Veliki Relja Bašić, taj vječni gospon Fulir, pravi je zagrebački gospon. Njegova informiranist, bistrina i zainteresiranost za sve društvene događaje posramile bi i mnogo mlađe i u “boljoj formi”. Bivši predsjednik Ivo Josipović odlikovao ga je prije neki dan
Redom kneza Branimira s ogrlicom za osobit doprinos u promicanju Hrvatske u području kulture, a ima i UNESCO-vu titulu “Artist for Peace”.
:: Na Valentinovo ste proslavili 85. rođendan. Lijepe su godine i bogat život iza vas.
Godine su lijepe, a čak bih se usudio kazati da su i zasluženo bogate. Iako sam posljednjih pet godina, nakon dviju neuspjelih operacija kuka i s dijabetesom, fizički vezan za stan. Ali vjeran sam čitatelj tiska i svih tjednih izdanja. Dobro je da postoji 24-satni program klasične glazbe i jazza na TV-u pa dobivam svakodnevne muzičke injekcije. Iako ne izlazim iz stana, ne mogu niti nabrojiti tko me je sve zvao i čestitao mi na odlikovanju predsjednika Josipovića, ali i na mojoj izjavi da sam ponosan na Hrvatsku, ali ne i na sve ono što se u Hrvatskoj radi.
:: Čula sam tu vašu izjavu. Što ste točno mislili pod time?
Neću ulaziti u polemike, ali zadržat ću se na onome čime sam se paralelno bavio cijeli život; sudjelovao sam u prve dvije lige – košarkaškoj i onoj hokeja na ledu. Sport se danas svodi na to da u novinama čitamo kako su se na autocesti sukobili navijači Dinama i Hajduka te da je to završilo krvlju. Policija mora intervenirati... Sport bi trebao biti poveznica. Ja sam odgojen u trećoj ili četvrtoj generaciji koja je potpuno europski razmišljala i tako shvaćala Hrvatsku, kao potrebu da djelujemo kohezivno na tom teritoriju. Sve ono što nas vrlo često razdvaja jako me razočarava, pogotovo zbog mog fizičkog hendikepa koji me sprečava da sudjelujem aktivnije u društvenom životu. Na svu sreću, u Hrvatskoj ima dovoljno ljudi koji su skloni razmišljanju o Hrvatskoj u europskom smislu.
:: Evo i dalje pušite, a zaokružili ste 85 godina. Koliko ste se u životu štedjeli, a koliko trošili?
Trošio sam se mnogo. Iza mene je 50 godina aktivnog vođenja Teatra u gostima i predstava s kojima smo gostovali po cijeloj Jugoslaviji te u nizu stranih zemalja sa sjajnim glumcima poput Zdravke Krstulović, Fabijana Šovagovića, Vanje Dracha, Ive Serdara, Franje Majetića, Borisa Buzančića i Ane Krić, ... Po 10 mjeseci godišnje svakodnevno smo djelovali u Teatru u gostima. Bili smo istomišljenici, a jedan od osnovnih uvjeta da se bude član Teatra bila je nesklonost alkoholu.
FOTO: Robert Anić/PIXSELL
::A inače je glumačka branša, kao i novinarska, poznata po tome da je sklona alkoholu.
Nismo si mogli dopustiti opijanje jer smo svaki dan negdje gostovali. Recimo, samo s beogradskim Ateljeom 212, dok ga je vodila sjajna Mira Trailović, imao sam ugovor na 50 predstava koje smo igrali tri puta tjedno. Subotom dvije predstave, nedjeljom jedna, pa odlazak u Zagreb. I tako tjednima.
:: I baš ništa od cuganja nije bilo?
Ne, osim u onoj mjeri u kojoj smo konstatirali da neće škoditi. A to je bilo, recimo, gemišt uz večeru. Nakon predstava imali smo zakuske, večere, pa bismo se noću u 2-3 sata vraćali u Zagreb. A ujutro bismo već u 10-11 sati kretali na druge lokacije. To je zahtijevalo veliku samodisciplinu i samokontrolu. Nije nam to bilo teško provesti jer su ljudi iz ekipe bili silno vezani uz tu profesiju i smatrali su da se samo ozbiljnim pristupom mogu postići rezultati.
:: Koliko vas je obilježila uloga gospona Fulira, zovu li vas ljudi i danas – Fulir?
Gospon Fulir je moj trade mark, kao takvog me registriraju. Taj je film je jedan od tri najbolja hrvatska filma, uz “ Rondo“ i „Imam dvije mame i dva tate“. Ali gospon Fulir se danas ne bi mogao snimiti iz jednog jednostavnog razloga. Tog gospona Fulira isprobavali smo kao za kazališnu predstavu, svakodnevno smo se mjesec dana sastajali, čitali tekst, dopunjavali ga, prihvaćali sugestije. Film smo pripremali kao kazališnu predstavu. Dakle, igrate svaki dan, a tehnička ekipa je svedena na minimum, imali smo samo pet tehničkih radnika koji bi ukrcavali dekor i rasvjetu, vozili i postavljali scenu... Bio je to užitak rada u jednom kolektivnom jednomišljenju.
:: Odlična je scena na kraju filma, nakon što se oženili Mimom, onaj vaš kiseli osmijeh.
Hahaha. Tih kiselih osmijeha bilo je puno više... Velik problem današnjih talentiranih, zgodnih i pametnih glumaca jest to što se tim intenzitetom ne snimaju serije, nego sapunice. Glavni glumci imaju šansu da rade u kontinuitetu, a niz talentiranih glumaca prisiljen je prihvatiti epizodne uloge. Pa, imaju beskrajno smiješne i čudne obveze da snimaju dva tri dana u veljači, pa dva dana u ožujku, gubi se ta kohezivna snaga. Sve se to snima s puno manje koncentracije na sam projekt.
:: Fulir je u filmu veliki zavodnik i kavalir. Jeste li i vi bili kavalir prema ženama i osvajač ženskih srca?
Bio sam veliki neuspjeli zavodnik.
:: Zašto neuspjeli?
Svako posvećivanje svog vremena nekome drugome znači dijeliti postojeće vrijeme na dvije osobe, što je gotovo nemoguće u mojoj profesiji kad ste svaki dan u drugom gradu. Uspio sam proživjeti svojih 85 godina sa samo dva braka i dvije kćeri. Svi smo u dobrim odnosima, nitko ni s kim nije posvađan. To zahtijeva veliku količinu samoodricanja od svakodnevnih želja i potreba.
:: Nisu dva braka ni malo?
Haha, pa nisu..
:: Vaša druga supruga....?
Ona je 22 godine mlađa od mene. Ja sam u mirovinu, a ona je još aktivna sutkinja Visokog prekršajnog suda. Ima svoj radni dan koji će danas još trajati 1,15 minuta pa ćemo zajedno ručamo i onda poslijepodnevni odmor.
:: I spojiv je taj svijet – sutkinja i glumac?
Mislim da je sve na svijetu spojivo ako postoji obostrana želja da ti spojevi funkcioniraju. Svatko se mora odreći nečega svoga i treba imati puno razumijevanja za probleme svog partnera.
:: Da, sve je stvar kompromisa. A kako je počela vaša glumačka karijera? Čitala sam da ste svirali i violinu?
To je bila moja paralelna glazbena karijera koju sam maksimalno izbjegavao jer mi je majka bila direktorica i osnivačica niza glazbenih škola. Nastojao sam izbjeći muzičku profesiju jer sam je previše dobro poznavao. Živio sam u blizini ili u stanovima gdje je bila muzička škola. Znao sam da je uspjeh rizičan, a količina posvećenosti glazbi i vježbanju golema. Imao sam sreću da sam, zahvaljujući Šimi Šimatoviću i još nekolicini režisera krenuo s filmom. Jedva sam dočekao da se javim na akademiju gdje je bio strah i trepet genijalni dr. Branko Gavella, koji me primio na četvrtu godinu. Iste je godine jedan drugi genijalni čovjek došao u Zagreb – Bojan Stupica sa svojom ženom Mirom Stupicom i njezinim bratom Borom Todorovićem. S njima sam proveo osam godina zajedničkog života u HNK gdje su me primili kao nediplomiranog studenta glume.
:: Uz glumu i glazbu, trenirali ste i hokej?
S profesorom Šulekom, kod kojeg sam paralelno učio violinu, imao sam velike rasprave. Rekao mi je: – Relja, pazi, ti se moraš odlučiti ili violina ili hokej. Dolaziš na sat s natečenim prstima i zglobovima. Odlučio sam se za hokej na ledu, na svu sreću.
:: Prevladala je ljubav prema sportu.
Da, jako je važno baviti se sportom jer mlad čovjek tako nauči gubiti. Nije problem kada pobjeđuješ, ali treba znati podnijeti poraz. I nastojati ispraviti razloge svojih poraza. Ali poraz je najteže prihvatiti.
:: Je li u vašem životu bilo puno poraza?
Bilo je, pogotovo u sportu. Uvijek sam bio veći fanatik sporta nego sport mene. Ali imao sam to sedmo čulo kad znaš da je vrijeme da se prestaneš nečim baviti. I to je silno važno, naučiti gubiti, ali i na vrijeme se povući. Kad se to nauči, onda se ne događaju tučnjave kao neki dan na autocesti između navijača.
:: Ljudima danas kao da nedostaje elementarnog kućnog odgoja.
Da, osnovni je problem pomanjkanje kućnog odgoja. Teško ga je dobiti od nekoga tko ga sam nije prošao. Ja sam došao iz obitelji u kojoj sam bio peta urbana generacija... Mi smo prava mišancija kultura. Moji davni, davni preci došli su iz Švedske u Njemačku. Jedna članica obitelji se udala u Njemačkoj i proživjela hitlerizam i nacizam.. Drugi se dio preselio iz Čehoslovačke u Mađarsku, pa se raspao te je dio došao u Hrvatsku, a dio otišao u Srbiju. Meni nikada nije bilo strano ni silno važno tko je tko. Osnovno mi je bilo da je netko u europskim, etičkim i moralnim okvirima.
:: Bili ste iznad naših skučenih okvira, koji su pogotovo došli do izražaja 90.-ih, kad su se prebrojavala krvna zrnca.
Rodio sam se 1930. i odrastao u najcrnje doba Hrvatske, od 1940.-1945. godine, u doba hitlerizma i ustaštva. Meni su bile strane sve te pogromaške i antihumane akcije naših okupatora.
:: Okušali ste se i u politici, bili ste i zastupnik u Saboru?
Priključio sam se HSLS-u u doba Dražena Budiše, bio sam čak četiri godine u Saboru. U Saboru sam bio vrlo nezadovoljan svojom aktivnošću jer se nisam miješao u stvari koje nisam razumio. A jako se malo vremena posvećivalo problemima kulture i onih stvari koje su srednjoeuropske interesne sfere. Onda sam se prebacio u HNS, a na kraju sam se ostavio politike i pozabavio se nizom humanitarnih akcija.
:: Upoznali ste i Tita i Tuđmana...
Sve sam upoznao.
:: Živjeli ste i u Jugoslaviji, živite sad u Hrvatskoj, kako biste usporedili život u ta dva različita sustava.
Za vrijeme stare Jugovine bio sam dijete koje je dočekalo svršetak rata, odnosno oslobođenje, sa 11 godina. Imao sam priliku da me Tito primi na Vangi, fascinirao me širokom lepezom svojih interesa, ali i uspjelom podjelom dužnosti ljudima kojima se okružio. Ali shvatio sam da ja nemam što raditi u politici i da energiju koju sam akumulirao moram pretvoriti u nešto što može pridonijeti daljnjem približavanju Hrvatske Europi i europskim vrijednostima.
:: Tito je na Brijunima ugošćivao mnoge svjetske glumačke zvijezde, od Sophije Loren, Elizabeth Taylor...
Tito je bio silno interesantan i zainteresiran čovjek, naročito za filmsku umjetnost. Za vrijeme brijunskog festivala svaki su dan ranije na Vangi gledali filmove koji će se prikazati. Tito je bio okružen Ljubišom Samardžićem, Batom Živojinovićem, Milenom Dravić, koja je bila sjajna glumica... Volio je tu ležernu i neslužbenu atmosferu koju smo stvarali mi glumci. Častio nas je i jako se interesirao za naš profesionalni život.
:: Upoznali ste i Richarda Burtona, s kojim ste i snimali, ali i Elizabeth Taylor?
To je bila nenaplativa škola za mene. Radio sam s jako puno istaknutih režisera, glumica i glumaca. Međutim, 90 posto njih bili su vrlo normalni, spremni na komunikaciju i pomoć početniku kao što sam bio ja. Nakon dvomjesečnog svakodnevnog boravka s tim ljudima po 10 sati dnevno, kad smo se rastali nakon 2,5 mjeseca, poslije se nismo baš često vidjeli.
:: Kako su vam se Burton i E. Taylor činili kao par?
Bili su velepar, što bi se reklo. Ona je bila izuzetne ljepote i u nju su manje više bili zaljubljeni svi pametni muškarci. S Burtonom je imala odnos na vrlo visokom nivou, ali nažalost oboje su bili jako skloni alkoholu. Vrlo je često to njihovo zajedničko opijanje završavalo velikim svađama, pa i fizičkim obračunima. Tako da su zbog toga mnoge stvari propale, kao i, recimo, proslava zadnjeg dana snimanja Sutjeske jer su se njih dvoje u Titovoj vili Šeherezada dan prije posvađali, pa su se ispričali da ne mogu doći na večeru. S Burtonom sam se poslije susreo nekoliko puta.
:: Burtona ste susretali i u Americi?
Da, tamo me upoznao i spojio s ljudima koji su imali bitan utjecaj na formiranje mog Teatra u gostima. S osobama koje su u Americi postavile temelje svjetske uspješnosti anglosaske dramaturgije. Da nije bilo Burtona, mnogo toga ne bih doživio i ne bih bio počasni gost Newport jazz festivala. Jako volim jazz. I sam sam si kriv što nisam napravio veću internacionalnu karijeru iako sam dosta snimao vani.
:: S kim ste voljeli raditi od naših glumaca? Ana Karić je nedavno umrla, a bila je dio Teatra u gostima?
Nažalost, na isti dan umrlo je dvoje glumaca koji su bili kod mene – Ana Karić, ona je bila 15 godina u mom teatru, i Boris Buzančić, koji je bio osam godina. Već sam navikao da su svi otišli, od Fabijana Šovagovića do Ive Serdara i da sad ne nabrajam sve koji su nestali. Ali sa svima sam se na neki način rastao kao prijatelj.
:: Kakav je osjećaj kada doživite visoke godine, ali da ljudi s kojima ste radili i družili se cijeli život počnu odlaziti?
Doživjevši 85. godinu, vrlo sam sretan svime što me snašlo. Bolest, kukovi – do kraja 80. godine bio sam vrlo aktivan i intenzivno živio – jako se dobro poklopila sa slabostima koje se obvezno javljaju kod istrošenih muškaraca nakon 80. godine.
:: Problem vam je stubište jer zbog kukova ne možete niz stepenice sići iz stana s drugog kata?
Da, Bandić mi je htio izaći ususret. Ali moja je zgrada jedna od tri u Ilici koje se ubrajaju u zaštićene spomenike kulture. Lift bi se stoga mogao staviti samo s vanjske strane zgrade, ali onda bih bio izložen vremenskim neprilikama. Tako sam se pomirio sa sudbinom. Dani mi, ipak, nisu prazni...
>> Ganić: Srbija treba povući zakon ako želi u Europsku uniju
Novinarka Iva Puljić Šego postavlja pitane o devedesetim godinama "...kada su se brojila krvna zrnca...". Zaboravlja naglasiti da su to ratne godine i za opstojnost Hrvatske sudbonosne. Zaboravlja naglasiti da nikada niti u jednoj zemlji na svijetu u ratnim uvjetima nema previše demokracije, ako je uopće ima. A u Hrvatskoj je bilo i to možemo svi posvjedočiti. Nisu je vidjeli samo oni koji je nisu željeli vidjeti. Ni Hrvatsku ni demokraciju. I danas, kada u Francuskoj, Engleskoj, Švedskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji eksplodira petarda, uvode se posebni režimi i broje se krvna zrnca Afrikancima, Azijatima i mnogim drugima.I to svi prihvaćaju kao nešto najnormalnije. U Hrvatskoj se devedesetih ginulo na sve strane i pucalo sa svih strana. Novinarka vidi samo "brojanje krvnih zrnaca". Sramotno!