Naslovnica Premium Kolumne

Roditelji, ne šaljite djecu u vojsku. Klinci, ako vas pozovu – dezertirajte. Ginuti za domovinu mračna je glupost

Što ima veličanstvenog u umiranju za domovinu? Vrijedi li ona žrtvovanja onih koji su danas tek djeca koju planiramo ogrnuti u maskirne kompletiće?
12. veljače 2017. u 19:50 1 komentara 7328 prikaza
vojska
Foto: Robert Anic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Samo oni koji nemaju iskustvo rata i oni koji su dovoljno zli pa mogu zazivati oružje licitiraju životima i romantičnima proglašavaju ubijanja, sakaćenja, krv i kaljužu masakra. Nema ničeg romantičnog u umiranju za domovinu. To je mračna glupost, odgojem usađena predrasuda o veličini neminovne žrtve da bi cjelina postojala na kostima pojedinca. Orwell je napisao da rat doprinosi onoj posebnoj mentalnoj atmosferi koja je potrebna hijerarhijskim društvima što je istina suprotna gore spomenutoj romantici. Ako se zadržimo na Orwellu i ako njegovu misao uzmemo precizno kao Le Bonovu da se toliko gomila dalo herojski poklati za vjerovanja, ideje i riječi što su ih jedva razumjele, mora se stvar pogledati iz jedine objektivne perspektive u kojoj se nikako ne smije više pitati što ti možeš učiniti za domovinu, nego što je domovina do sada uopće učinila za tebe.

Ne mogu opisati razinu tjeskobe koja me pritisne kada sretnem svoje vršnjake osakaćene u ovom posljednjem ratu kao što ne mogu shvatiti lakomost domovine da pristaje radi vlastitog mita svojim ljudima trgati udove i gurati ih u jame. Zazivati ih u vojsku pod zajedničkim stijegom unaprijed planirane žrtve dijabolična je nakana ubojstva s predumišljajem, što pojednostavljeno znači da je svaki rat tek masovno ubojstvo s nacionalnim predumišljajem, savršen zločin koji pobija tezu kako se zločin ne isplati. Dobro, ne isplati se svima, ali nije ni malen broj onih koji u jurišima na mrskog neprijatelja vide priliku da postanu vlasnici prava na povijest. Vraćam se svojim stradalim vršnjacima iz prošlog rata. Gledajući ih, shvaćam da su oni rat koji prolazi s nama. Oni kojih više nema poginuli su za državu koja ne zaslužuje ni pola kapi krvi prolivene, oni koji su preživjeli kaucirajući vlastiti ideal nekim od svojih udova danas tumaraju ovom moralnom pustopoljinom kao nacionalne fatamorgane koje svi odbijaju vidjeti, osim kad ih ponovno treba mobilizirati za novi krug interesnog samoubojstva.

predrag matić Goran Gerovac U obrani našeg načina života i svog dostojanstva SDP-ovci podižu šator ispred haustora Freda Matića Auschwitz Goran Gerovac Da je Hitler pobijedio, danas bismo bodljikavu žicu Auschwitza slavili kao mjesto gdje je obranjena Europa

Oni pak koji su izašli živi i cijeli, ali koji nisu imali želudac prodajući čast naplatiti poslijeratno likovanje nad grobovima, ostali su isključeni, poput likova iz nekih starih videoigrica što su odigrali svoje minorne uloge i sada bez smisla i energije tavore na marginama ekrana. Neupotrebljivi za sljedeći rat, nepotrebni za ovu laž od mira u zemlji za koju su potezali oružje moraju se osjetiti kao svaki onaj kome su pucali u leđa. Nevjerojatno je to iskustvo, a još je nevjerojatnije kako ga se olako ignorira i prelazi preko njega. Što nam znače rečenice koje su ispisali Remarque, Marinković, Mihajlo Lalić, Hassel, što znači Sartreova ideja da društva nikada nisu upoznala mir koji ne bi bio drugo nego naoružani mir ili ona Tome Akvinskog da tirani sumnjiče dobre, a ne zle strahujući od kreposti drugih.

U čovjekovoj upotrebljivosti za besmisao umiranja ne znače ništa jer, čak i da smo nešto od povijesti naučili, uporno to odbijamo primijeniti. Ponovno zveckanje oružjem, ponovna pozivanja u vojsku zato će opet rezultirati pokornim odazivanjem, mobilizacijom mase, bez pitanja i želje da se odupru antilogici i da se konačno napravi domoljubna inverzija kako bi stvari sjele na pravo mjesto – roditelji, ne šaljite djecu u vojsku; klinci, ako vas pozovu – dezertirajte. Recite da bolujete od talasemije maior. Ne minor. Recite da ste nacionalno anemični, apatični, blasfemični. Ne uvode vas u tu mračnu i zlokobno besmislenu strukturu da bi vas naučili preživjeti, nego da vas nauče ubiti i umrijeti. Nijedna vojska nikada nije postojala da bi drugu stranu odvratila do rata, nego je vojna struktura bila neophodna da bi rat postao moguć. Strah od toga da će vas se proglasiti nacionalnim izdajnicima, dezerterima, kukavicama, izrodima toliko je generacijski impregniran u svijest odgojem i tradicijom da je paradoks žrtve postao okosnicom kolektivnog ludila koje nazivamo domoljubni zanos.

Ima u Marinkovićevu Kiklopu prizor u kojem Don Fernando tumači potrebu preventivnih ubojstava i zaključuje, bez krzmanja, kako se boji rata i umiranja jer vlastitu glavu smatra najvećim kulturnim dobrom budući da se jedino ona brine za njega. Glava koja se brine i glave koje se kotrljaju antipodi su melodramatičnih skazanja u kojem množina rađa narod, istovremeno ubijajući čovjeka. Na kraju svih velikih riječi i teških parola nitko nije na fronti ubijen kao Hrvat, svi su iščezli kao ljudi, izmanipulirani i odvedeni na klanje u ritmu koračnice samo da bi besmisao ratnog smeća zavijorio kakvom-takvom svečanošću.

Što ima veličanstvenog u umiranju za domovinu? Vrijedi li ona žrtvovanja onih koji su danas tek djeca koju planiramo ogrnuti u maskirne kompletiće? Mislim da vojnički poziv traži od čovjeka da pomalo bude psihopat. Poslati ljude u bitku i ostaviti ih da trunu i gnjiju, razbacani i izgaženi pa nakon svega pričati o sjaju veličine žrtve za višu stvar, to je bezobzirnost karaktera koju nikad neću prihvatiti. Odbijati umrijeti za domovinu, ne prihvaćati vojsku kao krunski dokaz domoljublja, odreći pravo kolektivu da raspolaže tvojom sudbinom preduvjeti su oslobođenja pojedinca iz jarma nacionalne upotrebljivosti. Jer grižnju savjesti morate osjetiti tek kad izdate sebe. Domovinu ne možete izdati budući da je ona već odavno izdala sve nas.

>> Jedini krivac za sve što se događa ovdje je Smail-aga Čengić. I to zato što posao nije priveo kraju

>> Put u pakao hrvatskog kapitalizma popločen je crvenim i bijelim pločicama iz šahovnice

Gorivo
UŠTEDA
Čak i najmanja sitnica može utjecati na potrošnju goriva u vašem automobilu

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar mrkyyy
    mrkyyy:

    Ginuti za domovinu mračna je glupost kažete. A što je za vas domovina? Nije li to (među ostalim) vaš grad ili selo, vaš kvart, vaša ulica, kuća ili zgrada u kojoj živite? Vaša obitelj, rodbina i prijatelji? Pa kad se ... prikaži još! u vašu ulicu uparkira tenk s namjerom da uništi sve što imate i volite, braniti sve to za vas je mračna glupost? I vi djeci poručujete da budu kao vi? Dno dna