Naša tri neprijatelja opisana u prošlom nastavku – malarija, tuberkuloza i AIDS – zajedno su prouzročila stotine milijuna smrti. Ali u 21. stoljeću svijet je započeo organiziranu borbu protiv triju opisanih bolesti: “Globalni fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije” osnovan je 2002. godine u Ženevi, u Švicarskoj, kao javno-privatno partnerstvo između vlada bogatih zemalja i dobrotvornih zaklada. Od 2002. do 2016. godine “Globalni fond” je prikupio 30 milijardi dolara. Raspodijelio je više od 600 milijuna zaštitnih mreža koje su prethodno premazane insekticidima za borbu protiv malarije te osigurao liječenje protiv tuberkuloze za petnaest milijuna ljudi, kao i antiretrovirusnu terapiju protiv AIDS-a za devet milijuna ljudi. Znanje o tome kako se obraniti od mikroorganizama pomoglo nam je u razvoju učinkovitih intervencija. Većina svjetske populacije sada ima pristup cjepivima, antibioticima i sanitarnim sustavima. Kao rezultat toga, ljudski su životi postali dulji nego ikada prije. Tijekom 20. stoljeća, prosječni životni vijek u bogatim zemljama gotovo se udvostručio, s manje od 50 godina na više od 80 godina.
Većina ljudi počela je doživljavati proces starenja – što je rijetkost u prirodi – i uživati u svojim šezdesetim, sedamdesetim, osamdesetim, pa i devedesetim godinama. Neke zemlje sada već broje i svoje stogodišnjake u tisućama. To je dovelo do potpune promjene naravi zdravstvenih problema s kojima se danas suočavamo. Učinkovita kontrola zaraznih bolesti razotkrila je novi problem u starijoj dobi – tzv. kronične nezarazne bolesti (KNB). Te bolesti ne mogu se prenijeti na druge osobe, već se postupno razvijaju u tijelu kao naše vlastite “privatne bolesti”. Ali zašto obolijevamo od njih?
Naš život ovisi o funkcionalnosti nekoliko važnih organskih sustava. Izgleda da se ti sustavi, nakon nekoliko desetljeća neprekidne funkcije, polako počnu trošiti, degeneriraju i postaju nefunkcionalni – baš kao i većina strojeva koje smo ikada sagradili. Kardiovaskularni sustav dobar je primjer. Do prije tek nešto više od stotinu godina, pri svakom pokopu u crkvene bi se knjige u posljednju kolonu upisali datum i uzrok smrti, baš kao što bi svećenik za svaku osobu već ranije bio upisao datum rođenja, krštenja i vjenčanja. Uzrok smrti bilo je, međutim, prilično teško procijeniti ako se nije radilo o nekoj ljudima već dobro poznatoj zaraznoj bolesti. Stoga se u engleskim crkvenim knjigama, koje je tamošnji epidemiolog John Graunt počeo sustavno pregledavati kako bi shvatio uzroke smrti na razini stanovništva, a zatim o tome objavio svoje poznato djelo “Bills of mortality”, među uzrocima smrti tijekom stoljeća znao naći i uzrok “A ffrighted”. Ta neobična riječ, s dva slova “f” na početku, najbolje bi se mogla prevesti kao “nasmrt prestrašen”.
Stručnjaci za nazive bolesti kroz povijest uglavnom se slažu kako se radilo o srčanom ili moždanom udaru koji je bio izazvan nekom vrlo stresnom situacijom, u kojoj bi došlo do ubrzanog kucanja srca i porasta krvnog tlaka, a time i veće opasnosti da srce ili mozak dožive udar. I doista, kardiovaskularne bolesti, koje uključuju srčani i moždani udar, ali i perifernu arterijsku bolest uzrokovanu suženjem arterija, dominirale su epidemiološkim istraživanjima u razvijenim zemljama u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, nakon što su antibiotici, a zatim i uvedeno masovno cijepljenje, omogućili znatno bolje sprečavanje i kontrolu zaraznih bolesti.
Srce pumpa krv u svaki kutak našeg tijela, isporučujući kisik u naše stanice i uklanjajući proizvode staničnog metabolizma. No s vremenom elastični zidovi naših krvnih žila postaju sve krutiji u područjima gdje trebaju izdržati prekomjerni krvni tlak. Njihov unutarnji prostor također se sužava, zbog nakupljanja “aterosklerotskih plakova” koji su djelomično posljedica prevelikih razina masnoća u krvi. Oni povećavaju otpor protoku krvi, pa srce treba početi pumpati snažnije, ali to dovodi do daljnjeg povišenja krvnog tlaka.
Dim cigarete pospješuje nastajanje ovih plakova i njihovu sklonost upali, stvarajući opasne krvne ugruške koji mogu blokirati protok kroz najuže žilice. Sve to ponovno povećava otpor protoku krvi i opterećuje srce još jače, povećavajući i potrebu za kisikom. Zbog toga se i krvni tlak opet povisuje, što još više šteti krvnim žilama.
Što se događa kada ovaj začarani krug počne štetiti i onim krvnim žilama koje krvlju opskrbljuju samo srce? I ono, također, treba stalnu opskrbu krvlju i kisikom kako bi nastavilo pumpati krv do svih ostalih dijelova organizma. No kako srce pumpa sve jače, a pritom njegove vlastite krvne žile postaju sve uže, potreba srčanog mišića za kisikom može nadići opskrbu. Isto vrijedi i za sitne krvne žile u mozgu. U nekom trenutku svi kompenzacijski mehanizmi koji su do tada održavali ovaj disfunkcionalni sustav neće više biti dovoljni, što dovodi do životno ugrožavajućih incidenata – srčanog ili moždanog udara. Životna dob u kojoj će nas ti događaji pogoditi ovisit će, očito, o urođenoj izdržljivosti krvožilnog sustava svake osobe, koja se može poboljšati i redovitom tjelovježbom.
Pogoršat će je, međutim, poznati rizični čimbenici, povezani s modernim načinom života: visoki krvni tlak, prehrana puna masti i visoka razina masnoća u krvi, pušenje cigareta, nedovoljna tjelesna aktivnost i prekomjerna težina, konzumiranje pretjeranih količina alkohola i kronična izloženost stresu. Međutim, u svjetlu tih spoznaja i preporuka, treba se podsjetiti kako su čak i egipatski faraoni imali aterosklerozu. Egipatske mumije, neke od njih stare i 3500 godina, imale su u svojim mumificiranim tijelima dokaze o rasprostranjenoj aterosklerozi krvnih žila. Istraživači su ovakav nalaz objašnjavali time što su Egipćani s najvišim socijalnim statusom vjerojatno uživali u čestim i masnim jelima, pripravljanima od goveđeg, pačjeg i guščjeg mesa.
Pitanje je, međutim, kada su ljudi prvi put prepoznali aterosklerozu, te suženja krvnih žila, kao važan medicinski problem? Poznato je da je Leonardo da Vinci u 15. i 16. stoljeću secirao tijela i istraživao koronarne arterije te je vjerojatno primijetio postojanje aterosklerotskih plakova u žilama. Zanimljivo je, međutim, što jako dugo vremena nitko nije razumio da krv zapravo cirkulira kroz krvotok. Ljudi su mislili da krv jednostavno stoji u žilama, poput neke tekućine u posudi, i nisu razumjeli da je srce zapravo mehanička pumpa koja potiskuje krv kroz žile. Krv se zatim, nakon prolaska kroz čitavo tijelo, vraća u srce, da bi zatim bila upumpana u pluća, tamo preuzela novi kisik iz zraka te se ponovno vratila u srce, a zatim opet bila potisnuta kroz ostatak tijela. William Harvey, koji je živio u 16. i 17. stoljeću i bio liječnik kralja Charlesa I., danas se smatra prvom osobom koja je otkrila da krv stalno kola po tijelu od srca.
