Naslovnica Premium

Predsjedniku države ne dolikuje širiti paranoju o radikalizmu

U Hrvatskoj postoji zapravo samo jedan radikalizam, to je onaj kleptomanski, ekstremizam političke kaste koja od 1945. godine sustavno pljačka.
09. siječnja 2014. u 10:09 12 komentara 3204 prikaza
Ivo Josipović
Foto: Robert Anic/PIXSELL

Ako je parlament “krvna slika” političkog života nekog naroda, onda Hrvati mogu biti uzor mnogim zemljama u Europi sa znatno duljom političkom tradicijom i kulturom. Unatoč ratu i poraću, unatoč još uvijek mnogim nezacijeljenim ranama zbog velikosrpske agresije, unatoč strašnoj aktualnoj ekonomskoj krizi koja je uvijek plodno tlo za nastanak monstruma, u Hrvatskoj se nikada nije parlamentarno afirmirala nijedna ekstremistička stranka, ni lijeva ni desna. Hrvatska nema ni Jobbik ni Sjevernu ligu, ni Sirizu ni Zlatnu zoru, ni lepenovce ni wildersovce, ni stracheovce ni heiderovce, ni...

To sve govori o dosadašnjoj političkoj uravnoteženosti hrvatskog naroda nakon uspostave demokratske države, naroda nesklonog političkom, ali i vjerskom ekstremizmu i fanatizmu. Štoviše, većinsko vjerničkog pučanstvo izabralo je premijera koji je ateist, predsjednika koji je agnostik. I onda taj isti predsjednik, g. Josipović, u obraćanju uzvanicima na domjenku u povodu božićnih blagdana krene mlatiti po “rastućem radikalizmu u Hrvatskoj”. Bilo bi preteško reći da u predsjednikovim “dijagnozama nacije” ima elemenata autošovinizma, ali da se radi o zabrinjavajućoj tendenciji, postalo je jasno već u njegovu samoponižavajućem obraćanju u izraelskom Knessetu, gdje je optužio vlastiti narod kako je “ustaška guja” još uvijek duboku u srcu hrvatskoga naroda. “Bolje” bi se od našeg predsjednika o hrvatskom narodu izrazio jedino možda srpski predsjednik g. Nikolić, rashodovani četnički vojvoda.

Umjesto da kao demokratski izabrani predstavnik svih nas afirmira činjenicu da je Hrvatska po pitanju radikalnih partija i struja, poštovanja prava manjina koje imaju zajamčena mjesta u parlamentu, gdje gotovo sve vjerske zajednice, od islamske do Srpske pravoslavne crkve, uživaju državnu potporu, daleko ispred mnogih europskih zemalja, da čak i članovi srpske okupacijske vlasti obnašaju visoke političke funkcije, od saborskih preko dožupanskih sve do načelnika općina, predsjednik govori o gujama, ekstremizmima i udaljavanju od Europe u kojoj cvjetaju jobici, sirize, lepenovske “nacionalne fronte” te pravi, čisti Finci i ini “čisti” arijevci.

Umjesto ponosa na svoj umjereni narod koji je, počevši s govorom predsjednika Tuđmana u oslobođenom Vukovaru, pokazao svu velikodušnost i širinu pobjednika neviđenu u povijesti u odnosu prema poraženim agresorima, g. Josipović u zemlji i inozemstvu stalno stavlja naglaske na “guje” koje su u RH, za razliku od drugih zemalja EU, apsolutno marginalne.

Zašto to g. Josipović, sada već učestalo, čini, i to na temelju sporadičnih, neprihvatljivih ekscesa kojih je, od stadiona do uličnog nasilja, prepuna Europa? Ostavljajući po strani osobnu i obiteljsku biografiju g. Josipovića, ostavljajući po strani njegove političke i ideološke preferencije, ostavljajući po strani i neke njegove savjetnike nikle u (pro)jugoslavenskom miljeu, možda bi se trebalo ovaj put zaustaviti na nečemu puno “banalnijem” kao mogućem uzroku predsjednikovih učestalih ekstremističkih dijagnoza vlastitoga naroda. Jungov učenik L. Zoja jedan je od onih koji suvremenu političku povijest čita pod vidom proizvođenja paranoje. Temeljni mehanizam paranoidne politike jest nesposobnost samoanalize, “iznutra”, pa se onda zlo kompenzacijskim mehanizmom detektira negdje “vani”, u neprijatelju, u guji koja samo što vam se nije omotala oko vrata i ugrizla vas za obraz. Taj “opasni drugi”, ta guja, čas je klasa, čas rasa, čas vlastiti “homofobni” narod, čas...

Tim pak paranoidnim mehanizmom, prema Zoji, onaj koji crta vraga po zidu zapravo šalje poruku o vlastitoj “historijskoj” neophodnosti i izabranosti: Evo, ja ću vas čuvati od tog vraga, od te guje. Od predsjednika jedne ozbiljne države koja drži do sebe ne očekuje se samoocrnjujuća paranoidna retorika, već afirmiranje onog (naj)boljeg u narodu, a ne hranjenje marginalija i davanja na važnosti nevažnom, ekscesnom. Jer u Hrvatskoj postoji zapravo samo jedan radikalizam, to je onaj kleptomanski, ekstremizam političke kaste koja od 1945. godine sustavno pljačka narod, bilo nacionalizacijama, bilo privatizacijama. A za zabavu mu “kompenzacijski” stalno nudi paranoidne teme o “ustašama” i inim gujama raznih boja.

POSLOVNA RJEŠENJA
Pogledajte kako je karlovački slatkovodni akvarij postao primjer uspješnog poslovanja

A1 izdvaja za Vas

  • Seugushi Kolkopushi:

    Izvrsna analiza. Nije mi ni na kraj pameti braniti Milanovića, no čak se i on izjasnio kako ne vidi ekstremizam u Hrvatskoj. Tim prije nisu sasvim jasni pravi motivi Josipovićevog tradicionalnog govora mržnje spram svega što se ne uklapa u ... prikaži još! njegov svjetonazor. Da li je u pitanju duboka indoktrinacija kumrovačke škole, mazohistička mržnja prema samome sebi kao dijelu tzv. genocidnog naroda ili pak puko samoveličanje svoje uzoritosti s ciljem osobne prezentacije kao nepokolebljivog antifašista čak i ondje gdje taj fašizam vidi samo on i klika slično poremećenog svjetonazora, to je pitanje za stručnjake. Ono što još više zabrinjava jest relativno velika podrška koju navodno uživa u javnosti, koja govori o tome da je prosječan hrvat ili nedovoljno pismen ili je prožet mazohističkim kompleksom manje vrijednosti, što bi moglo rezultirati ponovnim izborom na mjesto predsjednika jedne osobe koja, osim demagoške slatkorječivosti i paradiranja zapravo nema što pametno a kamoli konstruktivno za reći. Što je još opasnije, svojim istupima nanosi izravnu štetu hrvatskom narodu.

  • Deleted user:

    Bravo, izvrsna analiza. Josipović I Milanović su dva oka u istoj glavi, nalaze se na najodgovornijim mjestima u državi, a uporno rade protiv te iste države (valjda ju uopće ne doživljavaju kao svoju?). Ovo je jedinstven primjer u svijetu, nikada ... prikaži još! nije postojala, niti će postojati takva država u kojoj je nešto tako moguće, ovo je jedino moguće u Hrvatskoj! Najlakše bi (romantično) objašnjenje bilo "kletva kralja Svačića", jer vodeći ljudi ove države dokazuju da zapravo nismo niti zaslužili da imamo državu.

  • Avatar nathanael.opet
    nathanael.opet:

    Sve dok aktualni predsjednik na Hrvatsku gleda samo lijevim okom (desno mu pokušavaju kirurškim putem "otvoriti") imat ćemo pristrani pristup povijesti, gospodarstvu, odgoju, etici... svemu.