Koji su stvarni dometi hrvatske diplomatske ofenzive u kojoj nastojimo partnerima Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u objasniti, i uvjeriti ih, da narušavanje jednakopravnosti hrvatskog kao jednog od triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini nije dobro i da ne smije biti tolerirano? Ograničeni. Ali prije nego pogledamo zašto su ograničeni, postavimo si pitanje koje je, zapravo, suštinsko za svaku hrvatsku raspravu o BiH i koje ne treba gubiti iz vida ni sada, kad je politička stabilnost zaista narušena činjenicom da je Željko Komšić izabran kao Hrvat u članu Predsjedništva BiH bez potpore hrvatskog naroda u BiH, nego uz potporu bošnjačkih birača koji su tako izabrali dvojicu od troje članova Predsjedništva. To pitanje glasi: tko je nama, Hrvatima, partner u BiH?
Bez jasnog odgovora na to pitanje svaka diplomatska ofenziva, svi politički napori koji vuku u ovom ili onom smjeru, nisu dovoljno promišljeni jer im je zamagljen cilj. Tko nam je, dakle, partner? S kime Hrvati planiraju u BiH ostvariti ono što žele? S kime to mogu ostvariti?
Je li naš partner u tome Europska unija? U načelu može biti, ali u stvarnosti teško. Hrvatska jest članica EU, ali to ne znači da nacionalni interes koji Hrvatska definira u odnosu prema BiH automatski postaju zajednički interes EU i europska politika prema BiH. Upravo suprotno: EU daje dosta indicija za zaključak da njezine institucije i ključne države članice baš paze da ne dopuste da najnovija država članica odmah po ulasku dominira (da ne kažemo kontaminira) zajedničkom europskom politikom prema tom susjedstvu (da ne kažemo regiji). EU, ukratko, blokira svaki hrvatski pokušaj da bilateralnu temu i problem uzdigne na višu, europsku razinu. To je ograničenje s kojim je Hrvatska primljena u članstvo u EU i s kojim se Hrvatska nosi kao članica. Ne kažemo da ga je nemoguće ukloniti ili zaobići, samo konstatiramo da ono postoji. Uklanjanje ili zaobilaženje zahtijeva političku i diplomatsku sofisticiranost.
Je li Amerika naš partner u obrani jednakopravnosti hrvatskog konstitutivnog naroda u BiH? Oprezno, jer SAD su uvijek podržavale smjer integracije BiH preko etničkih linija, a ne daljnje dezintegracije po etničkim linijama. Ova predsjednička administracija toliko je dramatično različita od svake prethodne, a i razlike unutar same administracije su goleme jer jedni vuku na jednu, drugi na drugu stranu po pitanju vanjske i sigurnosne politike SAD-a i američke uloge u svijetu. Koja američka politika će nam pomoći u BiH: politika Trumpa i Boltona ili politika Jamesa Mattisa? U takvoj kakofoniji, i gubljenju fokusa Washingtona, lako moguće nijedna.
Je li Turska naš partner koji će, kako je to u siječanjskom posjetu Ankari zamislila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, posredovati kod bošnjačkih političkih lidera kako bi hrvatsko pitanje u BiH bilo konstruktivno riješeno? Možda, ali još čekamo da se ostvari Kolindin najavljeni “trilateralni savjetodavni mehanizam”. Ideja je, podsjetimo, za diplomatske uzuse već u startu bila dosta neobična: sastali se predsjednici da bi dogovorili da se sastanu ministri vanjskih poslova (što se još nije dogodilo) da bi se ponovo sastali predsjednici (ni to se nije zbilo, samo je Erdogan pred predsjednicom znakovito nazvao Bakira Izetbegovića).
Svi navedeni načelno jesu i mogu nam biti još veći, stvarni partneri u ostvarenju zaštite položaja Hrvata u BiH. Ali iskreni odgovor na pitanje treba tražiti u BiH. Izvana se može samo pomoći, ali da bi se nešto postiglo treba imati partnera unutar same BiH. S Bošnjacima kao partnerima u Federaciji s jedne, i Dodikom kao partnerom ispod stola s druge strane, Hrvati se vrlo lako mogu naći u situaciji da u stvarnosti nemaju nijednog iskrenog partnera u BiH. A to je, dugoročno, put u propast. Zato treba učiniti svaki napor, i iz Mostara, ali i iz Sarajeva, da se hrvatsko-bošnjačko partnerstvo najprije izvuče iz spirale zavađenosti i konstantnog traženja prilike da se naškodi onom drugom. A potom i da se gradi i jača, do točke u kojoj jedni neće sumnjati u iskrene namjere drugih. Iz današnje perspektive, to izgleda teško. Ali sadašnje stanje, u kojem i jedni i drugi svu energiju i vrijeme troše na produbljenje antagonizma, a ne produbljenje partnerstva, ne vodi ničemu dobrom. Nijedna rasprava koju Hrvatska inicira u EU, ili bilo gdje drugdje vani, ne može tu puno pomoći ako unutar BiH Hrvati nemaju iskrenog partnera i saveznika s kojim nešto mogu provesti.
Izvrstan clanak - jos do nedavno bilo bi nezamislivo da Tomislav Krasnec (unatoc kapacitetu) cijeloj BiH problematici pristupa ovako "racionalno" nego vise onako "Mesić-evski" (jako pozitivan iskorak - ima nade)... I definitivno je ispravno birana rijec "susjedstvu" a ne "regiji", jer u ovom slucaju koji nas se tice na svijet gledamo kao Hrvati a ne kao Amerikanci, Rusi, Komunisti, Islamisti, MMF, WHO ili kao stozer NATO-a (kada pak gledamo na Bliski Istok - onda mozemo govoriti o regiji)... Kako Hrvati u BiH mogu ocekivati iskrenost od Bosnjaka i Srba - ako su izmanipulirani Mate Granicom, koji je ukinuo mogucnost konfederacije izmedu RH i FBiH (predvidene Washingtonskim Sporazumom)? Valja uzeti u obzir sljedece... 1.) Da Bosnjaci nisu zeljeli Republiku Srpsku ABiH je trebala uci u Banja Luku g. 1995 (kao 1993 u Sr. Bosnu i dolinu Neretve) i tako RS postaje realnost (a ne krivit Hrvate za nekakvu podjelu dok vam je medunarodna zajednica rekla "stop"!). 2.) Srbi su jako iskreni partner - i od njih definitivno nemozemo nista ocekivati osim da nas podrze u svokom koraku koji za uzvrat jos dalje cementira RS kao etnicki ociscenu realnost (cijena opstojanja Hrvata u BiH!) 3.) Bosnjaci su ti koji se moraju odluciti zele li sa Hrvatima "unutarnjim uredenjem" graditi BiH triju konsitiv-/ravnopravnih narododa na cijelom teritoriju (tamo gdje smo rane jeseni 1995 stali), ili zele nastojati majorizirati Hrvate u FBiH (kako su 1993 u Sr. Bosni i dolini Neretve zapoceli)?