Stalno čitamo o pronevjerama u Hrvatskoj, ali rijetko dobijemo uvid na što je pronevjereni novac otišao, tek kad bude neki pretres ili suđenje. Nadan Vidošević volio je ubijati životinje i čuvati ih preparirane kao trofeje; Iva Balent voljela je Louis Vuitton, Hermes, Pradu i Chanel; Ivan Todorić jeo je u restoranu Bevanda u Opatiji i plesao u diskoteci Trocadero u Budvi; Ivica Todorić otišao je na safari; suradnici Tomislava Sauche, Sandri Zeljko, našli su u stanu “impozantnu količinu cipela” vrijednih 40.000 kuna, kako je na sudu svjedočio policajac.
“Impozantno” je riječ koja vam sama dolazi na usta kad gledate vilu gradonačelnika Nove Gradiške Vinka Grgića i grobnicu na Mirogoju predsjednika uprave Janafa Dragana Kovačevića, uhićenih zbog milijunske korupcije. Grgićevu vilu vidjeli smo na 5-minutnom kućnom videu snimljenom prije sedam godina, prigodom njegova vjenčanja, a grobnicu su otkrili novinari. I vila i grobnica basnoslovno su vrijedne.
Prema imovinskoj kartici, vila ima okućnicu od gotovo tisuću četvornih hvati, a vrijedi 1,5 milijuna kuna; grobnica zauzima dva grobna mjesta, u nju je, procjenjuje se, uloženo 200- 250 tisuća kuna, no sada vrijedi dvostruko. Obje su na dominantnom položaju: vila nad ravnicom u kojoj se pruža Nova Gradiška, odakle je svi mogu željno i zavidno gledati; grobnica je iznad arkada, u Aleji zaslužnih građana, uz znamenite sportaše, političare i umjetnike kao što su Dražen Petrović, Dragutin Šurbek, Marko Veselica i Vjekoslav Šutej – željno i zavidno mogu je gledati svi koji čeznu za takvom posmrtnom slavom.
I vila i grobnica su predimenzionirane. Policija je prisluškivanjem doznala da se na korupcionaške zabave dovode i djevojke; jednom prilikom dobavljene su četiri iako su trebale samo tri, na što je Kovačević nehajno dodao za onu prekobrojnu: “Dobro, uguraj i nju.” I vila i grobnica tolike su da bi se u njih komotno mogle ugurati i te četiri nesretne eskort-dame, i još bi ostalo mjesta, ali nekako sumnjam da će im tamo ponuditi mjesto – ipak su kuća i grobnica rezervirane za obitelj. I Grgićeva kuća i Kovačićeva grobnica jednako su hladne i otuđujuće.
Kuća se sastoji od golemih praznih crnih i bijelih ploha, bez ikakva znaka da ondje žive neka ljudska bića, ni izvana ni iznutra; grobnica je sva crna, bez ikakva imena ili vjerskog znaka. Grobnica je po definiciji na groblju, oazi smrti, a kuća je okružena spaljenom i beživotnom travom, o kojoj nitko ne vodi brigu. Grgić, koji je arhitekt, na videu nam se predstavlja uz nekoliko kompjutora, ali nema nikakav drugi znak svojeg zvanja, poput knjiga, nacrta, maketa ili crtaćeg pribora, kakvi inače krase arhitektonske biroe.
Neosobnost se očituje i kad Grgić pali svoju bijelu vespu, da mladenku poveze poput viteza na bijelom konju – na snopu ključeva nema vlastiti privjesak, s nekim simbolom što bi mu nešto značio, nego je zadržao reklamni iz dućana, koji je dobio kad je vespu kupio. Na zidovima dnevnog boravka vidimo samo tri kičasta plakata: jedan koji prikazuje nešto što sliči faru snimljenu u mraku, na drugom je polugola žena prikazana s leđa, na trećem psihodelično obojena Meštrovićeva alegorija povijesti Hrvata, s adekvatnim natpisom na glagoljici.
Mlada supruga u kuhinji pripravlja instant-kavu i to zaokružuje dojam toga da je sve instantno: kao što su instantni Grgićevi neukusni plakati i usahli travnjak, tako je instantan i Kovačićev put među besmrtnike – umjesto da, kao i drugi, svojim djelima za života stekne zasluge, pa da mu se potomci oduže počasnim ukopom, on uvaljuje svoj mauzolej kriomice, kao kukavičje jaje, za života i anonimno, pa čeka smrtni čas da u njega sklizne i uskrsne u divljenju onih koji su mu jednaki.
Sada je jasna uloga mita: mito je taj ključni sastojak za instant-uspjeh, novac je čarobni prah koji, usut u vodu njihovih sterilnih života, pretvara ništariju u ponosnog posjednika vila i grobnica. Jedini znak udobnosti kod Grgića je kauč pred plazmom, na kojem se hedonistički razbaškario; Kovačićeva grobnica ima senzualno zadebljanje, zbog čega je sličnija krevetu nego kripti, da mu u vječnosti bude udobnije. Ni Stanlio i Olio nisu tako savršen par kao Grgić i Kovačević! Vila i grobnica – od kolijevke pa do groba, najljepše je korupcijsko doba! Hvala im za video, shvatili smo da su pogled na život stekli iz meksičkih telenovela.
Grgićev svadbeni filmić niz je klišeja iz sapunica, s poziranjem i ljubakanjem, i posve statičnih: jer ljubavna priča završava brakom, a korupcijska primanjem mita, i zapravo se ništa nakon snimanja filma nije trebalo dogoditi, a pogotovo ne neprilike sa sudom i policijom. Hvala im i za bezimenu grobnicu u Aleji zaslužnih. Ožalošćeni hrvatski građani sada barem znaju kamo mogu odnijeti vijenac hrvatskoj povijesti.
VIDEO: Glavni osumnjičeni u aferi Janaf sebi je preko veze osigurao mjesto u Aleji zaslužnih građana!
Samostalna Hrvatska je utemeljena na mitu (u oba značenja).