Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Povijest propadanja hrvatskog sela: Zadruge spasile naciju

Kućne ili obiteljske zadruge bile su žilave organizacije i zapošljavale su sve članove. Preživjele su od najranije povijesti do čak 19. stoljeća
17. rujna 2013. u 19:00 0 komentara 106 prikaza
konji,oranjeselo,portal
Foto: Željko Mrsić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Selo i poljoprivreda još nisu prepoznati kao jedan od najakutnijih problema hrvatskog gospodarstva, pa i društva u cjelini, ali na to se neće trebati dugo čekati. Prehrana nacije sve više ovisi o uvozu, a posljednjih nekoliko godina zemlja zbog male proizvodnje na selu godišnje gubi dva do tri posto rasta društvenog proizvoda.

Da smo se, kao nekoć, bili u stanju sami prehraniti, opća kriza gospodarstva posljednjih godina odrazila bi se u smanjenom rastu ili možda stagnaciji, ali nikako ne u oštrom padu kakav proživljavamo. No naročito zabrinjava što se trend propadanja sela nastavlja i ubrzava na tako osjetljivim područjima kao što je, primjerice, proizvodnja svježeg mlijeka u kojoj do preokreta ne može doći preko noći, nego jedino dugoročno promišljenim pristupom cijelom proizvodnom procesu.

Tijekom nešto više od sedam desetljeća, od kraja Prvog svjetskog rata do 1991. godine, Hrvatska je promijenila pet država (ili čak sedam, ako se autonomija Banovine Hrvatske i razlika između pseudoparlamentarne SHS i otvorene monarhističke diktature Jugoslavije uračunaju kao posebne kategorije). Istodobno su hrvatskim prostorom  protutnjali razni oblici vladavine, od monarhija različitog tipa preko autoritarnih diktatura do (polu)predsjedničke, a sada i hibridne parlamentarne demokracije. I kao da to nije dosta. Stubokom su se mijenjali i društveni, gospodarski i pravni sustavi, a sav se taj vrijednosni i organizacijski kaos nakalemio na iskustvo neprekidnih ratova i nesigurnih primirja tijekom prethodna četiri stoljeća provedena na osiromašenoj periferiji Habsburške Monarhije. Administrativni red i određena konzervativna razvojna promišljenost koji su vladali u tom dugovječnom carstvu u grozničavoj posljednjoj fazi brzo su se otopili pod naletom balkanskih improvizacija. Rezultat tih diskontinuiteta državna je uprava predvođena vladama različitih političkih smjerova kojoj manjka iskustvo i svijest da je sada ona, a ne neki udaljeni centar moći, odgovorna za autonomno upravljanje javnim dobrom. Dakle, da mora imati viziju onoga što želi postići, odrediti etapne ciljeve, razraditi plan i sredstva provedbe i prionuti poslu.

Izbjegavanje odgovornosti

U nas se, međutim, udomaćila navika da se odgovornost za strategiju i za važnije odluke njene primjene, koje su se prije donosile negdje izvan Hrvatske, sada pripišu anonimnom tržištu koje kao da je stvorila viša sila i koje kao da djeluje u zrakopraznom prostoru. Donedavno se izlika pasivnosti pronalazila i u uvjetovanjima koja je trebalo ispuniti u procesu pristupanja zajednici europskih naroda. Neargumentiranim pozivanjem na zajedničke politike Unije još se pokušava izbjeći odgovornost za donošenja vlastitih razvojnih koncepata, a politička mudrost svodi se na “dostupnost fondova” (koji će uostalom, posebice uvodno, uvelike biti financirani vlastitim uplatama u Unijin proračun!). No, objektivno govoreći, izgovora za nerad i neinventivnost nema. Sve ostaje na nama. Kako se Hrvatska našla u situaciji da joj selo propada i da sve više ovisi o uvezenoj hrani? Kako je moguće da državna administracija to smireno gleda, a seljaci u egzistencijalnoj nevolji nastavljaju prosvjedovati bez jasno iskazane strateške koncepcije boljitka sela? Dio odgovora nudi nam povijest. Nered u strukturama vlasti teško pogađa naročito seljaka. Razočaran raznim smicalicama vlasti tijekom posljednjih stotinjak godina, on je sada suočen s konkurencijom koja dolazi s uređenih tržišta i proizvođačima kojima se pružaju vrlo povoljni uvjeti. Ni mnoga od tih stranih tržišta ne snalaze se doduše najbolje u novim uvjetima konkurencije, ali je malo koje od njih zahvatio tako žestok vrtlog krize kao hrvatsku poljoprivredu. Vrijedno je zato barem letimice podsjetiti na razvojne faze hrvatskog sela i uočiti ono što ga je u prošlosti kočilo, a što unapređivalo. Tek se na osnovi tih spoznaja možemo pametno i korisno uklopiti u zajedničke okvire EU. Selo i seljak vrlo su specifičan dio društva. Vezani su za prostor i izloženi kao nijedna druga ljudska zajednica ne samo vremenskim nepogodama nego su kroz povijest bili i prvi na udaru globalnih ideoloških, političkih i gospodarskih turbulencija te apetita vladara i vlasti. Seljak najčešće nije bio samo seljak nego i sluga. Rijetko je bio vlasnik zemljišta, vrijednosti koja ga snažno određuje, a najčešće ju je obrađivao u zakupu plaćajući u robi i novcu. To je i slučaj s hrvatskim seljakom. Na trusnom području u kom djeluje, tijekom dugih ratova i na poprištu stranih interesa i velikih sila, bio je izložen povijesnim okolnostima koje su jačale mentalitet zatvorenosti i nepovjerenja. Bio je to odraz teških i surovih životnih uvjeta u kojima su se izoštravali nagoni preživljavanja. Goleme gubitke koje je seljaštvo pretrpjelo za vrijeme osmanlijskih ratova najbolje ilustrira činjenica da je Vojna krajina u odnosu na svoje stanovništvo davala šest do deset puta više vojnika, a i ranjenih i ubijenih, nego ostali dijelovi Monarhije. Osim toga, krajišnik je čak i u doba mira bio 150 do 300 dana u vojnoj službi, nedostupan za poljoprivredne radove.

Hrvati, Srbi i Bugari

U obrani od Osmanlija i u nacionalnom preživljavanju uopće Hrvatima je, međutim, uvelike pomogla kućna ili obiteljska zadruga koja je u Europi, uz Srbe i Bugare, jedino u Hrvata preživjela od najranije povijesti do druge polovice 19. stoljeća. Bila je to žilava organizacija koja je zapošljavala sve članove prema njihovim sposobnostima, imala zajedničko stado, manje davala za zgrade i građevine, a više za stoku i gnojivo, poboljšavala obradu tla, unosno kupovala i prodavala, jamčila prehranu članova u službi na granici, proizvodila svu odjeću te u naravi pružala osiguranje od bolesti, invalidnine i starosti. U društvu bez škola zadruga je prenosila praktična proizvodna i životna iskustva. Demokracija velike obiteljske zadruge očitovala se u godišnjem izboru muškog glavara u kom su sudjelovali svi odrasli muški članovi. Izbor bi najčešće pao na najsposobnijeg čovjeka koji bi zatim tijekom iduće godine imao ne samo apsolutnu vlast odlučivanja (osim prodaje nekretnina) nego bio i neupitan autoritet koji su uvažavale i sve instancije vlasti. No velike su zadruge ponajprije bile vezane uz ekonomiju razmjene dobara. Provalom slobodarskih težnji nakon Francuske revolucije, a pogotovo jačanjem novčane privrede one su počele rastakati. Do općeg raspada došlo je poslije 1881. godine “jer više nitko nije nikome vjerovao”. Podjela zajedničkog imanja kreditno je opteretila selo i umanjila veličinu i prostornu homogenost pojedinog zemljišnog dobra. Usitnjavanje posjeda u obliku malih parcela do danas je ostalo jedan od glavnih problema modernizacije proizvodnje. Zanimljivo je iz povijesne udaljenosti primijetiti da su se proizvodni rezultati tadašnjeg zadružnog rada mogli uspoređivati s onima u Austriji. Tako, na primjer, Ognjoslav Utiešinović, dožupan i pjesnik, ali i veliki zagovaratelj zadruga, piše u knjizi objavljenoj u Beču 1859. godine: “...što se onda može zamjeriti obradi zemlje u Podravini, Posavini i varaždinskoj okolici? Ona ni u čemu ne zaostaje za onom pravih seljaka u Štajerskoj i Austriji. Jedina je razlika da naši ljudi oru poljske brazde nešto uže pa na jednom polju žanju dvije godišnje žetve, heljdu nakon ozimog usjeva, gdje drugi uspijevaju dobiti samo jednu žetvu“.

Sloboda motivira

U 18. stoljeću francuska ekonomska škola fiziokrata koja se suprotstavljala tadašnjem merkantilizmu, stavila je naglasak na poljoprivredu kao stvaratelja jedine prave vrijednosti. U njihove se redove svrstao i naš Ruđer Bošković. Bila je to početna iskra razmišljanja koja je ubrzo proširila Europom i navela reformatorski nastrojene vladare da počnu poticati slobodu seljaka, polazeći u razvitku gospodarstva upravo od poljoprivrede prema obrtništvu i trgovini, a i počecima industrije. Bitan element u izboru emancipiranja sela bilo je iskustvo da će slobodan seljak biti motiviraniji i proizvodniji, a time i korisniji zajednici nego onaj kojeg sustav tlači i prisiljava na određene radnje i ponašanje. I u 21. stoljeću ima razloga podsjetiti na taj jednostavni zaključak. Fiziokratska misao odrazila se malo kasnije i u razmišljanjima ponekog liberala poput Julesa Micheleta (koji će utjecati i na pariškog studenta Stjepana Radića): “I zato ne bi smjelo biti nikoga među nama koji ne bi iz svih sila pomogao seljaku da što bolje očuva svoju zemlju, da je lako steče kada mu je ponestane i da se riješi dugova čim ga počnu odviše pritiskati”.  

U emancipaciji sela su prednjačile, svaka na svoj način, Austrija, Danska i njemačka slobodna država Bavarska. Kao i u nekim novijim vremenima kriteriji za periferne, ratne (!) krajeve tadašnje carevine razlikovali su se od onih u krajevima bližima središnjici vlasti. Dok je kmetstvo u Austriji ukinuto već 1781. godine, u Hrvatskoj je ban Josip Jelačić to uspio učiniti tek 67 godina kasnije, revolucionarne 1848. godine. U međuvremenu su se ipak i u Hrvatskoj dogodile neke promjene pa su tako bivši koloni (nasljedni zakupci feudalnih zemljišta) već od 1836. godine mogli otkupiti zemlju, ali su im manjkala sredstva. Novi urbar 1838. godine onemogućio je i protjerivanje seljaka sa zemlje koju obrađuje.

Kreću inicijative

Nije, naravno, ni na našim prostorima manjkalo mislioca koji poljoprivredu rano označavali “kao temelj države blagostanja”, kao na primjer Benedikt Kotruljić još rane 1458. godine, odnosno kao “korijen i temelj svemu bogatstvu” (Juraj Križanić, “Politika”, 1663. godine). Fiziokratske ideje nadahnule su i stvaranje nekih udruga kao što je bilo Ekonomsko društvo stvoreno u Splitu 1767. godine i Accademia agraria u Zadru 1781. godine. U Banskoj Hrvatskoj će Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo vidjeti svjetlo dana 1841. godine. a devetnaest godina zatim, 1860. godine, počinje s radom u Križevcima Kraljevsko gospodarsko-šumarsko učilište, prvo takve vrste kod nas i na čitavom južnoslavenskom području. U istom desetljeću utemeljeno je i Društvo sv. Jeronima koje je s nizom knjižica s poljoprivrednim temama podržavalo prosvjećivanje seljaka. U Zagrebu se odmah poslije Prvog svjetskog rata, 1919. godine, otvara Gospodarsko-šumarski fakultet. Te udruge i škole ubrzo su postale mjesta okupljanja znanstvenika, praktičara i entuzijasta iz kojih su potekle mnoge dobre inicijative.

>>Moderan grad ne može bez živog sela

Iluzija
Muškarac ili žena? Ono što prvo vidite na ilustraciji otkriva koja vam je strana mozga 'jača'
Ikigai – razlog ili svrha, motiv zbog kojeg postojimo, a kojeg osjećaju milijuni Japanaca
ŽIVOTNI BALANS
Ikigai – japanska drevna tajna za dug i sretan život bez stresa koji bi svi trebali prakticirati
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.