Primanje u palači turskog predsjednika i opipljiv rezultat u obliku dogovora o trilateralnom susretu najprije ministara vanjskih poslova Hrvatske, BiH i Turske, a potom i predsjednika triju država, bez sumnje predstavlja senzacionalan uspjeh. Za nekoga tko je veleposlanik ili veleposlanica, ne predsjednica države.
Kad se sastaju predsjednici, obično je ljestvica željenog rezultata podignuta više od toga da svrha sastanka na vrhu bude drugi sastanak na nižoj razini i onda još jedan sastanak na vrhu.
Obično sastanak predsjednika država dolazi kao šlag na tortu. Prije tog sastanka na nižim se razinama dogovori neka strateška suradnja ili neki veliki pozitivan pomak u odnosima, pa se predsjednici sastanu da to blagoslove.
Nije slučajno da se, u žargonu međunarodnih odnosa, ljudi od povjerenja predsjednika i premijera, koji dovedu svoje šefove do točke u kojoj je postizanje državnih dogovora moguće, nazivaju i šerpama. Šerpe su južnotibetski narod čiji su ljudi poznati kao vrsni planinari i vodiči pri alpinističkim ekspedicijama na himalajske vrhove. U međunarodnim odnosima, šerpa je osoba koja vodi svoga premijera ili predsjednika do podnožja tog vrha uz koji će se na kraju predsjednik ili premijer (a s njima i čitave države i narodi) slavodobitno uspeti.
Predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović nužna je jedna dobra šerpa. (Da ne bude nesporazuma, ne govorimo o šerpi kao rajngli ili teći; ovo nije priča o loncima i poklopcima.) Posao koji je predsjednica obavila prošloga tjedna u Ankari mogla je komotno obaviti osoba u statusu šerpe ili veleposlanika.
No, problem aktualne predsjednice Republike je što se ona često ponaša kao veleposlanica, ne nužno ili ne samo kao predsjednica. Od onog neobičnog posjeta Washingtonu i poziranja s vanjske strane ograde Bijele kuće, do prošlotjednog susreta u Ankari čiji je cilj organiziranje novog susreta, puno je primjera koji govore o tome.
Koliko se god mnogi trudili upakirati jedno manje-više obično “ništa” u sjajan paket na kojem piše “nešto”, predsjednica nije u od Erdogana u Ankari dobila ništa ako pođemo od pretpostavke da se ono nešto što je željela dobiti tiče turskog signala podrške hrvatskim nastojanjima da Bošnjaci podrže izmjenu izbornog zakonodavstva u BiH na način koji predlažu bh. Hrvati. Da ne bude zabune, “ništa” u ovom kontekstu ne znači da u izjavama Grabar-Kitarović i Erdogan nisu potvrdili dobre i prijateljske odnose naših dviju država, rastuću gospodarsku suradnju i sve to. Jesu, i to jest nešto, ali pošto je to sve utvrđeno i naglašeno već pri Erdoganovu posjetu Zagrebu u travnju 2016., i pošto je smisao susreta na vrhu da produbljuju suradnju a ne ponavljaju već ranije utvrđeno, jasno je da ovaj uzvratni posjet hrvatske predsjednice Ankari nije donio ništa sadržajno novoga. Osim, naravno, najave trilateralnog ministarskog, pa potom trilateralnog predsjedničkog sastanka negdje u budućnosti. Ali takav rezultat je, ponovimo, mogao postići i šerpa ili veleposlanik.
Posao koji obavljaju šerpe važan je i zbog toga što oni mogu dogovoriti izbjegavanje neugodnih scena u kojima dvoje lidera, stojeći pred kamerama, iznose suprotna očekivanja poput onoga u kojem hrvatska predsjednica očekuje tursku podršku reformi izbornog zakonodavstva u BiH, a turski predsjednik hladno kaže da Turska tu ništa ne može jer je to unutarnja stvar BiH.
Zar netko misli da su, primjerice, Jadranka Kosor i Borut Pahor kao premijeri Hrvatske i Slovenije zaista razvili neku “kemiju” i dobru volju za rješavanje tadašnje slovenske blokade hrvatskih pregovora s EU samo na temelju crvene haljine kojom je hrvatska premijerka rastopila hladno-blokirajuće srce slovenskoga premijera? Naravno da su u pripremi tog sastanka ogromnu ulogu igrali šerpe s jedne i druge strane (a i iz Bruxellesa i Washingtona).
Kad smo već kod Pahora, njegov prošlotjedni susret s Jean-Claudeom Junckerom jedan je primjer kako se priprema sastanak na kojem jedna strana (u ovom slučaju slovenska) očekuje da čuje od sugovornika (šefa Europske komisije) neku izjavu u njihovu (slovensku) korist.
Za utjehu, posjet predsjednice Grabar-Kitarović Ankari ipak je uspješniji u usporedbi s njezinim posljednjim posjetom Bruxellesu, kad ni Juncker ni šef Europskog vijeća Donald Tusk nisu smatrali da su teme razgovora bile toliko važne da stanu s njom pred novinare i daju izjavu. Predsjednica je sama davala izjavu i govorila kako je s europskim partnerima razgovarala o BiH, ali nitko od njih nije bio pored nje da se s time složi. Ili ne složi, kao Erdogan.
Kao što i u samom članku stoji, ovo je bio - uzvratni posjet. Znači da je to slijed jedne procedure koja je pokrenuta prilikom posjete Erdogana Hrvatskoj i “šerpe” su ustvari tada obavile posao, ostalo je stvar pristojnosti. Uostalom, a što je to unaprijed pripremila Turska strana prilikom posjeta Zagrebu? No važno je da se pljucka, zar ne?