Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Povijest propadanja sela: Seljak bez zemlje, država bez hrane

Selo i poljoprivreda još nisu prepoznati kao jedan od najakutnijih problema hrvatskog gospodarstva, pa i društva u cjelini, ali na to se neće trebati dugo čekati
18. rujna 2013. u 19:00 0 komentara 247 prikaza
'10.02.2010., Osijek - Proizvodjaci mlijeka su u velikim problemima u naplati i nastavku prozvodnje, Darko Vukomanovic.  Photo: Davor Javorovic/PIXSELL'
Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Selo i poljoprivreda još nisu prepoznati kao jedan od najakutnijih problema hrvatskog gospodarstva, pa i društva u cjelini, ali na to se neće trebati dugo čekati. Prehrana nacije sve više ovisi o uvozu, a posljednjih nekoliko godina zemlja zbog male proizvodnje na selu godišnje gubi dva do tri posto rasta društvenog proizvoda.

Da smo se, kao nekoć, bili u stanju sami prehraniti, opća kriza gospodarstva posljednjih godina odrazila bi se u smanjenom rastu ili možda stagnaciji, ali nikako ne u oštrom padu kakav proživljavamo. No naročito zabrinjava što se trend propadanja sela nastavlja i ubrzava na tako osjetljivim područjima kao što je, primjerice, proizvodnja svježeg mlijeka u kojoj do preokreta ne može doći preko noći, nego jedino dugoročno promišljenim pristupom cijelom proizvodnom procesu.

 

U drugoj polovici 19. stoljeća počinju ambiciozni pokušaji pokretanja kvalitetne proizvodnje na selu. Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo zaključuje na godišnjoj skupštini 1847. godine, dok u Hrvatskoj još postoji kmetstvo, kako treba \"da se nabave za zemlju bolji bikovi i da se poučava narod da stoku što bolje krmi\". A devet godina kasnije, 1858., dakle prije Hrvatsko-ugarske nagodbe i dok Hrvati još koliko-toliko samostalno vode svoje poslove, Cesarsko kraljevsko Hrvatsko-slavonsko namjesništvo naređuje da se općinski bikovi izdržavaju na teret općine.

To se ispostavilo složenom zadaćom pa će se komentator požaliti \"da je prava sramota što naše općine ne drže bikove, nego je cijeli taj važni faktor za podignuće narodnog gospodarstva, ostavljen privatnim podhvatnikom, kojim nije toliko stalo da se rasplodi čestite pasmine stoke, koliko da si tim ogrankom gospodarstvenim što više novaca zasluže\". No vlast se ne predaje i potkraj 19. i početkom 20. stoljeća već postiže lijepe rezultate u uzgoju. Tako je u kriznoj 1905. godini izvezeno 150.000 junadi i teladi na bečko i münchensko tržište, a tri godine poslije već je polovica bikova iz domaćeg uzgoja. Uoči 1. svjetskog rata u Hrvatska ima 1,270.000 goveda, odnosno 550.000 krava. U doba stvaranja hrvatske države 1990. godine broj goveda se prepolovio, a sadašnji je broj krava otprilike trećina onoga što smo imali prije sto godina.

Masovno iseljavanje

Naravno, to je samo jedna strana medalje. Iza suhoparnih podataka o počecima sustavne brige za gospodarstvo i tehnologiju kriju se teški potresi koji su zadesili selo tijekom 19. i početkom 20. stoljeća. Najvažniji je od njih bila masovna emigracija seoske populacije u Sjedinjene Države. Iz banske Hrvatske i Slavonije selo je napustilo više od pola milijuna ljudi od 1830. do 1914. godine, a dodatnih otprilike 90.000 od 1919. do 1938. Nešto više od polovice tih ljudi vratilo se nakon nekoliko godina, a obitelji onih koji su ostali u tuđini primale su tijekom 1920-ih i 1930-ih godina iz inozemstva novčane doznake u iznosima dvostruko većim od tekućeg trgovačkog deficita Jugoslavije. Sličan će se scenarij ponoviti i 1960-ih godina tijekom komunističke vladavine i poslije pa izgleda da u Hrvatskoj, bez obzira na to tko je na vlasti, postaje normalno da se kriza rješava tako da se građane upućuju da se snađu izvan zemlje.

Kad je ban Khuen Hedervary početkom 20. stoljeća nakon dvadeset godina diktatorske vlasti napustio Hrvatsku, samo dva posto pučanstva imalo je pravo glasa. Uočavajući buduću političku važnost seljaka koji tada čine više od 4/5 stanovništva, braća Stjepan i Antun Radić 1904. osnivaju Hrvatsku seljačku stranku. Procjenjujući da samo političko okupljanje nije dovoljno, oni iniciraju program u kojem politika ide ruku pod ruku s prosvjetnim i gospodarskim uzdizanjem. Taj ambiciozni program učinit će HSS najvećom hrvatskom strankom, ali je dovesti i na udar velikosrpske oligarhije koja ju je pokušala zaustaviti ubojstvima u beogradskom parlamentu 1928. Stranka se, međutim, nije samo oporavila nego upravo na toj žrtvi prerasla u dominantnu političku snagu prije 2. svjetskog rata i doživjela svojevrsnu apoteozu ostvarenjem autonomije hrvatskih krajeva u obliku Banovine Hrvatske 1939.

To je razdoblje velikog prosvjetnog djelovanja (tečajevi i knjižice opismenjavanja, racionalnog gospodarenja, higijene, itd), snažnog razvitka zadrugarstva, a posebice središnje interesne institucije Gospodarska sloga (1936). Nakon ranih predšasnika, kao što su bili Božidar Bogišić i Franjo Milobar, tada su ekonomisti kao Rudolf Bićanić (Kako živi narod) i sociolozi kao Josip Predavac i Dinko Tomašić u kratkom vremenu objavili brojne radove o uvjetima života na selu. Politička vlast tijekom dviju predratnih godina i osjećaj da Hrvatska napokon počinje upravljati svojom sudbinom doveli su stranku do vrhunca njenog utjecaja no u ratnom vrtlogu i građanskom ratu od 1941. do 1945. široki se seljački pokret našao pritisnut političkim ekstremizmima s obje strane i bio praktički likvidiran.

Etnički kriteriji

Kada je nakon 1. svjetskog rata stvorena Država Srba, Hrvata i Slovenaca, Hrvatska je sa 60-milijunskog tržišta Austro-Ugarske prešla na 2/3 manje i mnogo siromašnije tržište s puno nesposobnijom državnom administracijom, na kome je najprije došlo do velike ozakonjene pljačke imetka i nastavilo se nebrigom posebice za poljoprivredu. Na velika vrata su ušle stranačka i etnička pripadnost kao odlučujući kriteriji pri donošenju administrativnih odluka i u osobnom napretku. Organizacijski šok koji je selo doživjelo u novoj državi može se iščitati i u potpunom pasiviziranju zadružnih djelatnosti tako da je u govedarstvu velik broj ranije pokrenutih uzgojnih udruga tijekom prvih deset godina nove države potpuno zamro.

Već na samom početku, 1919., država je inicirala agrarnu reformu, ali je njezina provedba završila neuspjehom, zbog nesigurnosti prouzrokovane dugom provedbom (više od 13 godina), etničkog favoriziranja (primjerice, dodjele zemlje \"solunašima\") i izostanka dopunskih gospodarskih mjera. Ipak, zbog potpune usmjerenosti poljoprivrede na obiteljska gospodarstva državu je svjetska kriza od 1929. do 1932. pogodila manje od zemalja koje su se usmjerile na industrijaliziranje sela.

No selo je u prvoj Jugoslaviji bilo prenapučeno, a cijene poljoprivrednih proizvoda tako niske da je hrvatski seljak, u usporedbi s njemačkim, morao prodati tri do četiri puta više svog proizvoda da bi kupio istu količinu umjetnog gnojiva, traktor i slično. I u toj teškoj situaciji posvemašnje agrarne nerazvijenosti, Hrvatska je ostala prehrambeno samodostatna, doduše djelomice i kao rezultat niske potrošnje.

Razaranja u 2. svjetskom ratu i poratne nestašice u znaku velikih društvenih lomova smanjili su proizvodnju hrane na dvije trećine predratne razine. Prethodni prosvjetiteljski pristup selu zamijenjen je provedbom često nerealne političke doktrine. Radikalno brisanje ranijih poruka i znanja iz kolektivnog sjećanja išlo je čak do spaljivanja i zabrane prije pisane riječi. U komunističkoj se Jugoslaviji odnos vlasti spram poljoprivrede više puta mijenjao, ali je u biti do samoga kraja ostao uvjetovan ideologijom. Procesi kojima je u prvom planu ostvarenje novih vlasničkih odnosa odvijali se, naročito u početku, nasilno, brzo i bez većih prethodnih ispitivanja i priprema. Konfiskacije, nacionalizacije, agrarna reforma i kolonizacija, težile su kolektivizaciji poljoprivrede i ukinuću privatnog vlasništva. Velike čestice poljoprivrednog zemljišta prisvojenog od protjeranih Nijemaca, banaka, štedionica, dioničkih društava i crkava prešle su nacionalizacijom u državno vlasništvo, a osnivale su se seljačke radne zadruge komunističkog tipa po uzoru na kolhoze, u koje seljaci moraju unijeti zemlju, stoku i ostalu imovinu. Namjera je bila ukinuti privatno vlasništvo malih i srednjih gospodarstava i \"podruštvoviti\" i rad i zemlju. Onoga tko bi eventualno ostao izvan takvog okupljanja, označavalo se terminom \"individualni poljoprivrednik\" i tako ga se čak i semantički odvajalo od obitelji i seoske zajednice. Taj sustav prisile učinio je seljaka još ranjivijim, nespremnijim na zajedništvo i samoorganiziranje od čega pati do danas.

Slom kolektivizacije

Iz statistike se može iščitati sva žestina početne kolhoizacije, naročito forsirane kao znak komunističke pravovjernosti nakon loma sa Staljinom: u četiri godine, do 1. veljače 1949., vlast je u radne zadruge uspjela okupiti 36 tisuća članova da bi se onda tijekom dva mjeseca broj popeo na više od 114 tisuća, a na kraju 1950. godine na preko 270 tisuća članova.

Pod pritiskom katastrofalnih proizvodnih rezultata i Sjedinjenih Država, koje su u međuvremenu morale spašavati prehranu velikim donacijama žita, prekinuta je kampanja prisile, a kad je 1953. seljacima omogućeno da napuste zadruge, u njima je ostalo samo 17 tisuća ljudi, upola manje od početnog broja! Zemlja je seljaku svetinja koju je stoljećima strpljivo priželjkivao, a ta spoznaja o seljačkoj povezanosti sa zemljom bila je i predmet izvrtanja agrarnim reformama.

Prvom je 1945. godine ozakonjen zemljišni maksimum u vlasništvu od 25-35 hektara da bi se 1953. godine, istodobno kad se seljaka oslobađa prisile da bude u radnoj zadruzi, taj maksimum smanjio na 10 ha po gospodarstvu.

Višak zemlje podijeljen je općinskim narodnim odborima, a oni ga dodjeljivali velikim državnim/društvenim imanjima i općim zadrugama.

Broj državnih imanja se u tridesetak godina utrostručio a ti su PIK-ovi rabljeni kao instrumenti preko kojih je vlast upravljala gospodarstvom lokalnih sredina.

Vežući slobodnog seljaka kooperantskim ugovorima uz PIK-ove i prehrambenu industriju proizvodni sustav se donekle stabilizirao, ali se i sustavno uništavala privatna inicijativa i poslovna motivacija. Državnoj infrastrukturi su nakon otimačine zemljišta pridodane funkcije otkupa, prerade, distribucije i trgovine, a sve uz snažnu potporu mjera poljoprivredne, kreditne i monetarne politike.

Investicije, dugoročno povoljno kreditiranje i politika cijena su pogodovali državnim/društvenim imanjima koja su tako dobivala i sredstva za otkup seljačke zemlje kad je došlo do snažnog raseljavanja seoskih područja odlaskom što u zapadne zemlje što na rad u gradove.

Pozadina ovisnosti

Državna imanja su se uglavnom bavila ratarstvom, dok je stočarstvo marginalizirano. Od stočarstva su, na zatvorenom jugoslavenskom tržištu, u najvećoj mjeri živjela obiteljska gospodarstva koja zbog skučenih materijalnih prilika i bez mogućnosti prostornog širenja posjeda nisu mogla ići u veće modernizacije ili se sustavno afirmirati na tržištu koje se polako počelo otvarati. Istodobno je pak stočarstvo, a osobito govedarstvo - poznato kao generator poljoprivredne proizvodnje - u razvijenim zemljama Europe dobivalo najveće potpore i razvijalo svoju proizvodnost na posjedima čija se površina tijekom posljednjih pola stoljeća povećala i do 3-4 puta.

Zbog zapostavljenosti obiteljskog gospodarstva poljoprivredna proizvodnja u prošloj državi nije uspijevala proizvesti dovoljno hrane za rastuće potrebe grada pa se tako udomaćila ovisnost o uvozu kojoj je pogodovalo što su iz političkih razloga bili dostupni jeftini strani krediti.

Zanimljivo je, međutim, da su obiteljska gospodarstva i u teškim uvjetima uspjela najvećim dijelom održati govedarstvo barem brojno na relativno visokoj razini. Razdoblje socijalističke poljoprivredne doktrine karakteriziraju neprestane mijene sustava (naročito u početku prisilne i nasilne) te metež institucija i ingerencija kojima je bilo potpuno strano da ugrade obiteljska gospodarstva kao dinamičnu komponentu svojih koncepcija rasta.

U slobodnoj hrvatskoj državi veliki su korporacijski interesi samo preuzeli mjesto bivših državnih PIK-ova.

>>Povijest propadanja hrvatskog sela: Zadruge spasile naciju

 

UHVATI BIORITAM
Koji kronotip posjedujete? Upoznajte se s ovim unutarnjim satom koji trebate slušati
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.