Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Povorka ponosa dan je kada je prostor nade, ljudskih prava i pluralizma moguć i otvoren za sve

U samo 10 godina, hrabrim zalaganjem aktivista, Povorka ponosa u Zagrebu više nije smrtonosna misija
09. lipnja 2019. u 10:24 556 prikaza
Povorka je prošla Trg bana Josipa Jelačića i nastavlja prema parku Ribnjak
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Dok sam se mučio s ovim tekstom, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja mama. Nakon uobičajenog seta pitanja, užurbanim je glasom izložila svoj plan da s tatom dođe u subotu u Zagreb.

Povorka ponosa vesela atmosfera Povorka ponosa u Zagrebu: 'Ovo je zemlja za sve nas'

– Znaš, da ti pravimo društvo.

– Što je u subotu? – pitao sam bahato kao da mi o ovom tekstu ovisi Pulitzerova nagrada.

– Pa Pride – odgovorila je nesigurno.

Moram priznati da me zateklo pitanje iako moja priča nije pogodna za inspirativni TV film nedjeljom popodne. Moji roditelji nisu rigidni, konzervativni, nisu me pretukli niti me izbacili na ulicu kada sam se outao. To su ljudi kojima je život donio situaciju, više biografsku činjenicu koju nisu planirali. Moja majka prije mene znala je jednog homoseksualca. Moj otac, vjerujem, niti jednog. Prihvatili su to brže nego što ja prihvaćam redizajn neke aplikacije. No nisam očekivao da će poželjeti pridružiti se Povorci ponosa. Možda mi je to bilo potrebnije prije desetak godina kada mi je budućnost djelovala daleko, usamljeno i pomalo strašno. Tada mi se ovaj svijet gdje ja pišem ovaj tekst, svijet prije mojih prijatelja, moje urbane obitelji i stanovitog uspjeha činio nemogućim. No, kao što su to mnogi prije mene već saznali, budućnost je jako spora, ali ipak dolazi.

Izbrisao sam pretenciozni tekst s kojim sam se danima mučio. I počeo ispočetka. Riječima Jamesa Baldwina, ne mogu biti pesimist zato što sam živ. Biti pesimist znači složiti se s time da je ljudski život akademska stvar. Ovaj tekst je više moj život nego prezentacija mojih intelektualnih majstorija.

Povorka je prošla Trg bana Josipa Jelačića i nastavlja prema parku Ribnjak
1 / 17
Povorka ponosa 2019.godine

– Naravno – brzo odgovaram svojoj mami – važno je da idete.

I važno je prošetati se gradom u Povorci ponosa. Isto tako, važno je znati zašto ona postoji. Ove godine, Stonvolška pobuna slavi svoju pedesetu godišnjicu. Prije pedeset godina, skupina lezbijski, gejeva, biseksualaca i trans ljudi odlučila je pružiti otpor još jednoj policijskoj raciji. Te večeri, nakon sprovoda Judy Garland, policija je ušla u kafić Stonewall na Manhattanu u New Yorku. Svjedoci kažu da je Stonewall bio prljava rupčaga koju su vodili, dakako, mafijaši. Stonewall je bio jedan od kafića u kvartu Greenwich Village gdje se skupljala LGBT populacija. No prije pedeset godina uhićenje bi značilo i legitimiranje, nerijetko objavljivanje podataka u novinama, otkaze, marginalizaciju i daljnju kriminalnu obradu. Prije pedeset godina grupa se rasplesanih i hrabrih ljudi odlučila pružiti otpor. Još uvijek se ne zna tko je prvi bacio ciglu, torbu ili štiklu broj 45, ali tako je otpočela cjelonoćna borba za izlazak u javni prostor, na pločnik, s curom, ljubavnikom, u dragu, u svome tijelu i u svome životu. Ta grupa rasplesanih revolucionara bili su urbani astronauti. Odlučili su izaći u javni prostor, zahtijevati svoje mjesto pod suncem, sigurnost pod zakonom i svoj kvadratni metar asfalta. Napravili su mali korak u nepoznato, u opasnost i u avanturu. U idućih pedeset godina saznali smo da u dobrom dijelu svijeta ipak ima života na Zemlji i za nas.

Dakako, prosvjednici iz Stonewalla nisu bili prvi koji se borili za LGBT prava. To se obično pripisuje njemačkom liječniku Magnusu Hirschfeldu (1868. –1935.) kojega zovu Einsteinom seksa. Hirschfeld je proveo život boreći se za LGBT prava, opoziv zloglasnog paragrafa 175 s pomoću kojeg će nešto kasnije nacisti osuditi oko 50.000 ljudi. Te 1897. godine, dakle više od 70 godina prije Stonewalla, ovaj Nijemac, gej i Židov skupio je više od pet tisuća potpisa vrhunskih intelektualaca i umjetnika poput Alberta Einsteina, Hermanna Hessea, Thomasa i Heinricha Manna za dekriminalizaciju homoseksualnosti. LGBT kultura je kultura zaborava, diskontinuiteta. Vjerujem da nas regularnost Pridea podsjeća na povijesnu dimenziju otpora i opresije, jedne kolektivne tuge, ali proširenja poimanja slobode. A od Hirschfelda do danas izgleda kao da je i suicid jedna od tih povijesnih konstanti. Brojke koje opisuju odnos LGBT ljudi i suicida je zabrinjavajući. Ipak, ne iznenađuje da istraživanja pokazuju da zakoni koji podupiru prava LGBT ljudi znatno smanjuju broj pokušaja samoubojstava. LGBT kultura je i kultura preživjelih. Povorka ponosa je poruka nekoj novoj generaciji da postoji život, da postaje bolje i da postoji vrijeme i nada za njih. Kao malom feminiziranom dječaku krajem devedesetih ova bi poruka i meni dobro došla. Osobito kada sam stajao uz prugu i bio uvjeren da je bolje i jednostavnije skočiti pod vlak. Svestranog doktora Hirschfelda mučila su samoubojstva LGBT ljudi pa je napisao scenarij i glumio epizodnu ulogu u filmu Drugačiji od drugih. Film završava riječima: “Ako želiš dati čast uspomeni na svoga mrtvog prijatelja, ne smiješ si oduzeti život, nego sačuvati je tako da promijeniš predrasude kojih je ovaj čovjek, jedan od njih bezbroj, bio žrtva.” Ono što je sada važno jest uspostaviti čast i pravdu za tisuće onih prije nas, s nama i onih nakon nas. Kroz znanje do pravde. I zato što nisam skočio prije gotovo dvadeset godina ne preostaje mi drugo nego pisati i pokušati ispuniti komadić Hirschfeldove zadaće budućim generacijama.

– Ali ja samo želim da ti budeš sretan – odgovara moja mama na moje malo predavanje.

LGBT LGBT Tisuće ljudi u Belfastu izrazilo podršku istospolnim brakovima

Kada sam se autao, moji su roditelji ostali razgovarati u dnevnoj sobi. Samo u vrijeme njihova života budućnost se znatno promijenila. Kada su se rodili, homoseksualnost je još uvijek bila kriminalizirana. A prije mirovine već mogu vršiti građanski pritisak na svoga sina da se vjenča (ili nešto tome slično). U samo desetak godina, hrabrim zalaganjem aktivista, Povorka ponosa u Zagrebu više nije smrtonosna misija. Povorka ponosa je jedan dan kada je prostor nade, ljudskih prava i pluralizma moguć i otvoren za sve. I za roditelje koje su O.K. sa svime time. I za one koje nikada neće upoznati vaše cure i dečke. Šteta, jer bi se roditelji u njima prepoznali. To je šetnja i za naše najbolje prijateljice koje su nas držale za ruku za vrijeme naše prve povorke. To je šetnja za biološke obitelji koje za svoju djecu žele graditi neki pravedniji svijet, utemeljen na prihvaćanju, empatiji i znatiželji. Ali i povorka urbanih obitelji, onih koji su stvorili zajednice, siguran prostor ljubavi i razumijevanja koji nerijetko izostane u biološkim obiteljima i manjim sredinama.

U seriji Igra prijestolja Tyrion Lannister kaže: “Nikada nemoj zaboraviti što si. Ostatak svijeta neće. Nosi to kao štit i nikada neće moći biti iskorišteno protiv tebe.”

Ponos je štit sastavljen od srama, straha i krivnje, iskustva življenja, presijava se u nadi. Ponos je štit kojim preuzimamo kontrolu nad svojim životima, tijelima i pričama koje ostavljamo iza sebe.

Povorka ponosa je astronautska misija, mali koraci čovječanstva protiv smrti i zaborava. Korak po korak, u nove moguće živote, iza sebe ostavljamo tragove za budućnost. A kao što to sada znamo, budućnost je troma, ali ipak dolazi nama u susret. I rijetko je budućnost tako dobro raspoložena, blago cinična, u vrtoglavo visokim petama i spremna za ples.

Navlačimo štit. Zabijemo tenisicu u pločnik. I učinimo prvi korak, zajedno s tisućama astronauta ponosa prije nas, tisućama s nama i tisućama nakon nas.  

Vrtovi Hrvatske
Mala škola imuniteta:
Koji vitamini i minerali brane naše tijelo?
PBZ
#OSTAJEMDOMA
Plaćaj račune i upravljaj svojim financijama online: savjeti za organizaciju bez odlazaka u poslovnicu banke