Nedjelja
22. OŽUJKA
Cijelo ljevičarstvo koje je navalilo na suca Ivana Turudića zato što je izjavio da bi trebalo uvesti kazne za poricanje naravi Domovinskog rata baštini tradicije onih kojima su takve kazne bile glavna zaštita od “neprijatelja socijalizma”. Između Turudića i komunističkih represivaca razlika je samo u jednoj “sitnici”. Turudić predlaže nešto što u demokratskom sustavu može biti zanemareno, prihvaćeno za raspravu, uvršteno u zakon ili odbijeno. O kaznama pak za verbalni delikt, kojim su bili zaštićeni NOB, partizani, Tito i drugi funkcionari, zatim komunizam, vlast radničke klase i drugi crveni mitovi, u bivšoj državi nije se raspravljalo, nisu predlagane pa da bi mogle biti i odbijene, nisu o njima izražavana različita mišljenja, one su jednostavno postojale po prirodi totalitarnog, zločinačkog režima.
Ako u demokratskim zemljama, u kojima se zakoni donose po demokratskim pravilima, postoje kazne za različite verbalne delikte, na primjer, za nijekanje holokausta, za veličanje fašizma, nacizma i drugih totalitarnih režima i njihovih vođa, za uporabu zločinačkih simbola, pozdrava, parola, slogana, promidžbe itd., normalno je i da netko predloži sankcije za poricanje naravi Domovinskog rata. Zašto onda tolika dreka ljevičara? Zato što su oni nakon političkog prevrata s kraja 80-ih i početka 90-ih godina napravili i prevrat u svojim nazorima. Totalitarci su postali demokrati, pljuvači po Zapadu postali su Europejci, gušitelji političkih i medijskih sloboda postali su najveći zagovornici tih sloboda, javni denuncijanti koji su danomice upirali prstom u počinitelje verbalnog delikta prometnuli su se u glavne borce protiv “progonitelja” toga delikta. Guru im je bio Ivica Račan, apsolutni rekorder po uporabi riječi “demokracija”, “demokratska rješenja”, “demokratske promjene”, “antidemokratske tendencije”, “Europa”, “europski kriteriji” i sličnih. Ukratko – čovjek kojeg je politički porodilo jedno od najmračnijih vremena u hrvatskoj povijesti, vrijeme poslije sloma Hrvatskog proljeća. “Zgražanje” nad Turudićem samo je nastavak epohalne prilagodbe komunista demokraciji kako bi se dogodila epohalna prilagodba demokracije komunistima. Ljevičari – mislim na lijeve medije i lijeve stranke, a ne na ljude kojima je opredjeljenje socijalna pravda – na suca Turudića su navalili ne zbog verbalnog delikta, nego zbog onoga na što se on odnosi, zbog Domovinskog rata.
Za ilustraciju jedan primjer. Novinari koji danas daju ton gotovo svim lijevim listovima i portalima došli su iz Feral Tribunea, koji je u vrijeme rata bio osvjedočena peta kolona. U tom listu nakon Oluje počeli su surađivati neki novinari s četničkih radijskih postaja, što će reći da je njegova redakcija bila u stalnoj petokolonaškoj vezi i sprezi s agresorom. Poricanje naravi Domovinskog rata iz takvog i sličnih miljea posve je u skladu s konkretnim neprijateljskim djelovanjem protiv hrvatskih osloboditelja te apsolutno opravdava Turudićev prijedlog ne samo kao zaštitu Domovinskog rata kao svetinje nego kao zaštitu Hrvatske.
Subota
21. ožujka
Antifašistička liga - prva liga za sinove
Zoran Pusić, koji je imenovan za predsjednika Antifašističke lige Hrvatske, okomio se na “apologete ustaštva”, a Ivo Josipović, koji je bio na osnivačkoj skupštini Lige, izjavio je kako nije bio u krivu kad je upozoravao na “ustašku guju”. I obojica su, svaki za sebe, u pravu. Prvi iskupljuje oca, koji je bio sudac u NDH. Drugi odvraća pozornost od svojih financijskih afera (ZAMP, Komercijalna banka), te od uspomena na svoga oca koje kadšto ponekome padnu na pamet, kao političkom zatvoreniku iz komunističkih vremena Ivanu Zvonimiru Čičku, kojemu je, kako sam kaže, ukinuta kolumna u “Jutarnjem listu” pošto je nakon Josipovićeva izbora za predsjednika bio napisao: “U prvih šest mjeseci 1972. iz Saveza komunista je isključeno oko 1150 članova. Glavni naredbodavac je bio Vladimir Bakarić, a glavni egzekutor za izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica bio je Ante Josipović, otac novog predsjednika Ive Josipovića.” Jedan otac ustaški sudac, drugi otac komunistički glavosječa, a Antifašistička liga – prva liga!
Ponedjeljak
23. OŽUJKA
Hrvatska ljevica radništvo otpravlja u inozemstvo
Ljevica je u Francuskoj, kažu tamošnji politički analitičari, i to lijevi, napustila i izdala radništvo, ignorira ga i prezire, pa čak i optužuje za rasizam te nastoji pogodovati skupinama koje naziva “istinskim manjinama”. Jedan autor izjavljuje: “Ljevici su zanimljivi samo gay zajednica ili etničke manjine. Fascinantno je pomisliti da je čitava jedna generacija istraživača čiji je posao promatrati francusko društvo ideološki zaslijepljena i nije shvatila opasnost da ovaj dio društva ode k Le Pen.” Zašto je ljevici bilo lako okrenuti leđa svojim tradicionalnim “štićenicima” i okrenuti se “istinskim manjinama”? Zato što nikada nije istinski pripadala radništvu niti dijelila njegovu sudbinu, a ne pripada ni gejevima ni diskriminiranim etničkim skupinama niti dijeli njihovu sudbinu, nego su joj svi uvijek služili za diktature ili vlastodržačke ambicije. Takva je i hrvatska ljevica, smo što uz brigu za gejeve i manjine, više nego francuska radništvo izbacuje na ulicu. I otpravlja ga u inozemstvo.
Utorak
24. OŽUJKA
“Utopija” po narudžbi policije i tužitelja
Sinoć sam na HTV-u pogledao toliko slavljenu “Utopiju” i potpuno se razočarao. Valjda u životu nisam gledao lošiji dokumentarni film. Umjesto da omogući uvid, da bude dokument, autor je jedino htio ostaviti dojam, afektirajući krupnim planovima, tumačenjima riječi, bljeskanjem, zavodljivim zvukovima i šumovima. Osim iz oskudnih, fragmentiranih službenih verzija uopće se u tom kaosu slika i riječi ne vidi za što su i u kakvu kontekstu krivi Sanader, Čehok, Bandić, Vidošević i drugi. Pogledajte što govore, kako moraliziraju, mole se Bogu i pompozno slave na jednoj, a što rade na drugoj strani – ta otrcana, tanušna poruka ne može odagnati sumnju da je film rađen po narudžbi policije i tužitelja, pa smo dobili socrealističko djelce na kraju kojega se mirne duše moglo prikazati nošenje Titove štafete Goranu Radmanu kao trijumf poštenja nad opačinama pojedinaca.
Srijeda
25. OŽUJKA
Odaberi kukurikavca – sigurno ćeš pogriješiti
Zbog nekih sitnih lopovština kukurikavci smjenjuju ministricu kulture Andreu Zlatar Violić. Tako se povećava broj dužnosnika trenutačne vlasti koji su kršili zakone, gotovo nema ministra koji nije bio u sukobu interesa ili sudionik neke afere. I tako je od prvog dana sadašnje vlasti. U isto to vrijeme smijenjeno je na tisuće ljudi u različitim državnim tvrtkama i ustanovama kako bi njihova mjesta zauzeli rodbina, kumovi i prijatelji Zorana Milanovića i drugih vlastodržaca te poćudni stranački kadrovi. I dok je u sve većem siromaštvu, cijela se zemlja premrežuje aferama, nepotizmom, političkom podobnošću i povlasticama. Odgovara li to narodu? To se pitanje postavlja samo od sebe poslije pobjede zbog kriminala pravomoćno osuđenog Andre Vlahušića na izborima za gradonačelnika Dubrovnika. Vlahušić je pokazao kako je jedina šansa kukurikavaca da im birači budu – što sličniji.
Četvrtak
26. OŽUJKA
Plitkoj duši krila zapinju u blatu nemorala
Tajkuni, njihove supruge ili bivše supruge neće se zadovoljiti time što su se obogatili, hoće puno više. Hoće biti javni kriterij za ljepotu, istinu, moral, osjećaje, duhovne vrijednosti, na kraju, hoće oteti posljednje što je čovjeku ostalo – Boga. Borna Rajić, bivša supruga Luke Rajića, koju je poslije rastave dopalo nekoliko stotina milijuna kuna, gomilanih dok se gomilala i hrvatska sirotinja, istoj toj sirotinji, poslije zdravstvenih, religioznih i inih savjeta, u svojoj videokolumni na YouTubeu, poručuje: “Siromaštvo je odraz neznanja, a ne sudbine ili Božje volje.” Kolumni je dala naziv “Ljepota iz duše”, no kad je čovjek gleda i sluša, lijepo vidi kako toj plitkoj duši zapinju krila u blatu nemorala i samosvidljivosti i nikako da poleti.
Petak
27. OŽUJKA
Ni ustaše, ni partizani, ni udbaši, ni Srbi. Pa tko je!?
Kolinda Tita šalje s Pantovčaka u Zagorje, antifašisti prosvjeduju. Vice Vukojević svjedoči na suđenju Perkoviću i Mustaču. Jedan lijevi portal organizira “izbore”, čitatelji mogu glasovati za Pavelića, Tita, Tuđmana ili Kolindu. Neusporedivo najviše glasova dobiva Tito. Jedan desni portal ima anketu s pitanjem o tome što Hrvatskoj više prijeti, neonacizma ili neokomunizam. Neusporedivo više prijeti joj neokomunizam. I kolumnisti se najviše bave sličnim temama. Čime s bave vlasnici stranih banaka, Plive, Ine, Hrvatskog telekoma...? Izračunavaju koliko će milijardi profita iznijeti ove godine iz financijski porobljene Hrvatske. A čime se bavi ta Hrvatska? Čeka novo Hrvatsko proljeće. Sve što smo 1971. htjeli, danas uglavnom imamo, osim jednog – nemamo hrvatski novac. Netko nam ga je oteo, a to nisu ni ustaše, ni partizani, ni udbaši, ni Srbi...
>>Trebaju vam dokazi za suđenje Hrvatima u BiH? Dođite u sluganski Zagreb i uzmite ih!
>>Zašto se nastojao zamračiti sjaj inauguracije Kolinde Grabar-Kitarović?
Ljevici i desnici je zajedničko da su oboje ruralni. Mi ih zovemo vlaji. Ideologija im je instrument za instalacionalnu pljačku tuđe imovine. 2/3 Hrvata nisu svoj na svome. Dognali ih partizani u tuđu imovinu sa planine bez ičega. Sa sobombom su donijeli smrad I hemoroide. Štogod imaju dali su im komunisti ili su ukrali.