Bio to samo kuriozitet ili rezultat promišljenog (ne)djelovanja, činjenica je da Hrvatska – jedina od sadašnjih 28 država članica – nema crvenu putovnicu, kako preporučuje EU.
Što bi se presudno dogodilo da, umjesto plave, građani Hrvatske imaju putovnicu neke nijanse crvene boje? S jedne strane ništa, pa bi nam i dalje trebala viza za, primjerice, SAD. S druge strane, vjerojatno bi to malo olakšalo neke situacije jer bi policijski ili carinski službenik negdje u Australiji i prije nego što pročita što na putovnici piše zaključio da pred njim stoji građanin Unije. No simboli i njihovo značenje nemaju vrijednost koja proizlazi iz analize prednosti i nedostataka, već iz osjećaja. Plavo je važno upravo zato što nije crveno.
Simbolički odmak od bivše države
Crvena je bila stara jugoslavenska putovnica, a simbolički odmak od bivše države značio je i promjenu boje putovnice kao simbola nacionalne neovisnosti. Tako da boja postaje politička odluka par excellence. Kako je jednom prilikom rekao ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, tadašnja Vlada – a riječ je o Vladi SDP-a koja je službeno uvela Hrvatsku u EU – u usklađivanje s preporukama EU nije se upuštala zbog asocijacija na Jugoslaviju i još kao dokaz problemima koji bi se mogli očekivati naveo buku koja se digla kad je u prvoj verziji redizajna tablica vozila bio izostavljen nacionalni grb.
No druge su bivše komunističke države promijenile boju u crvenu bez dramatičnih posljedica. To bi ukazivalo na to da, koliko se god pokušavalo govoriti o sadašnjosti, prošlost – u ovom slučaju ona komunistička, ali i one druge oko kojih se danas lome ideološka koplja – zaista zjapi kao otvorena rana u Hrvatskoj i trauma je u kolektivnoj svijesti puno više nego u drugim europskim državama.
Takve traume iz povijesti, kaže medicina, ne liječe se potiskivanjem, već razgovorom u kojem svi moraju čuti druge, “proraditi” svoju bol, ali i prihvatiti svoje pogreške. Sve dok boja ne postane samo boja, a ne platno za projekciju frustracija, strahova i bijesa. Jer život zaista jest lakši onima koji ne vuku teret prošlosti.
Jel ova kolumna neka šala?