Hrvatska je centar svemira i svaki svjetski događaj mora nekako biti uzrokovan postupcima same Hrvatske. Ta rečenica iz jedne američke diplomatske bilješke iz 2003., koja opisuje kako hrvatski političari i analitičari doživljavaju svijet, nikad ne prestaje biti aktualna. Pa ni sad, u priči o posrnuću Agrokora, gdje se odmah u javnim raspravama stvorio neupitan zaključak, instant konvencionalna mudrost, da činjenica da su ruske banke najveći vjerovnici Agrokora automatski ima značiti da najvećom hrvatskom kompanijom upravlja izravno Kremlj i osobno predsjednik Rusije Vladimir Vladimirovič Putin.
Imamo prilike čitati toliko divlje teorije i spekulativne naslove o tome kako je, evo, Hrvatska praktički postala kolonija Rusije, plijen u geostrateškoj igri. Obično takve divlje teorije ne prati nikakva potreba za elaboracijom, razumnim dokazima ili barem indicijama u prilog takvom zaključku. Osim, naravno, plitkih i dnevnopolitičkih argumenata poput onog koji je Željko Jovanović (SDP) koristio u Saboru: “Ovo je posljedica vašeg manekenskog hoda po Ukrajini.” Ili argumenata u članku koji je Deutsche Welle (hrvatska redakcija) objavio pod naslovom “Agrokor – ruska satisfakcija za aroganciju Zagreba?”, u kojem je sve povezano s Agrokorom: od projekta Družba Adria do LNG terminala na Krku, od “uspravnice” Jadran-Baltik za koju se zalaže predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović do premijera Andreja Plenkovića koji je “nuđenjem pomoći Ukrajini u mirnoj reintegraciji Donbasa te spominjanjem Krima navukao otvorenu ljutnju Moskve”. U toj analizi nedostaju još samo “Medo i Maša”! Ma sigurno smo navukli bijes Kremlja i time što HRT ne emitira taj popularni ruski crtić u terminu prije Dnevnika.
S druge strane, kad su već krenule tako divlje analize o barem i najsitnijem našem potezu koji je mogao toliko naljutiti Ruse u prošlosti da su samo čekali i smišljali odmazdu kroz Agrokor, možemo smisliti i pozitivne primjere koji nam idu u korist: kad smo ono natukli Engleze na Wembleyju 2007. i omogućili da se, umjesto Engleske, na Europsko prvenstvo u nogometu 2008. plasira Rusija, valjda je i tu bilo nešto skrivene geopolitike koja samo čeka da se analizira s odmakom, u kontekstu krize u Agrokoru.
Prava istina je, kao i obično, daleko od svih tih infantilnih naklapanja. Kad pitate poslovnjake i diplomate koji imaju stvarnog iskustva u Rusiji, reći će vam otvoreno da si Hrvati previše “daju na važnosti” kad zaključuju da sudbina Agrokora sada direktno ovisi o volji Putina. “Komentari koji dolaze iz Hrvatske, u kojima ljudi misle da znaju Putinovu dušu jer su nešto čitali o njemu, zapravo su... žalosni”, govori mi jedan sugovornik iz Moskve koji je vrlo dobro upućen u rusko gospodarstvo, bankarski sektor i politiku.
Što je to što nam govori da je istina sasvim drukčija od olako izrečene teze da je Agrokor pao u ruke Putina? Za početak, činjenica da je Sberbank, najveći Agrokorov vjerovnik, zaista banka koja operira po tržišnoj filozofiji. Naravno, ne treba biti sasvim naivan, to je i dalje ruska banka, a u Rusiji ništa nije baš potpuno lišeno politike, pogotovo ne najveća banka u kojoj 51 posto dionica ima narodna banka Rusije. No, bilo tko u Rusiji tko je ikad ozbiljnije poslovao s tom bankom ili susreo i upoznao njezina predsjednika Germana Oskaroviča Grefa (već mu ime govori da nije tipični Rus) reći će vam da i banku i njezino vodstvo zanima zdravi biznis, a ne jeftina geopolitika. Pogotovo ne geopolitika prema državi koja je, kad bi lista ruskih geostrateških prioriteta bila posložena po abecednom redu, bila negdje između š- i ž- prioriteta. Možda grubo zvuči, ali je tako, i upućeni sugovornici iz Rusije govore da je tako. Takvi sugovornici kažu da im se čini da operacija oko Agrokora ni na koji način nije operacija ruske države, nego čisto tržišna operacija banke koja je od svih banaka u Rusiji najzdravije posložena u smislu odvajanja poslovnog interesa od političkog utjecaja. To je Sberbank. Druga ruska banka prisutna u Agrokoru, VTB, malo je više pod državnim utjecajem, tu sumnje mogu biti opravdanije, ali VTB drži relativno malen udio Agrokorova duga.
Možda da, barem u priči o Agrokoru, krenemo od pretpostavke da Hrvatska nije centar svemira? I da Rusi koji su kreditirali Agrokor nisu produžena ruka Putina i njegovih skrivenih interesa, nego da su to jednostavno tržišno orijentirani ruski bankari kojima je stalo do toga da svoj novac dobiju natrag ili sačuvaju vrijednost plasmana. Možda da krenemo od takvih pretpostavki? Dok se, naravno, (i ako se) ne dokaže suprotno.
