Da kod nas postoje autentična politička desnica i ljevica umjesto ovih indigo-dublera, onda ne bi bilo nikakve sumnje da jedino pravi ljevičar može biti hrvatski nacionalist.
Sve ono što se nekad vezalo uz hrvatski nacionalni pokret treba ostaviti u 19. stoljeću, vremenu budnica i davorija, kojim nas još danas unesrećuju i dosadno trabunjaju oni što se vole smatrati političkom i analitičkom desnicom. Čuvajte se takvih.
Oni vam ne govore ono što je istina, nego govore ono što biste voljeli čuti. Oni su kapitalistički hipnotizeri što imaju zadatak uspavati vas, skretati pozornost na sporedne teme, kvazikonzervativizmom konzervirati postojeće stanje, ispaljivati bogougodne fraze za interes svjetovnih šefova. Pa to naplaćuju.
Njihova tragedija jest u tome ne samo da nisu autentični glasovi svog naroda, nego, naravno, nisu ni autentična desnica. S druge strane nazovi ljevica zadovoljit će se s nekoliko doskočica iz područja opće političke kulture, poslušno fingirajući društvenu bipolarnost, nevješto skrivajući da i ona, kao i “desnica”, rokću nad istim koritom. Pamet ne može imati ideologiju niti ideologija može imati pamet. Ipak, glasovi o kojima govorim pridonose monokromatskom svijetu bez alternative i uvjeravaju nas da je on baš takav. No, da postoji nešto što bi se moglo jasno i pošteno politički odrediti, nešto što bi tražilo izlaz, nudilo rješenje, proizvelo izbor svijetu bez izbora, onda bi to, po zdravoj logici, mogla jedino ljevica.
Isplela se prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom. Fuj!
Pitanja koja bi danas trebalo istaknuti kao ona od posebnog nacionalnog interesa apsolutno su socijalna pitanja. Za “igre gladi” u Hrvatskoj nitko ne vidi epilog ni artikulaciju koja bi omogućila stavljanje interesa čovjeka, a ne interesa kolektiva (bilo nacionalnog što je magla, bilo korporativnog što je provalija) u prvi plan. Počevši sa Zakonom o radu koji će štititi radnika, s obzirom na to da su to pitanja s najvećim nacionalnim nabojem.
U stvari, bila bi kada bismo odlučili štititi svakog Hrvata kao građanina i činjenicu, a ne kako ga se štiti danas, kao potpunu fatamorganu. Odavno je prošlo vrijeme da nacionalnom interesu pristupamo kao totemu, nečemu ekskluzivnom, kojem pristup imaju odabrani vračevi. Nacionalni interes posve je jesan, ali baš zbog toga ga se ne smije doticati jer bi ozbiljno bavljenje njime rušilo ustaljeni poredak u kojem, recimo, kakve li bedastoće, Udruga poslodavaca nastupa kao socijalni partner.
Ljudi s plaćama koje su više od sto tisuća kuna mjesečno trebali bi generirati socijalni razum i osjetljivost?! Prema kome?! Pa oni ni sami sebe, zbog novca koji im pleše pred očima, ne mogu sagledati realno, a kamoli da onima koji rade za njih imaju namjeru osigurati poštene plaće i uvjete za taj rad. Jedino što su uspjeli proizvesti svih ovih godina je svijet bez slobodne volje u kojem se izvrsno snalaze. S druge strane, narod sve više traži artikulaciju svojih problema, glas koji će u njihovo ime viknuti, alternativu koja će otvarati izlaze.
Od SDP-a je više ne očekuju pa su se u jednom trenutku okrenuli laburistima. Ovi su ih brže-bolje izdali, kao što će to vjerojatno napraviti i ORaH, jer svi oni u početku zvuče obećavajuće, ali svi stanu na frtalj ili na pola puta, nitko nema jaja ići do kraja. Kada počnu kalkulirati, odreknu se prava na autentično transformiranje trenutka u kojem se živi loše u budućnost u kojoj bi se trebalo živjeti bolje. I ljudi to prepoznaju i bježe od njih. Dosta im je svijeta bez izlaza i pognutih glava u ime trobojnice.
Zastava, himna, grb su etikete, iživljene i operetne simbolike lažne hrvatske državnosti. Nezaposlenost, glad, kontejneri, diktat izvana ovostoljetni su hrvatski reliquiae reliquiarum, podsjetnik da je, iako smo ostali bez svega, još ostavljen uski pojas iluzije na kojem se i dalje nastavlja ova nacionaltalačka kriza. Zavezani lancima lažnog domoljublja odanost domovini moramo manifestirati kroz odnos prema jugoslavenskim prošlostima, a ne prema hrvatskoj budućnosti pa se isplela prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom. Fuj! I za sve bivše Jugoslavije i za takvu Hrvatsku u kojoj se domoljublje određuje strahom i služi za ušutkavanje.
Društvena apatija i jest zavladala zato što se strah od gladi uvukao u sve pore. A kada se pojavi ideja koja će rušiti taj poredak užasa i pokornosti, posve lakonski moći će ustvrditi: Ovih se dana osjećam tako domoljubno.
>>Hrvatski magični trokut: povijest – šuma – jama. Tu nestaju razum i životi
>>Vratite Jugoslaviju. Samo nam ona može vratiti i Hrvatsku
A zašto poslodavci ne bi bili socijalni partneri? Oni se ne uklapaju u hrvatski nacionalni interes? Zašto? Možda jer nisu Hrvati? Ili smetaju zbo nekog drugog razloga? Koji to poslodavac sebi isplaćuje 100000 kn plaće? To niti Todorić ne radii jer bi si na toliku plaću morao platit 70% poreza i doprinosa. Koji to poslodavac sebi može isplatiti toliku plaću? Možda moj postolar koji je u svom obrtu zaposlio sina? Ili krojačica koja zajedno s dvije-tri kolegice prekraja kapute, stavlja zakrpe na traperice ili šije haljine za pireve ili maturalne večere? Može li si toliku plaću isplatiti netko od hrvatskih taksista koji su svi do zadnjega obrtnici i poslodavci? A što je s poljoprivrednicima koji nisu obrtnici, ali jesu poslodavci? Imaju li oni tolike plaće? Ako imaju, onda su stvarno pohlepna gamad, pošto svake godine štrajkaju iz nekog razloga. Možda tolike plaće imaju vlasnici kafića i restorana po Dalmaciji. Vlasnici fotokopirnica? Vlasnici ribarskih brodova koji na njima zapošljavaju svaki po barem desetak ljudi? Ma autor zapravo ima pravo, svi ti ljudi su u srži odvratni eksploatatori radnog naroda i njima treba slomit kičmu kako bismo konačno živjeli u blagostanju. Oni su kontrarevolucionari, neoliberalni kapitalisti! Svijet bez slobodne volje? Kako je točno slobodna volja to da autor i njegovi istomišljenici nameću svoju volju ostalima? Kad toliko žali nad radnicima, pitala bih autora kupuje li svu odjeću u Galebu, Jadranu, DTR-u, Kamenskom i Varteksu? Ili ipak po traperice ode do s'Olivera? Na čemu je napisao ovu umotvorinu ispod koje komentiram? Možda na laptopu kojeg je u Narodnoj Republici Kini koja još njeguje srp i čekić proizvelo dijete od 11 godina? Koristi li pametni telefon ili se riješio tog kapitalističkog upljuvka? Pere li odjeću u perilici ili mu žena u košari na glavi nosi mudante na rijeku ili bunar? Oni koje proziva da izdaju socijalističke vrijednosti to čine jer sve ono što oni prodaju jednostavno nije moguće. U zapadnoj civilizaciji koja je cijela kapitalistička ne može postojati socijalistička oaza. To jednostavno nije održivo. Tko će to plaćati? U Hrvatskoj su nešto slično pokušali stvoriti pa smo sad toliko zaduženi da će naši prunuci vraćati te dugove. A autoru i istomišljenicima predlažem da se riješe svih zala kapitalizma i vrate se u šumu.