Spremnost tisuća i tisuća ljudi da praktički istoga trena pomognu stradalima u potresu na Banovini, pokazala je duh zajedništva, solidarnost i bratske ljubavi. No, dogodilo se to i na crkvenim razinama, pa se ta dimenzija ne bi smjela preskočiti, već je valja istaknuti i osvijetliti u javnosti.
Osobito jer se događa na katoličko-pravoslavnoj relaciji, odnosno Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, koji u svojoj daljoj i bližoj povijesti bilježe niz turbulentnih faza, no u posljednje vrijeme kao da se ti odnosi harmoniziraju.
Harmonizaciji će zacijelo pridonijeti i gesta koju je među prvima pokazao požeški biskup mons. Antun Škvorčević, predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam, poslavši pismo episkopu gornjokarlovačkom Gerasimu, izrazivši suosjećanje zbog šteta koje je učinio potres, ali ponudivši i konkretnu pomoć.
Potres, naravno, nije birao gdje će i koga udariti. Nije gledao koja je nacija ili vjera pod krovom, rušio je odreda, hirovito i stihijski, kako mu se prohtjelo. I na jedne i na druge crkve udario je istom žestinom, baš po onoj evanđeoskoj da kiša pada i sunce sja jednako svima, i dobrima i lošima, što su odmah prepoznali oni koji su se odazvali pozivu u pomoć, čak i u trenutku kada još nije bio upućen.
Potres je, zanimljivo, izabrao vrijeme između dva Božića. Katoličkog i pravoslavnog, kako se voli reći u narodu. Odnosno, jednoga kojega se slavi po gregorijanskom i drugoga po julijanskom kalendaru. Udario je baš u sveto vrijeme, nije birao trenutak. Pravoslavni vjernici na Banovini dočekat će ga tako u ruševinama.
No i iz toga potresom ugrožena Božića može se izvući poruka zajedništva pa je biskup Škvorčević u susretu s pakračkim episkopom Jovanom ovoga tjedna rekao kako je znakovito da božićno ozračje upravo zbog spomenutih kalendarskih razlika traje kod nas dulje vrijeme, što pridonosi njegovoj duhovnoj punini, “napose u srcu vjernika koji ga slave sudjelovanjem na liturgijskim slavljima”.
Dakako, to potreseno božićno vrijeme prati i dalje oblak pandemije koji se također jednakom mjerom nadvio nad sve. Prepoznali su to u Kriznom stožeru pa su i za pravoslavni Božić malkice popustili epidemiološke mjere od 25 vjernika u crkvi i dopustili, kao za ‘katolički’, da se jedan vjernik smije raširiti na sedam četvornih metara. Mrziteljima vjere, religije, Crkve i svega duhovnoga to je promaknulo ispod radara pa srećom nisu na društvenim mrežama i portalima navalili na pravoslavne vjernike kao na katolike. Neka, barem je netko, uza sve ostale nevolje, ostao pošteđen toga divljaštva.
No, dok se iz crkvene perspektive na potres gleda kao na zlo koje je jednakom silinom pogodilo i jedne i druge te se nudi kao prilika za iskazivanje zajedništva, politici se vrlo lako omakne nespretnost koja u javnosti izazove gorčinu.
Poput one Milorada Pupovca u izjavi o poginulim Srbima i djevojčici iz mješovitog braka. Možda je ona posve izvučena iz konteksta, odnosno kako reče jedan kolega novinar koji piše za poljske medije, ne bi bilo ništa čudno da su njega, primjerice, Poljaci pitali je li bilo poljskih žrtava, koje bi on pobrojao.
No hrvatsko-srpski kontekst posve je različit od toga i bilo kojega drugoga, pa i u takvim izjavama treba biti krajnje oprezan, jer su posve nepotrebne u ovako teškim uvjetima. Uvjetima koje, evo, obje Crkve prepoznaju kao priliku za međusobno približavanje.
VIDEO Novi snažan potres kod Petrinje
