U četvrt stoljeća i 14 vlada nismo uspjeli dovesti u red svoja državna poduzeća. Unatoč silnim govorima o učinkovitosti, savjetima vrhunskih ekonomista te inozemnom pritisku da prodamo poduzeća koja nisu od nacionalnog značaja, naša vlada i dalje igra preveliku ulogu u hrvatskoj ekonomiji. Državna poduzeća kontroliraju ukupno 30% imovine, doprinose ukupno 18% prihoda te zapošljavaju ukupno 12% hrvatskih zaposlenika.
U nekim industrijama brojevi su i veći: 79% zaposlenih na komunalnim poslovima te 45% zaposlenih u prometnom sektoru rade za državna poduzeća (procjene Europske komisije). Međunarodna zajednica velikodušno nam je donirala sredstva kako bismo poboljšali upravljanje državnim poduzećima. Međutim, mi smo uzeli novac, odglumili kao da nešto radimo – i ostavili sve isto. Svi pokušaji poboljšanja situacije naišli su na šest velikih prepreka.
1) Nedostatna dosljednost političara i direktora državnih poduzeća znatno su usporili nastojanja poboljšanja transparentnosti i učinkovitosti. Ovdje bivam poprilično blag, s obzirom na to da su se mnogi energično bacili na opstruiranje reformi kako bi zaštitili stečene osobne političke i ekonomske interese. 2) Inzistiranje na jedinstvenosti Hrvatske koje promoviraju naši politički i sindikalni vođe dovelo je do odgode reformi dok nismo uspjeli doći do “naših posebnih rješenja” čestih postkomunističkih problema. Dok smo gurali glave u pijesak i promišljali svoju osobitost, naši su susjedi počistili svoja dvorišta. 3) Pristupivši reformama kao akademskoj vježbi. Međutim, malo hrvatskih profesora ima realnog iskustva u vođenju poduzeća, a još ih je manje takva poduzeća vodilo kroz periode promjena. Takvi su pokušaji definiranja reformi završili nagrađivanjem podobnih profesora i dodatno odgodili stvarne promjene. Mi smo se obratili profesorima kada su nam bili nužni iskusni rukovoditelji. 4) Kao da popis ljudi koji su ovo sposobni izvesti u Hrvatskoj sam po sebi nije prekratak, naše su se vlade uvijek obratile istim ljudima za savjete. Isti savjetnici, isti savjeti… isti rezultati. 5) Prethodne pokušaje reformi nisu vodili ljudi koji su imali sposobnost poticanja promjena i motivacije sudionika unutar državne administracije, ministarstava i državnih poduzeća. Nikoga nećete potaknuti na promjene dosadom. 6) Ono što je naposljetku presudilo reformama bio je nedostatak javne podrške za najavljene promjene. Međutim, možete li kriviti glasače? Nikada nije prezentirana realna strategija za transformaciju državnih poduzeća, a prednosti takvog poteza nikada nisu jasno objašnjene. Ljudi su stoga podržali ono što im je poznato, iako to nije bila najbolja opcija. Mnoga državna poduzeća danas su rastrgana između niza izazova – nova svjetska ekonomija drastično je povećala intenzitet konkurentnosti, napredak tehnologije povećao je učinkovitost, a naše društvo naviklo je na visoku razinu državnog angažmana u ekonomiji. Hrvatski problemi nisu jedinstveni i možemo ih riješiti ako se usredotočimo na spomenute prepreke.
> > EU: Prodaja HEP-a je poželjna, ali kupnja Ine stvorit će problem
