Stipe Mesić 2008. godine otišao je na put u Mongoliju u vrijeme (5. kolovoza) kada se u državi u kojoj je predsjednik obilježava jedan od najvažnijih praznika, obljetnica vojno-redarstvene akcije Oluja, koja, uz Vukovar, čini najvažniji utemeljiteljski simbol moderne hrvatske države. Što je Oluja značila u sprečavanju nove Srebrenice, kao i za definitivno slamanje zločinačkog Miloševićeva sustava te uspostavu mira, samo zlonamjerni mogu osporavati.
Unatoč tome, Mesić je otišao na jedan skup i besmislen izlet na kojem je, u Mongoliji, sudjelovao u priredbi plesa nekog mongolskog državnog blagdana pa je ignoriranjem Dana domovinske zahvalnosti jasno poručio da je predsjednik sebi neprijateljske države. U jednom dnevnom listu, kao i više puta na svojim skupim turističkim putovanjima, objavljivao je dnevnik svog boravka, nijednom riječju ne čestitavši “gladnim Hrvatima” praznik. No nitko u medijima ovaj skandalozni čin nije imao potrebu “razvaljivati”, štoviše. I inače, izbori za predsjednika RH, nakon zamjene polupredsjedničkog sustava, zapravo su natječaj za ulazak u najpovoljniju turističku agenciju na svijetu “Pantovčak tours”, u kojem kako Mesić tako i Josipović troše golem novac hrvatske sirotinje za besplatan obilazak svijeta, često egzotičnih zemalja, a da su gospodarski ili politički učinci ravni nuli ili čak štetni (Gadafi).
I dok su ova turistička putovanja, nerijetko smjesa cirkusantstva i blefiranja, rijetko dolazila pod lupu javnosti, Milanovićev posjet Australiji od početka je popraćen “prekomjernim granatiranjem”, populističkim pozivanjem “na gladni narod”, dok se premijer džekira po dalekom svijetu.
Iz jednog drugog kuta gledanja, koji nije opterećen materijalnim ili ideološkim interesima u kojima su u ovom “prekomjernom granatiranju”, paradoksalno, Jutarnji i Dnevno.hr bili na istoj liniji, premijerovim posjetom Australiji možemo biti zadovoljni. Kao prvo, on je predstavnik one političke struje koja je u dijaspori gledala ”neprijatelja” pa treba vjerovati da se ovdje radi o početku “normalizacije odnosa”, o pruženoj ruci i partijskoj “promjeni kursa”. Potom, ovo je prvi put da jedan naš premijer/predsjednik nema funkciju Matana ili Kikaša iz “Prosjaka i sinova” koji tamo ide torbariti. Pod “torbarenjem” ne mislim na onaj dio hrvatske borbe za slobodu kada je dijaspora bila presudan čimbenik pomaganja zemlji pod embargom, već na one kojima se zagubi ček dok pjevaju ustaške šlagere. Dapače, Milanović je donio novac namijenjen izučavanju hrvatske kulture i jezika, a u australskoj akademskoj zajednici pokazao je manire temeljito obrazovanog čovjeka.
Nije nebitan ni njegov izvrsni engleski jezik, dostojanstveno držanje, odmjerene izjave, čak i prema onoj grupici koja ne zna koji je hrvatski službeni državni grb, gdje je na osobna vrijeđanja odgovarao pomirljivo, ali i jasno, s mjerom. K tome, odlazak u Australiju, gdje se ne nalazi njegovo biračko tijelo, kao i u svim zemljama s velikom dijasporom, njegova je politička dužnost, kao što to čine i premijeri drugih zemalja s velikom dijasporom (Irska, Italija...) koja je važan ekonomski faktor ne samo zbog eventualnih ulaganja (“neslavno” irsko gospodarsko čudo) nego i zbog silnih milijardi koje naša dijaspora šalje rodbini u domovinu, novac ništa manje sladak od onog od turizma.
Perverzno je, dakle, političku dužnost koju su mnogi prije njega, osim torbara, ustaških šansonijera, iz raznoraznih razloga izbjegavali, proglašavati “turističkim putovanjem”. Sasvim suprotno, premijer Milanović držao se kao moderan europski političar pa je kao takav dostojno prezentirao i svoju zemlju, bio njena živa slika. No otkuda onda takvo negativističko “prekomjerno granatiranje” koje još traje? Prema svemu sudeći u pozadini je sukob s Linićem, koji je u “zanimljivoj” predstečajnoj nagodbi spasio od propasti jednu veliku medijsku kuću čiji su udarni autori prednjačili u hračkanju po Milanoviću, kao što su mu onomad zbog Sanadera činili isto, a čije udarno pero još uvijek nije ovršeno zbog poreznog duga državi. Stoga u ovom slučaju premijera Milanovića treba pohvaliti, s osjećajem žalosti zbog Kikaša u medijima i politici koji čak i dobre trenutke aktualnog premijera i hrvatske politike mjere mjerom svoje ljudske ili profesionalne bijede.
>> Što je Zoran Milanović naučio o dijaspori u Australiji?
Šola Šola