Proces proširenja definitivno je izgubio snagu, piše u nedavnom eseju za dvotjednik Globus Davor Ivo Stier, prvi ministar vanjskih poslova u vladi premijera Andreja Plenkovića, donedavni politički tajnik HDZ-a, a sada saborski zastupnik i vodeći esejist HDZ-a. Ok, istina, politika proširenja EU nije više snažna kao nekad, za što postoji niz savršeno opravdanih razloga. Ali, recite to, da je proces proširenja definitivno izgubio snagu, Makedoncima i Grcima. Testirajte tu tezu s dvjema državama koje su upravo dovršile ratifikaciju Prespanskog sporazuma, skrojenog i sklopljenog upravo u duhu procesa proširenja.
Junckerova najava da u njegovu mandatu neće biti primanja novih država članica u EU obilježila je ovaj saziv Europske komisije, barem u tom segmentu politike proširenja. Prespanski sporazum, međutim, obilježava Europsku komisiju na kraju mandata. Nije to loš rezultat, pomoći da se raspetlja gordijski čvor koji je potpuno nepotrebno kočio Republiku Makedoniju, uskoro Republiku Sjevernu Makedoniju, na putu u NATO i prema EU.
Zasluge pripadaju premijerima Zoranu Zaevu i Alexisu Tsiprasu (ili pokude, ako dijelite mišljenje protivnika tog sporazuma, kojih ima napretek s obje strane, i čije nezadovoljstvo ne treba olako zanemariti), ali zasluge ima i Europska komisija i niz drugih europskih dužnosnika, od pojedinih zastupnika u Europskom parlamentu do predsjednika država i kancelara, koji su uložili veliku energiju u pomaganje pronalasku rješenja zvanog Sjeverna Makedonija.
Prespanski sporazum pokazuje i da Komisija koja je proklamirala “nema daljnjeg proširenja” nije zanemarila rad na stvaranju uvjeta da se proširenje jednog dana možda ipak dogodi. Zaključak da nema proširenja bio je i jest sasvim logičan. Možda se to čini jako nepravednim gledano iz perspektive Prizrena, ali iz perspektive Pariza, iz perspektive onih koji odlučuju, to je sasvim smisleno: zar netko zaista misli da bi Francuz ili Nizozemac odjednom više volio EU kad biste mu rekli da nema veze što Britanci izlaze jer, evo, nadomjestit ćemo tu prazninu primanjem čitavog Balkana u EU?!
Ni Juncker ni njegov povjerenik za pregovore o proširenju Johannes Hahn nisu digli ruke od stvaranja uvjeta za neko novo proširenje.
Naravno, Prespanski sporazum dogodio se i zbog Amerikanaca. Ne zbog Trumpa, jer da je problem između Makedonaca i Grka došao na Trumpov radar, i da je tvitnuo koju svoju briljantnu misao o tome, vjerojatno sporazuma ne bi ni bilo. Dogodio se baš zato što nije bio tema Trumpova Twitter profila, nego tema standardnog političkog odlučivanja u institucijama.
Međunarodni poredak se mijenja, oko toga nema sumnje, i tu je Stierov esej na pravom tragu. No, to da se mijenja nije neka novost. Od mislećeg političara kao što je Stier očekivalo bi se da jasnije ponudi smjer u kojem misli da bi se Hrvatska trebala kretati u tim promjenama. Ali nije u tome problem. Najveći problem tog eseja je što zvuči kao da se Stier pozicionira kao politički ideolog onih desnih aktivista, stratega i kolumnista na medijskoj sceni koji otvoreno zagovaraju rušenje Europske unije. Stier to nije tako eksplicitno napisao, ali između redaka jest stao na stranu onih koji u javnom prostoru iznose zaključke, na temelju manje-više istih premisa koje postavlja i Stier, da se, primjerice, danas ruši zid u Bruxellesu kao što se prije 30 godina rušio u Berlinu (Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji i TV emisiji Bujica). Ili da ovakva EU treba propasti jer je to “krinka za Četvrti Reich” u kojoj vlada “doktrina Angele Brežnjev” (Ivica Šola, Globus, broj uoči Stiera).
Opet, Stierov esej nije izrijekom na tragu tih radikalnih teza, ali služi kao političko pokriće, kao “dog whistle” politika, odnosno kao naizgled nečujna zviždaljka koja poziva istu ciljanu publiku na nešto što je zapravo bunt protiv EU. U ovom slučaju, potpuno bezrazložan bunt protiv EU jer teza, primjerice, da današnja EU ne brine o principu supsidijarnosti tako je neinformirana, a tako radikalna teza. Pa taj princip nemiješanja Bruxellesa u nacionalna i još niže, regionalna i lokalna pitanja u kojima EU nema nikakve nadležnosti bio je, primjerice, razlog zbog kojeg se EU 2013. odbijala miješati u svu onu buru oko uvođenja ćirilice u javnu uporabu u Vukovaru, unatoč tome što je Vlada Zorana Milanovića tražila od dužnosnika EU da se umiješaju i nešto kažu.
Usporedbe EU sa SSSR-om u prvom su redu nepristojne, zatim besmislene, a onda i, ne najmanje važno, opasne.
Žalosno je ako se Stier, prvi hrvatski europarlamentarac nagrađen za svoj rad nagradom popularno zvanom “EU Oscar”, zaletio u taj lančani sudar onih koji prizivaju, i kao da ne mogu dočekati, propast EU.
Pogledajte video: Usporedba Hrvatske i Slovenije
Nigdje na nasoj planeti nema vise demokracije, zivotni standard najvisi na svijetu, mjesto najpozenije za zivot,.Samo ujedinjena Europa moze opstati pred velikim izazovima u buducnosti. Na projektu ujedinjene Europe trebaju raditi svi, dati svoj doprinos .Razni borci za nacionalne intereseese , politikanstvo, ne cine dobro Europi .Europa ima velikih problema sa zemljma istocne dijela nae Europe, bojim se i prebrzog primanja Srbije i zemalja zapadnog Balkana , ali u bliskoj buducnosti imat ce i oni perspektivu.Svaki koji je protiv ujedinjene Europe , cini stetu sebi i buducim Europljanima.