vlada pokušavaju prevenirati taj problem, a kažu da se posebno trudi ministar i ratnik Tomo Medved, brojka o dvije brigade hrvatskih branitelja koji su otišli s ovog svijeta suicidom treba zabrinuti sve koji imaju osjećaj za Hrvatsku.
Kad oni koji baš ne pate od tog osjećaja za svoju zemlju kažu da više pažnje zaslužuju oni koji sad napuštaju Hrvatsku i odlaze u Irsku i Njemačku, treba im objasniti da je ova skupina koja je u opasnosti da “rješenja” pronađe u samoubojstvu puno osjetljivija od one gastarbajterske ili iseljeničke. Većina počinitelja suicida među vojnicima su baš ratnici, vojni invalidi, što je još jedan razlog da nemamo pravo biti indiferentni prema njihovim problemima.
A što se raznih programa psihosocijalnog osnaživanja te populacije tiče, sve je to dobrodošlo, no za njih nema boljeg lijeka od spoznaje da hrvatsko društvo i država funkcioniraju i da se oni nisu uzalud za to borili.
Eto i ja sam iz Novog Sada. Bio student u vreme rata i mobilizacije. Da li se iko iz Vukovara vratio normalan? Secam se drugara sa vukovarskog ratista kad je krenulo NATO bombardovanje. Podsmesljivo gledali one koji beze u sklonista. Bez trunke straha, ko da im je svejedno zivot ili smrt, tup pogled koji ih vraca u crni period. Da li ce biti mira, pomirenja? Tesko. U ustasama je bio jednocifren broj Hrvata a namece se decenijama u Srbiji teza o genocidnosti Hrvata. A imate i vi sad potpuno tacnu statistiku ratova 90ih. Dok je odziv za mobiluzaciju tokom NATO bombardovanja bio ogroman, iako je ishod unapred jasno bio poguban, mobilizacija na Vukovar i hrvatska ratista je u Srbiji bila ovakva. 2% dobrovoljaca, 11 posto prisilno mobilisanih i 87% odbilo mobilizaciju ili izbegavalo da primi poziv. Niti su Hrvati genocidne ustase niti vam je vecina Srba zelela oteti teritoriju. Hoce li ovim prostorima zavladati rezimi koji ce u skolske programe uvesti istinu???