Prije pet godina pisao sam da su fondovi EU postali nova domaća krava muzara, “mokri snovi” naših političara. Jer nam prodaju priče da će nas fondovi spasiti, pokrenuti gospodarstvo, izvući nas iz krize... I pet godina poslije nije se puno toga promijenilo nabolje! I dalje slušamo najave o milijardama eura iz fondova EU, a naši se političari naslikavaju uz projekte koji kao da su financirani iz njihovih džepova, a ne mahom iz istih tih fondova EU.
Koliko samo ekonomisti ponavljaju da se razvoj gospodarstva i zemlje ne može temeljiti ponajviše na izvlačenju novca iz fondova EU. Ni HDZ ni SDP ne znaju ili ne žele znati kako smanjiti državnu potrošnju, kako i kakve reforme provesti da bi se prvo kod kuće ozdravio sustav, postavio na zdrave temelje, a da nam fondovi EU budu samo nadogradnja. Ovih je dana na tu temu finu analizu iznio Velimir Šonje, jedan od naših vodećih ekonomista, jedan od onih koji je činjenično utemeljen, racionalan, i nije sklon navijanju za pojedine političke opcije.
On je na svojemu “Ekonomskom labu” na internetu objavio članak pod naslovom “Kako bi izgledao proračun da je sada 2009.” te se osvrnuo upravo na uralgičnu točku naše politike – EU fondove. Tako je napisao: “Hrvatska još nije povukla najveći dio sredstava iz višegodišnjeg EU financijskog okvira 2014.- 2020. (taj će novac stizati do 2023.), povlačenje oko 12,5 milijardi iz sljedećeg okvira 2021.-2027. još nije ni započelo, kao ni šest nepovratnih milijardi i oko 3,5 milijardi povoljnih zajmova i jamstava iz Mehanizma oporavka i otpornosti koji kreću od sljedeće godine.
Dakle, još veći rast inozemne pomoći tek će uslijediti od 2022., naći će se na maksimumu u razdoblju 2023.- 2026. i nakon toga uslijedit će pad. Kako će se javni sektor snaći u uvjetima pada dugogodišnjih izdašnih izvora, teško je reći. Ako EU projekti dovedu do rasta produktivnosti gospodarstva, smanjenja proračunske omotnice možda neće biti: veća gospodarska aktivnost i produktivnost znači da u isto vrijeme rastu i produktivnost i životni standard i javni prihodi i rashodi. To je ‘win-win’ u usporedbi s aktualnim korona stanjem kada proizvodnja i produktivnost padaju, a proračun raste, što je samo po sebi indikator neodrživa stanja.
Preslikamo li scenarij neodrživa stanja na budućnost, princip je zapravo jednostavan; ako glavnina sredstava ode u vodovode, skupljanje smeća i pruge za koje ne znamo tko će se njima voziti (osobito ako se iseljavanje nakon koronakrize nastavi), onda će nakon kratkotrajnog građevinskog buma koji će trajati do 2025.-2026. (ojačan i obnovom Zagreba) sve splasnuti, a gospodarski i društveni odnosi počet će sve više nalikovati prije opisanima, duboko konfliktnima. Srećom se ne radi o nečemu što prijeti za godinu ili dvije.
Međutim, odluke o uporabi sredstava EU koje će biti donesene u idućih godinu-dvije jednim će dijelom odrediti događaje nakon 2027. godine. Ako ukopamo novac za investicije, bit će teško. Ako ga iskoristimo pametno, s krajnjim ciljem rasta konkurentnosti, produktivnosti gospodarstva i otvaranja održivih radnih mjesta, bit će lako, a neposredno nadolazeće razdoblje ostat će zapamćeno kao razdoblje u kojem je Hrvatska napravila razvojni iskorak. Kao i uvijek, ključeve držimo u rukama, samo treba pogoditi prava vrata.” Tako je! Našu budućnost držimo u našim rukama, kao i dosad. Kako je Franjo Tuđman rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo”.
Točno, imamo državu, ali što s njome? Kakvu je želimo? Imamo je 30 godina, a još se nismo odlučili kakvu je želimo. Dobro, deklarativno da, ali u praksi baš i ne. No ako gledamo s druge strane, ako vidimo koliko su naši političari nesposobni, koliko promašenih politika, koliko promašenih vlada, mandata, koliko spaljena novca poreznih obveznika, koliko lopovluka, moramo biti sretni i s EU fondovima. Trebamo biti sretni što smo u EU.
Jer ne mogu zamisliti činjenicu da nismo u tome društvu, i da nismo iskoristili i ono što smo dosad iskoristili iz tih fondova. Na što bi nam tek zemlja nalikovala? Žalosno, ali ni naše političke elite ni njihovi birači ne znaju drukčije. Socijalizam smo napustili prije 30 godina, a naše su političke elite do danas naučile živjeti i profitirati od državne potrošnje kao i nekad. Kao i za prošle ekonomske krize, kad državni, javni sektor gotovo nije bio ni okrznut, ni sad neće biti. A privatni će biti opet desetkovan. To nije obećavajuća budućnost!
Ne vjerujem da smo socijalizam napustili prije 30 godina, jer državna poduzeće i dalje vode politički moćnci koji nisu deligirani prema sposobnosti već prema podobnosti. Još je previše politike iz bivšeg sitema, tipa sindikati, udruge, vatrogasci, zaštitari, civile zaštite itd. Transformacije bivših poduzeća nema, a ona nisu niti incijator privatne inijacitive. Komparirajući zemlje bivšeg socijalizma - Mađarska. Češka, Slovačka Poljska s Hrvatskom moglo bi se reće da prave privatizacije nema, a nije niti bilo. Reklo bi se da naš model je nešto neopipljivo - recimo nešto između socijalizma i kapitalizma ali zavisi od trenutne politike i kuta viđenja nekolicine nedodirljivih osoba.