Selo i poljoprivreda još nisu prepoznati kao jedan od najakutnijih problema hrvatskog gospodarstva, pa i društva u cjelini, ali na to se neće trebati dugo čekati. Prehrana nacije sve više ovisi o uvozu, a posljednjih nekoliko godina zemlja zbog male proizvodnje na selu godišnje gubi dva do tri posto rasta društvenog proizvoda.
Da smo se, kao nekoć, bili u stanju sami prehraniti, opća kriza gospodarstva posljednjih godina odrazila bi se u smanjenom rastu ili možda stagnaciji, ali nikako ne u oštrom padu kakav proživljavamo. No naročito zabrinjava što se trend propadanja sela nastavlja i ubrzava na tako osjetljivim područjima kao što je, primjerice, proizvodnja svježeg mlijeka u kojoj do preokreta ne može doći preko noći, nego jedino dugoročno promišljenim pristupom cijelom proizvodnom procesu.
Stalno ratno ili poluratno stanje kočilo je tijekom stoljeća razvitak poljoprivrede u Hrvatskoj, a ni najnovija povijest nije iznimka u tome. Samostalnost nove hrvatske države morala se braniti većinom u ruralnom prostoru i u toj je borbi selo platilo visok danak u ljudstvu, materijalnim dobrima i gubitku vremena i energije potrebnima da bi se uhvatio korak sa zemljama Europske unije u koju je nova država pod svaku cijenu željela ući. Tijekom uklanjanja najgorih ratnih posljedica pokazalo se, međutim, da je naslijeđeni aparat upravljanja državom možda i veći problem od samih razaranja. U pripremi za poratnu prehranu nije se najprije razminirao najvažniji resurs, poljoprivredno zemljište, a pri njegovu vraćanju u funkciju nisu se uočile mogućnosti organske proizvodnje za čijim proizvodima europsko tržište upravo vapi. Opustošeni dijelovi zemlje mogli su poslužiti kao permanentni ili privremeni pašnjaci stoke, ali se dopustilo da zarastaju u divljinu. Priče o zeleno-plavoj koaliciji, odnosno povezivanju turističke prehrane s domaćom izvornom hranom ostale su uglavnom na razini ispraznog ćaskanja. Ukratko, i u trenutcima velikih kriza život je pun mogućnosti koje treba znati iskoristiti. Ta je dinamika izostala u hrvatskim prilikama. Zašto?
Nisu shvatili novu ulogu
Potreban je prije svega poslovni duh – u aktualnom tržišnom poretku nije na državi da se bavi komercijalom, ali je važno što i kako ona kao neutralni nadglednik tržišta čini da zakonski, administrativno i pa poticajno otvori vrata poslovnim inicijativama. No javni sektor, a posebice državna administracija u sustavu političke partitokracije, djeluje na osnovi iskustava u prošlom sustavu i nije shvatio svoju novu ulogu. Medijska pozornost oko prijevoda i formalnih saborskih potvrda europske tzv. pravne baštine dosad je prikrivala da upravo tu, u preživjelim balkanskim refleksima svevlasti politike, počinje veliki hrvatski raskorak s Europom i njezinim uzusima. Izvršna vlast u mnogo čemu nastavlja uredovati kao u prošlim vremenima. Kad želi izbjeći odgovornost, ritualno se zaklinje na anonimno tržište kao što se nekoć zaklinjala na samoupravljanje, a pri donošenju važnih odluka slijedi politiku industrijaliziranja sela, nikad sustavno raspravljenu ni prihvaćenu, ali u službi posebnih interesa. Umjesto da utvrdi tržišne okvire, pa ciljeve svoje politike pokuša ostvariti općom primjenom određenih propisa i/ili fiskalnih nagrada i penala, država si grčevito pridržava pravo da sama sve nadgleda i o svemu odlučuje. Državne strukture zato često završavaju u administrativnom mikroupravljanju u službi posebnih interesa umjesto da se bave vlastitim strateškim odvagama i kontrolom poštovanja zakona i općih pravila. Najvažniji proizvodni resurs poljoprivrede, zemlja, može pritom poslužiti kao primjer kamo vodi takav odnos. Za Hrvatsku je taj resurs posebice kritičan jer je zbog prijašnjeg doktrinarnog odnosa prema selu prosječna veličina zemljišta obiteljskih gospodarstava tijekom više od pola stoljeća ostala praktički zaleđena na već početno niskoj razini dok je u zapadnoeuropskim zemljama većinom porasla 3 do 4 pa i više puta. To je ključni element zaostajanja u proizvodnosti. Više je od dvije trećine potencijalnih poljoprivrednih površina u privatnom vlasništvu, ali se to zemljište malo i sporo prodaje. Što bi bilo normalnije za novu demokratsku državu tržišnog profila nego da odradi svoj posao i poboljša tržišnu učinkovitost zakonskim i organizacijskim promjenama na područjima poput nasljedstva, zemljišnih knjiga i komasacije? Pa ipak, zbog birokratske inertnosti, robovanja starim navikama i nevičnosti upravljanju tržištima, nijedna vlada nije, osim informatizacije gruntovnica, za to pokazala većeg interesa. Dapače, u ljetu 2012. godine prvi prijedlog novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu otišao je toliko daleko u protutržišnom, kontrolantsko-birokratskom smjeru da je predlagao svjetsku novost: Državni monopol u kupoprodaji – privatnih poljoprivrednih zemljišta! Nakon jednodušne kritike taj je dio prijedloga povučen pa se ostatak Zakona uglavnom sveo na zemlju u vlasništvu države koju ona više ne želi prodavati nego samo davati u dugotrajan zakup. Cijena pomaka je da se cijeli sustav iznajmljivanja zemlje birokratizira. Donedavno su jedinice lokalne samouprave predlagale mjesnu raspodjelu državnog zemljišta na svom području, ali je državi bilo dovoljno nekoliko slučajeva nepravilnosti, rodbinskog protekcionaštva i slično da proces odlučivanja ponovo centralizira. Umjesto da nadgleda zakonitost tog vježbanja lokalne demokracije, država je odlučivanje o dodjeli vratila u svoje vlastite labirinte. No to je tek mali dio načina da se državno vlasništvo nad zemljom iskoristi za birokratsku ekspanziju.
Zemlja onima koji znaju
Iz onoga što bi se praktički moglo obaviti u nekoliko mjeseci i brzo staviti u funkciju, državni su mudrijaši napravili cijelu znanost, a već se sam proces tog mudrovanja protegnuo na godine. Umjesto da daju zemlju u ruke onima koji znaju što s njome učiniti, dapače, da ih učine ponosnim vlasnicima te zemlje koja seljaku u svim zemljama svijeta stoljećima toliko znači, smišljen je natječaj za dugotrajan najam za koji seljak mora podnijeti prijedlog programa rada. Broj kriterija i načina vrednovanja je toliki da već sama prijava zahtijeva stručnu pomoć na magistarskoj razini. Država će zatim nadgledati onoga tko na natječaju pobijedi kao da smo usred staljinskih petoljetki pa zakon zahtijeva od sretnika da o izvršavanju plana svake godine detaljno izvještava novu državnu agenciju. Nije birokraciji ni na kraj pameti da neki opći nadzor prepusti, primjerice, stručnjacima javne savjetodavne službe kojima je mjesto upravo na terenu, u uskom dodiru sa seljacima! Dok uspješna austrijska poljoprivreda želi vidjeti seljaka u polju, naša ga sustavno upućuje za pisaći stol. A odgovorni političari ozbiljno tvrde da je to – tržišna ekonomija! Sve se to uklapa u politiku koja gotovo svakim svojim potezom teži zatvaranju najmanjih obiteljskih gospodarstava i usmjerenju državnih potpora na velike industrijske pogone. U igri su vrlo konkretni interesi: 25 najvećih uvoznika hrane su i najveći otkupljivači, ali često i prerađivači poljoprivrednih proizvoda i oni diktiraju tempo. Kad treba odvagnuti brzu zaradu preko uvoza ili ulaganja u domaće sirovinske kapacitete, izbor je najčešće na strani uvoza. Prehrambena ovisnost koju je Hrvatska naslijedila iz Jugoslavije na taj se način dodatno povećavala i posljednjih godina prerasla u kroničnu bolest koja jedan od najvećih hrvatskih gospodarskih problema uopće. Neto odljev novca za hranu u inozemstvo uzrok je otprilike 20 do 30 posto deficita u bilanci tekućih plaćanja s inozemstvom na dugo vremena. Jedan blaži šok 2000. i 2001. najavio je Hrvatskoj što je čeka: krizna politika je, naime, tada uspjela smanjiti potrošnju i odljev valute pa se (nepromijenjeni) prehrambeni deficit tih dviju godina popeo na više od 50 posto općeg platnog deficita. Nakon toga, naročito od 2004. godine, prehrambena ovisnost počela je snažno rasti, ali je ta ekspanzija ostala statistički prikrivena u općoj euforiji zaduživanja koja je omogućila da se tekući deficit zemlje potrostruči od 2002. do 2008. (kad je premašio šest milijardi dolara). Ekonomska politika se opet morala usmjeriti na rezanje potrošnje, a preko nje i općeg platnog deficita, no tada je imala prilike uvidjeti da se s hranom ne da upravljati kao sa štiklama iz butika. Neto uvoz hrane se udomaćio na godišnjoj razini od milijarde dolara s jasnom tendencijom rasta. Rezultat te gospodarske drame jest da bi Hrvatska sada iz inozemstva primala milijardu dolara više nego što mu sama plaća – da ne moramo jesti!
Teorija velikog skoka
Vratimo se u 2002. kad se pokazalo da je hrana prošle godine "pojela" više od polovice neto odljeva valute. Jesu li poduzeti koraci da se stimulira domaća proizvodnja hrane? Jesu, ali tako da se tada donesenim Zakonom o državnoj potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu odrede minimumi veličine resursa koji kvalificiraju primatelje za dobivanje potpora. Teorija "velikog skoka" u industrijalizirano selo htjela se nametnuti i u malome i to najčešće na neprovediv način, izvan svake logike života u poljoprivredi. U Hrvatskoj, u kojoj je prosjek zemljišnog posjeda po gospodarstvu tri hektara, zakon je zahtijevao da se najmanje tri hektara površine zasiju žitaricama kako bi gospodarstvo moglo dobiti državnu potporu. Za usporedbu, tada je u Europskoj uniji najmanja površina žitarica za koju se mogla ostvariti potpora bila 0,3 hektara. Nadalje, zakon je od malih gospodarstava zatražio da, ako žele ostvariti državnu potporu, u tri godine gotovo podvostruče broj krava (sa 3 na 5 grla), podvostruče kapacitet proizvodnje mlijeka (sa 6000 na 12.000), udvostruče kapacitet tova junadi (sa 10 na 20 grla) ili utrostruče tov svinja (sa 25 na 80 grla). Istodobno u Europi se potpora ostvaruje bez obzira na bilo kakav minimum. Navedene kategorije poljoprivredne proizvodnje, generatori svake ozbiljne poljoprivrede, doživjele su od donošenja zakona (2002.) do danas katastrofalne sudbine. Uzgoj i tov svinja u Hrvatskoj gotovo je nestao, broj goveda je ispod svakog razumnog kriterija, a gotovo stotinjak tisuća gospodarstava koja su se bavila tim proizvodnjama je uništeno. Umjesto da zaštiti i poveća domaću proizvodnju hrane, on ju je desetkovao i otvorio širom vrata uvozu hrane u Hrvatsku. Danas je to očito. Osim što su mnogi zakoni stvarani loše ili prema trenutačnoj potrebi određene interesne skupine, oni su služili i kao utočište za sigurnost mnogih institucija koje su, ozakonjene, dobile pristup državnom proračunu i tako, osiguravši se materijalno, zaboravile na svoju osnovnu funkciju i služenje. Zakonom utvrđene, prestale su direktno ovisiti o seljaku i udaljile se od onoga kome su namijenjene. To je stvorilo situaciju da ih seljak više ne doživljava kao pomoć, nego kao još jedan namet u životu. Zbog neorganiziranosti seljaka život poljoprivrede se "kroji" daleko od njihova znanja i mogućnosti utjecaja, a zbog sve manjeg broja gube na političkom utjecaju. Seljak je osim političke ostao i bez značajne stručne pomoći. Ostao je bez svojih institucija na čijim su temeljima (prije 1. svjetskog rata) izgrađene neke od danas vodećih poljoprivrednih institucija u Hrvatskoj. Nije neorganiziranost nastala slučajno, nego je ona u dobroj mjeri rezultat kontroliranih akcija. Političke stranke pokušale su koristiti organiziranost kao svoj politički alat, a kad god se neka barem i mala inicijativa pokaže obećavajućom, netko se iz vlasti (bez obzira na boju) potrudi stopirati inicijativu.
Zatiranje inicijativa
Ponekad se državna vlast (na razini Ministarstva poljoprivrede, ali i stručnih institucija zamišljenih kao usluga seljaku) čak i aktivno angažira da zaustavi započete procese samoorganiziranja seljaka. Bilo je i promjena zakona kako bi se zatrlo pojedinu inicijativu, a neslužbeno (telefoniranjima) se kod europskih partnera inicijative predstavljalo ilegalnima. Organiziranost se u praksi prihvaća ako je kontrolirana dok se pred predstavnicima Europske unije maše s navodnim rezultatima u demokratizaciji sustava. Neorganiziranost i loši zakoni utjecali su i na izostanak angažmana stručnjaka i stručnih institucija koji bi selu i seljaku mogli pomoći upravo u organizaciji. Trend se individualiziranja seljaka nastavlja pa je danas već toliko odmaknuo, da je istinski seljak izgubio nadu i vjeru u sustav, ali i u ljude, te postaje apatičan i nekritičan, zatvarajući se u sebe i svoje dvorište. Takav ne može biti konkurentan organiziranom i snažnom seljaku iz EU koji, profesionalno organiziran i potpomognut svojim bankama, gospodari svojim zemljištem, svojim udrugama, zadrugama, mljekarama, klaonicama i trgovinama.
>>Povijest propadanja sela: Seljak bez zemlje, država bez hrane
