Idila između Hrvata i hrvatskih Srba nije dugo trajala, tek tri dana. A onda je lider hrvatskih Srba Milorad Pupovac dokrajčio idilu u koju su nakon jakih gesta, govora i izjava u Kninu mnogi u Hrvatskoj povjerovali. Pupovac je realist, pa nam je njegovo hladno tuširanje Hrvata koji su pomislili da će se sada naši Srbi okrenuti od Vučićeva i dalje turbovelikosrpskog Beograda pomoglo da se vratimo u realnost. Idile između Hrvata i onih Srba koje predstavlja Pupovac nema. Pomaka ima, i to važnih, no čim su Hrvati pomislili da je Pupovac došao na razinu Svetozara Pribićevića, predratnog političkog lidera hrvatskih Srba iz vremena Kraljevine Jugoslavije, Pupovac nas je spustio na zemlju.
Pribićević je sa Stjepanom Radićem, naime, uspješno dokazao da se usklađivanje interesa Hrvata i hrvatskih Srba može realizirati usprkos Beogradu, a ne uz njegov diktat. Kada su počeli bijesni napadi Beograda na Pupovca i njegovu desnu ruku Borisa Miloševića s potpunom jasnom postavkom da njih Beograd kori zato što su se "oteli kontroli" i zato što su pomak prema pomirenju u Hrvatskoj dogovarali bez Vučića, Hrvati su aplaudirali Pupovcu. No, kada je ministar vanjskih poslova RH Grlić Radman komentirao taj beogradski bijes i optužbe da je Oluja najveće etničko čišćenje u Europi, kazao je kako Srbi u Hrvatskoj ne trebaju mentora sa strane. Dakle, iz Srbije. Pupovac je dan poslije reagirao upravo zbog te izjave Grlić Radmana. Njegov istup svodi se na poruku da, istina, hrvatski Srbi ne vide mentora u Srbiji, ali da im ne treba ni patroniziranje Hrvata. Reagirao je tako i na Vučićevu poruku da je trebao prije paljenja lule mira s Plenkovićem pitati Srbiju i Republiku Srpsku, a istodobno je Plenkoviću i njegovu ministru vanjskih poslova poručio da se ne zanose tezom kako je sada Hrvatska dala šah Vučićevoj Srbiji.
Video: Gotovina, Plenković, Reiner, Milošević u Kninu
S političke razine ovo je nastavak najdraže Pupovčeve politike, koja bi se mogla svesti na pravilo da čini dva koraka naprijed, a jedan natrag, no ovdje je, što se hrvatske javnosti tiče, Pupovac na dosta skliskom terenu. Pomisle li Hrvati da se on sada vratio korak unatrag kako bi se pomalo i ispričao Vučiću - a lansirao je tezu kako potpunog pomirenja Hrvata i Srba unutar Hrvatske nikad neće biti bez pomirenja Hrvatske i Srbije - riskira da se Hrvati brzo ohlade. Riskira da se njegova politika pretvori u jedan korak naprijed, a dva natrag. Hrvati, naime, uopće ne vide da je sa Srbijom koju vodi Aleksandar Vučić i njegovi Dačići i Vulini, koji su aktivni i otvoreni hrvatomrsci, moguć bilo kakav politički dijalog. Stoga Pupovčeva izjava da nema potpunog pomirenja bez dogovora i s takvom Srbijom realno znači da onda, što se Hrvata tiče, potpunog pomirenja i nema na vidiku. Hrvati će radije onda pričekati da u Srbiji dođe na vlast normalna politička elita koja neće podržavati medije koji svakodnevno iznose, ne krive, nego bolesne priče o "zločinačkim" Hrvatima.
Vučićeva vlast, naime, podupire neke vrlo osebujne medije, pa tako i jednu televiziju na kojoj su psihijatrijski bolesnici ne samo voditelji nego i gosti, "eksperti", koji u njihov TV studio dolaze uvijek po istom zadatku - da sotoniziraju Hrvate do daske. Tamo se, kao potpuno normalno, može čuti i priča, primjerice, neke povjesničarke koja tvrdi da su Hrvati u Jasenovcu namjerno srpsku djecu bijele puti izlagali vrućem ljetnom suncu da bi ih lakše navečer pečene pojeli!? Bolesno. I kako sada da se jedna normalna europska zemlja poput Hrvatske uopće trudi razgovarati i naći za istim stolom s predstavnicima vlasti Srbije koja podjaruje takvu genocidnu mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima.
Stoga je najbolja vanjska politika hrvatskih vlasti prema takvoj Srbiji izostanak bilo kakvih druženja i razgovora na najvišoj razini, a jedino što Hrvatska i njezine vlasti mogu poduzeti jest da Vučićevu Srbiju potpuno ignoriraju. Svaki Plenkovićev ministar koji se upušta i pokušava logički ili racionalno predati nekakvu poruku Vučićevoj Srbiji apsolutno griješi. Jedino što mogu jest ignorirati sve ono što od bizarnih vlasti u Beogradu stiže na račun Hrvatske. U Pupovčevim stavovima o uključivanju Srbije u proces sveopćeg pomirenja stoga bi Hrvati realno željeli prepoznati stajalište i želju da se to dogodi u nekoj budućnosti. Dakle, može, no, ne s aktualnom vlasti u Beogradu jer bi to za Hrvate bio čisti mazohizam. Prioritetno je sada dakle da Pupovac shvati realnost - da potpunog "pomirenja Hrvata i Srba unutar Hrvatske" nikad neće biti bez Hrvata, a ne bez Srbije. Ključno je dakle da Hrvati ne izgube interes. Ili u skladu s naravoučenijem koje izgovaraju ovih dana i ljudi bliski Pupovcu, "nemoj me Vučiću više braniti jer ćeš me zadaviti".
U Njemačkoj ima jako puno Srba sa Njemačkim državljanstvom, dali Srbija Njemačkoj određuje da imaju neka posebna prava nego pravi Njemci, Srbi se moraju u RH integrirati a ne stalno državi Hrvatskoj držati neka srbska predavanja što i kako.