Kad je prije godinu dana prisezao na vjernost Ustavu, Zoran Milanović nije mogao znati da će njegovu funkciju promijeniti – u nekoj mjeri i opteretiti, a u nekoj olakšati – nesretne okolnosti u koje je Hrvatska ubrzo upala kao u jamu. Ni kriv ni dužan, predsjednik normalnosti našao se u krajnje nenormalnoj situaciji da ovisi o okolnostima više nego okolnosti o njemu. Drama u kojoj se ljudi plaše što su živi, a boje se da će umrijeti, može biti i njegova i svačija tragedija. Nastupilo je vrijeme (kad će završiti?) na koje je još Victor Hugo upozoravao: “Tužno je misliti da priroda govori, a čovjek ne sluša”! Sad je obrnuto stanje, priroda ne sluša čovjeka koji je odšutio sva njezina upozorenja.
Svi znaju da na Pantovčaku nije vlast; nitko neće reći da tamo nije centar države. Može izgledati nelogično, čak i paradoksalno, da pred nesrećama koje su zaredale Hrvatskom, predsjednička vlast dobiva na važnosti: kad im je teško, ljudi se utječu nepostojećim silama. Milanović je kucao na otvorena vrata kad je govorio da će biti pravobranitelj građana; u demokratskoj Hrvatskoj pravna država nije zaživjela, političke stranke vladaju državom; nisu trebali ni potres ni korona da se to vidi. Kako se sve preko noći preokrenulo, “predsjednik s karakterom” morat će u nastavku raščistiti dvojbu s kojom se uselio na Pantovčak – koliko on vlada karakterom, a koliko karakter upravlja njime.
Zoranu Milanoviću može se priznati ili predbaciti, kako tko gleda na ulogu predsjednika, da se nije svaki put miješao ni u vlastiti posao. Da nije ulazio u neke suvišne sukobe, više osobne nego političke naravi, i da nije predsjednički reagirao kad su ga stavljali pred gotov čin da nastupi pod ustaškim znakovljem, bio bi, globalno gledajući, više diskretan nego nametljiv. Držao se, ustvari, duha Ustava koji je živio i s premijerske i s predsjedničke strane da je mogao naučiti da u politici dva tijela ne mogu biti istodobno na istome mjestu. Njega je Ustav oslobodio opasnosti da bude predsjednik ljevice ili da ne bude predsjednik desne polovice; ni jedan predsjednik nikad neće biti predsjednik svih građana. Kod Milanovića se ne vidi tko ga više podržava ili tko ga se odriče: na ljevici mu ne opraštaju što nije bio ljeviji dok je vodio Vladu, a na desnici ne zaboravljaju usklik “Mi ili oni”, kao da je iskopao trajni rov između dviju polovica Hrvatske. Svi građani nisu stajali iza Tuđmana i njegova nacionalnog programa; Milanović bi mogao ujediniti Hrvate kad bi Tuđmanovu Hrvatsku digao na rang pravne države u kojoj bi se svi građani osjećali slobodno, ravnopravno i sigurno. Samim izlaskom iz totalitarne ljušture, Hrvatska nije prešla u demokratsku državu u punom smislu te riječi: ima demokratske institucije, a nije razvila potrebnu demokratsku svijest, ni kod vlasti ni kod građana, da država funkcionira nepristrano. Tu je šansa za ambicioznog predsjednika da postavi stvari na njihovo mjesto.
Koliko se bori za vlast, Milanović ostavlja dojam da mu je stalo do vlasti i da je neće ni s kim dijeliti. Njemu je, zapravo, više do važnosti nego do moći (ako se to u politici može odvajati). Čudi kako ponekad brigu svoju prenosi na drugoga; kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, isključio se sam iz procesa nabave borbenih aviona, kao da se oni kupuju na buvljoj pijaci, i k tome u državi koja je poznata po tome da ni puno jeftinije stvari ne može dovesti do kraja bez repova. Milanović nije imao ni obične znatiželje da doživi koja je razlika između kupnje para cipela i tuceta mlaznih aviona. Olako je potpisao Vladi bjanko-mjenicu da troši novac poreznih obveznika u biznisu koji može obilježiti sljedećih 30 godina hrvatske neovisnosti. Ako time želi objaviti urbi et orbi da je “konstruktivni element” hrvatske vlasti, ni idealno partnerstvo ne isključuje zdravu konkurenciju. A pogotovo u pitanjima obrane zemlje i njezinih oružanih snaga, jedinoga mjesta gdje šef države pri redizajnu ustavnoga poretka nije skinut do gola da bi se trebao odricati smokvina lista.
Ni u vanjskoj politici, drugoj domeni utjecaja, Milanović nije još otkrio karte. Zasad nije otišao dalje od Ljubljane i Beča, a skoknuo je i do Tirane, da se ne kreće samo zapadnim dijelom negdašnjeg K.u.K. imperija. Komunikacije su jedna od većih žrtava u svijetu, da bi se hrvatskome predsjedniku zamjeralo što nije više putovao inozemstvom. Njemu se nije dalo odletjeti ni u Bruxelles, da barem spasi Hrvatsku da je ne predstavlja Janez Janša koji na demokratskoj ljestvici ne stoji puno bolje od Viktora Orbána. A oba su nam susjedi. Iz njegove osobne vizure može se razumjeti da šef države nije htio biti zamjena Andreju Plenkoviću koji ga je, čini se tako, isključio iz europskih poslova, da nije htio potpisivati vlastitu sporednost? Ali, Milanović je izabran da zastupa Hrvatsku, ne ovog ili onog premijera. Zna on dobro tko drži propovijed na velikim misama, a tko čita poslanice ili se moli, naglas ili u sebi; da je otišao, manje bi pogriješio. Na put u Sarajevo trebao bi poći i pješice, ako nije siguran hoće li mu na putu probušiti gume, misleći da šverca sapun ili parfeme za uljepšavanje bosanske stvarnosti.
VIDEO Prva godina predsjednika Zorana Milanovića
Ni kad prođe pandemija, nije sigurno da će hrvatski predsjednik krenuti na taj udaljeni, a bliski put, od kojeg bi, u normalnim prilikama, trebao početi njegov mandat. Ni Hrvatska ni BiH ne shvaćaju koliko su upućene jedna na drugu, ni koliko jedna ovisi o drugoj. Ne mogu u našem susjedstvu mahati barjakom građanske države dok ne riješe pitanje ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda. Put do zvijezda ne mora voditi preko trnja, koje se ponovno uzgaja. A Hrvatska ne bi smjela zaboravljati, a još manje slaviti, što je u nekim lošijim trenucima učinila loše susjednoj državi, osobito Bošnjacima, najvećim žrtvama agresije i rata. Kao što ni Izetbegovićev sin, i njegov izabranik iz hrvatske kvote, ne bi smjeli zaboravljati ni hrvatsku solidarnost ni bošnjačku prošlost, i analizirati puno dublje je li BiH zrela za građansku državu. Lako je trgovati s idealima kad je stvarnost gruba.
S Beogradom je hrvatski predsjednik još u fazi velike meditacije; očito ne može vjerovati Vučiću da neće i njemu darove donijeti, a svjestan je da ne može ignorirati Srbiju, s kojom Hrvatska ne može živjeti vječno na ratnoj nozi. Kako Srbiju odvojiti od Vučićeve prošlosti, a BiH od Komšićeve budućnosti, to je teško pitanje za Zorana Milanovića. A ne može ni odlagati odgovor, bez posljedica i za Hrvatsku: od odnosa s državnim vlastima BiH ovisi hoće li Hrvati i dalje gledati preko granice ili će tamo tražiti svoje ravnopravno mjesto, a od odnosa s Vučićevim vlastima ovisi barem dijelom hoće li se nastaviti proces hrvatsko-srpskoga pomirenja u Hrvatskoj. Nije lako biti u koži predsjednika koji ni kod svih susjeda nije dobrodošao, ni svi susjedi kod njega. Ne samo u pitanjima vanjske – ili svjetske – politike, nego i u manje bitnim političkim, čak i svjetonazorskim pitanjima, Milanović često ističe stav prije mišljenja. U pitanjima društva, to ga vodi u konflikte koji nisu u predsjedničkoj domeni. A u pitanjima države, to ga gura da postavlja ideološke granice i u Europi bez granica. S Orbánom bi on teško i u istu crkvu ušao, da odlazi na mise, a s Trumpom ni u Bijelu kuću, sve da ga je tamo i pozvao. Njegova antipatija prema donedavnom predsjedniku SAD-a nadilazi okvire pragmatične državne politike kojom vladaju interesi. Ne treba očekivati da će Joe Biden na tome graditi svoju politiku prema Hrvatskoj i da će mu Milanović biti privilegirani sugovornik o Balkanu.
Kod hrvatskog je predsjednika postalo legendarno da neke utakmice rješava u dodacima, nekad i na vlastitu štetu; narod bi rekao da prolijeva mlijeko kad je već napunio vjedro. To spada u njegov karakter, koji neki podnose lakše, a B.a.B.e., Vedrana Rudan i Dalija Orešković ne podnose nikako (i obrnuto). Bi li moćniji u takvim prilikama trebao popustiti, ostavljajući drugima da procijeni je li popustio pametniji? Kad bi Milanović svoje govore čitao (tj. pisao), bila bi to vrijedna politička literatura; on ima što reći. Kad improvizira, ponekad je to trač, u koji bespotrebno uvlači islužene hollywoodske glumice ili izaziva domaće borce protiv poniženja i nasilja nad ženama. Sam kaže da je riječ o društveno neprihvatljivom ponašanju, sam ga osuđuje, a onda ga, radi efekta, jednim suvišnim dodatkom i sam relativizira, ili čak banalizira.
Milanović i s Pantovčaka pokazuje sposobnost, ili slabost, pitbula da ne pušta kad se nekoga uhvati. Žarka Puhovskog čerečio je zbog svjedočenja u sudskom procesu protiv studentskih vođa s takvim uvjerenjem kao da je on završio u zatvoru zbog njegova lažnog iskaza. A zapravo je vraćao svome kritičaru koji ga je stalno imao na zubu, više nego što je dodatno rehabilitirao Budišu i Čička. Taj dio otužne komunističke povijesti uglavnom je zatvoren. Nema se tu što novoga reći.
S Milanovićem nije bilo jednostavno ni u lakša vremena; u svakom rukavu, on je u stanju nositi po nekoliko iznenađenja. U politici je više na glasu kao neumorni improvizator nego kao vizionar, iako bi svoju učenost mogao upotrebljavati korisnije da se više koncentrira na politiku i da misli dugoročnije. Nema dovoljno strpljenja da ispeče prije nego što reče. S Pantovčaka, on ne prakticira Mesićev običaj da pušta balone i da govori šaljivo ono što misli ozbiljno; nije usvojio ni metodu Ive Josipovića da tumači svijet kad ga ne može mijenjati, ni stil Kolinde Grabar-Kitarović da skače na svaku loptu i kad je utakmica završena. Nije usporediv ni s Franjom Tuđmanom da može maknuti malim prstom da hipnotizira Hrvate. Točno je da je predsjednik razvlašten, da bi mogao voditi demokratsku igru iz koje bi Hrvatska dobivala (naj)bolja rješenja. Lijepa Naša, na žalost, zaostaje na mnogim državnim područjima da građani ne bi gubili povjerenje u vlast. Na prvom prolaznom vremenu, predsjednik stoji bolje od Vlade i Sabora; prednost može sačuvati samo tako da trči ispred njih i da misli na građane više nego na državu.
Država nije funkcionirala ni prije Milanovića, ne funkcionira ni s njime; budimo realisti pa ne očekujmo da će se stvari bitnije popraviti poslije njega. Nešto je duboko u mentalitetu Hrvata da plješću na početku i na kraju predstave, a između toga odlaze na kavu; nešto je u sistemu krivo postavljeno da voda može curiti sa svih strana sve dok ne nastane poplava, a nešto je nesavršeno i u ljudima koji sistem opslužuju i u ljudima koji taj isti sistem optužuju; umjesto da se među njima razvija konkurencija, a konkurencija stvara kvalitetu, u nas se već smatra normalnim da avionima mogu upravljati ljudi bez sata leta i bez diplome. Kako država raspoređuje ljude na važne izvršne ili kontrolne punktove, i dobro nam ide. Neka su postavljanja, kako se i ovih dana moglo uočiti, toliko iritantna da ljudi državi vjeruju i više nego što to ona zaslužuje.
Nastupajući na dužnost, Milanović je izdvojio tri stupa društva – akademsku zajednicu, pravosuđe i medije, da tamo postavi svoje nade da će s njime biti bolje. U godini dana nije ojačao sistemsku konstrukciju, koliko je to uopće do njega, da institucije djeluju kompetentnije i neovisnije; umjesto toga, sistem i dalje funkcionira na daljinski upravljač, i griješi onako kako to odgovara moćnim zaštitnicima. O akademskoj zajednici više govore drugi nego ona sama; loša reklama sve je više uništava, a pasivnost vlasti kompromitira i državu. Intelektualni je život siromašniji nego u vrijeme kad je bilo opasno slobodno misliti, nema rasprava i polemika koje bi svjedočile da obnova društva i reforma države počinje s prave strane. U kojem pravcu Milanović misli pokrenuti pravosuđe, možda će se moći suditi kad se odluči koga bi htio na čelu Vrhovnoga suda i kad se izjasni – ako mu položaj to dopušta – o sve oštrijoj podjeli unutar Ustavnoga suda na pitanju na kojem on od početka nije bez stava: treba li reakcija države u pitanju korone polaziti od zaštite slobode građana ili od njihove sigurnosti? A što se medija tiče, u maloj državi sve se teže skriva na koju se stranu naginju.
Hrvate su u totalitarnim sistemu učili da se ne drže zakona kao pijan plota, jer će to u komitetu sve srediti; u demokraciji ih varaju da su svi jednaki pred zakonom, i pravdaju nejednakosti tako da istu stvar različito tumače, već prema tome gdje se događaju, na trgu ili u katedrali. Ako je profesorica Alemka Markotić u nečemu pogriješila, najmanje je pogriješila što je cijepila svoju majku. Sve stare žene (i muškarce) treba zaštititi pred pandemijskom opasnošću; problem je što su cjepiva prekoredno uzeli mladi ministri i saborski zastupnici, mimo redoslijeda koje su oni usvojili. Tako je počinjen istočni grijeh cijepljenja mimo reda i preko reda; sve drugo spada u hrvatska posla, koja uključuju izigravanje zakona kao omiljenu nacionalnu disciplinu. Neka mi nitko ne kaže da lajem zbog sebe, a ne zbog sela; nisam se cijepio, ni regularno ni preko reda, prijavio sam se i čekam svoj red. To moja doktorica zna. Ali, imam razumijevanja za ljude koji su stariji od mene, vjerojatno slabijeg zdravlja. Lako je vješati Pedra, da pravi krivci prođu ispod radara. Albert Camus je imao staru majku kad je u Stockholmu primao Nobelovu nagradu i kad su u Alžiru teroristi bacali bombe na tramvaje u kojima se i ona vozila. Glasovita je njegova izjava: “Između pravde i moje majke, ja ću uvijek izabrati majku”. COVID 19 terorizira sve majke i očeve, i svu djecu njihovu, manje što su mlađa, zdravija i otpornija. Pred tim terorom, veliki bi pisac danas, kao svojedobno u “Kugi”, sve ugrožene ljude tretirao jednako.
Mogao je i Zoran Milanović odbiti cjepivo koje mu je, koliko se zna, ponuđeno, da razbije led nepovjerenja; mogao je višak cjepiva podijeliti sa štićenicima iz nekog staračkog doma, a ne sa suradnicima; mogao je i on tražiti kazne za one koji se cijepe preko reda, kad Peru može smjenjivati ministre, Portugal generale, Austrija kažnjavati časne sestre a Amerika globiti prijestupnike s milijun dolara. Hrvatska može sve i ništa, zato što Hrvate nitko ne može naučiti što je to nedopušteno ponašanje kad i država daje loš primjer. Ako nije promijenio mišljenje da će biti pravobranitelj građana, neka stane u obranu slabijih i nemoćnijih, a osudi one koji drsko krše društvene i moralne norme o ravnopravnosti građana! Od predsjednika se očekivala jaka riječ, kao što se od njega očekuje jaka gesta da odlikuje prodavačicu Snježanu Iličić. Tko je u ovoj zemlji, pod cijenu života, ikad rekao: “Ne dam novac!”.
U nekim prilikama, Milanović djeluje kao Pale, sam na svijetu. Nema logistiku koja bi ga opsluživala, nema timove koji bi ga branili, nema ni medije koji bi ga hvalili. U sklopu politike “mirnoga kompromisa”, više je on štitio Vladu nego što je Vlada štitila njega, čak i kad je bio u pravu. Mladi ministranti iz Plenkovićeva stranačkog zbora čak su javno trubili da je njegovo mišljenje “irelevantno”, ili se pravdali protokolom što su ostajali u kontaminiranome “ZDS” prostoru, iako se pokazalo da su to bili krivi navodi. Mora da je s Plenkovićem sklopio pakt o nenapadanju, da ne ruše jedan drugoga, ili zato što su potrošili svu municiju, ili zato što je prekinuta opskrba. Niti je Milanović Plenkovićev problem, niti je Plenković problem Zorana Milanovića; nešto se i narod pita što očekuju od svojih vladara. “Demokracija se – kako to tvrdi Raffaele Simone – izokreće u ono što narod hoće”. Možda to zvuči suviše populistički, i nema prođu na političkome tržištu poslije devalvacije populizma koji je izazvan krahom Donalda Trumpa. Posvuda se narod osjeća udaljenim ili izigranim od politike, da ne bi mogao opet pogriješiti.
Zoranu Milanoviću ostale su još četiri godine da se potvrdi kao pravobranitelj građana.
Kad netko tako olako kao Zoran Milanović prelazi preko pjevanja četničkih pjesama pravoslavnih svećenika koji usput rečeno postaju značajni politički faktori jer svojim utjecajem raspituju određeni animozitet prema Hrvatskoj onda tu nema govora o ozbiljnom predstavniku Hrvata .