Teška vremena za zviždače u Hrvatskoj: samo u posljednje vrijeme dvojica glasnih, gorljivih prvoboraca protiv korupcije ostali su bez posla. Prvi je Predrag Sekulić, šef Stožera za obranu Rafinerije nafte Sisak.
Uvijek neugodni sindikalac dobio je otkaz jer je “opetovano kršio odredbe Ininog Pravilnika o radu i drugih internih akata, u svojim medijskim istupima iznosio netočne tvrdnje o poslovanju kompanije te podatke koji spadaju u domenu poslovne tajne, neovlašteno ulazio u poslovni prostor, kršio propise o sigurnosti i zaštiti na radu i propise o zaštiti od požara” i ključno, “jer je pušio, urinirao i koristio mobitel tamo gdje to nije dozvoljeno”.
Upravi je gorjelo pod petama: tko bi sačekao još godinu, dvije da ga živog pojede kakva terminalna boleština nakon što je 30 godina u sve tri smjene kroz oba plućna krila propustio galone benzina i dizela, mlaznog goriva, benzena koncentrata, loživog ulja za grijanje, sumpora, bitumena te zeleni naftni koks.
Da je realan, priznao bi da nema što mu uprava proteklih godina nije progledala kroz prste – i drukanje kod valjda 200 političara i odlaske pred Sabor barem 50 puta, i dijeljenje letaka ispred državnih institucija i lamentiranje o potkupljivim sindikalnim vođama u Ini, o lopovlucima i marifetlucima u firmi – ali na trenutak kada ga nadzorna kamera snima dok s cigaretom u ćošku usana u gluhi noćni sat urinira u nekom tvorničkom ćošku nije se moglo zažmiriti.
Uistinu, takvom čovjeku više nije bilo mjesto u krugu Rafinerije. Sada, kad se INA riješila glavne prepreke na putu u blagostanje i transformaciju u regionalnog diva, Predrag Sekulić najavljuje tužbe i tvrdi da vjeruje u pravdu.
Pakao koji prolazi malo tko u ovom trenutku može razumjeti kao što to može Ivica Todorić, brat zviždač u bremenitoj borbi sa sustavom, čija je poruka “Danas se i ja borim protiv koruptivnog sustava u Hrvatskoj”, odaslana s bloga, duboko potresla svakog pojedinca koji nije posvađan s elementarnim postulatima etike i morala, osobito one istog kova, ljude poput Predraga Sekulića.
Šteta je što se ova dvojica nisu sreli ranije, jer sindikalac jamačno ne bi učinio nekoliko kardinalnih, početničkih grešaka. Sekulić je smetnuo s uma da prije uriniranja valja odigrati utakmicu života s pozicijom, a ne s opozicijom, kao što je to s Mostom proljetos pokušao politički analfabet Sekulić, da je borba za kolektiv i boljitak zajednice unaprijed osuđena na propast te da je vlastite kapacitete korisnije utrošiti za osobni interes, da se krediti ne dižu da olakšaš vlastitoj djeci nego da zadužiš tuđu, da je važno na vrijeme tutnuti kakvu pinku za pravovremenu dojavu da ti se sprema otkaz, da valja uništiti svaki pa i najmanji kompromitirajući dokaz, isprazniti sefove s ključnim dokumentima ili, u Sekulićevu slučaju, prekriti svaku kameru koja te može snimiti dok uriniraš pa, naposljetku, otvoriti blog i tek onda prijetiti tužbama.
U konačnici, od starijeg i iskusnijeg zviždača mogao je nevoljnik primiti zlata vrijedan savjet da se ćoškovi najbolje zapišavaju sa sigurne udaljenosti, negdje gdje te ni Andrija Jarak ne može pronaći.
nije li možda taj sekulić brat bivše županice žarke sekulić crvene barunice, ili kako je poznatija marine lovrić-merzel?