Čim neko carstvo dvoji o svom putu, to je put u propast. Moć ne preispituje sama sebe. Ona po sebi zna tko je, što je i kamo treba ići. Umjesto radosti rođendanske proslave, rimska je obljetnica ujedinjene Europe sličila komemoraciji, a Deklaracija objavi izglednoga kraja. Ta ista Europa koja kršćanstvo nije htjela priznati jednim od svojih temelja, utočište od gorčine, našla je toga dana u okrilju pape Franje. Bez amputiranog gordog Albiona, teško je živjeti. Golemo istočno krilo, s kojim se istina letjelo, ali mu nikada nije bilo dopušteno pripadati tijelu, umjesto prema Alpama i Ardenima, otisnulo se spram Anadolije.
Ako se rasprsne i srce zvano Île-de-France, odakle su potekle sve velike ideje pobune i promjene u proteklih dvjesto godina, Europa će biti tek Njemačka s njenim kolonijama. A mi? Hoće li taj posve izvjestan raspad zajedničke nam države biti jednako krvav kao raspad one prethodne? Hoćemo li se iznova morati tući za nezavisnost? Posljednjeg dana snimanja mog prvog filma „Mala pljačka vlaka“, u studiju „Jadran filma“, komadić fulminata –pirotehnička eksplozivna naprava koja oponaša zrna dugih i kratkih cijevi-, u sred kadra, izabrao je rožnjaču mojeg oka. Oblila me krv i mladi dežurni liječnik na očnom odjelu Rebra, danas profesor Rajko Pokupec, poput ratnih doktora, bacio se toga subotnjeg proljetnog popodneva na moje oko, operirao ga na živo i tako mi ga spasio. U deset mojih bolničkih dana, kada sam s povezom odlazio na dva sata u Jadran film raditi, jer produkcija nije smjela stati, nitko od mojih prijatelja i poznanika s Akademije, iz Zvečke, Blata, kavkaskoga i ostalih krugova, nije me došao posjetiti.
Jedan moj vršnjak, redatelj, kad je čuo da mi je oko sačuvano, razočarano je rekao. „ Šteta. Mogao si biti hrvatski John Ford.“ Pomislio sam da misli na „Malu pljačku“ koju su neki nazivali prvim hrvatskim vesternom, ali prijatelj mi je pojasnio:“ I Ford je na snimanju ostao bez oka i ostatak je života nosio povez.“ Kad sam se vratio u svoje prijateljske krugove, gotovo svi su mi govorili kako im je žao zbog toga što mi se dogodilo, i nisam im imao razloga ne vjerovati. Ali je isto tako bila istina da se nitko od njih nije uzverao na taj zagrebački brijeg od kosti. Hoću zapravo reći kako sam možda tada, prvi put u dvojbi sadržaj ili forma, izabrao formu. Tisućama godina traje ta raspra ne samo što je prvotnije, već i što bi čovjeku trebalo biti važnije. Vanjski oblik, pojavnost ili sadržaj.
Dendizam, kao cijeli jedan filozofski parapokret koji tvrdi da je važnije izgledati nego biti, radikalno je na strani forme, no tijekom povijesti većina ljudi od uma, duha, misli i talenta izabralo je sadržaj. Uvjeren sam kako je taj izbor posljedica stradavanja od metaforičkih fulminata u oko jer je čovjek nebrojeno puta bio povrijeđen povjerovavši da su stvari doista onakve kakve na oko izgledaju, kad je forma bila opsjena, varka, prijetvornost ili, šoping-rječnikom rečeno, kad je na primamljivu paketu bila lažna deklaracija, a u sadržaju salmonela, na etiketi svjetska modna tvrtka, a u sadržaju lažnjak s buvljaka. Forma, to jest oblik, svakako su značajniji od sadržaja zbog same prirode svijeta, koji je prije svega ono što pojavnošću jest: planet, auto, špiljski medvjed, katedrala. Oblik je jasan, on definira samoga sebe. Oblik stvara različite sadržaje, a ne obrnuto. Vinska mušica i ljudsko biće, oblikom svojega DNK, gotovo se podudaraju. Ceterum censeo Carthaginem esse delendam, (Uostalom mislim da Kartagu treba razoriti).
Zabavljam se već pomalo, svjestan kako, o čemu god otpočeo, završim na državi. Rimski senator Katon Stariji, po nekim bi navodima, posljednju točku raspre u rimskome senatu pod nazivom „razno“ to jest „ceterum“ koristio da zahtjeva razaranje Kartage. No, moj karlovački gimnazijski profesor latinskoga Del Toso, koji je o Rimu svjedočio tako uvjerljivo i svježe kao da je toga časa prispio s njegovih antičkih trgova, tvrdio je da Katon nije to izgovarao /samo/ u Senatu već i na Forumu, širokome općinstvu. O bilo čemu govorio, od rimskoga pjesništva pa do ljekovitoga bilja, svaki bi mu govor završavao, „uostalom mislim da Kartagu treba razoriti.“ Osvrnuvši se manje gnjevno, a više radosno, na sva ta desetljeća iza sebe, od kojih sam u onim prošlim proživio neznatno više nego u današnjima, preletjevši duhom svoga uma OBZORIMA umjetnosti i kulture, a s obzirom na sadržaj kao paradigmu, sasvim paradoksalno i podjednako provokativno, vaga će pretegnuti na stranu onih jednoumnih mrakova. Matematički je, naime, dokazivo kako je u onih posljednjih 25 godina bivše države, bilo znatno više velikih filmova, romana, kazališnih predstava, ljetnih igara, bijenala, pisaca, kipara, skladatelja, arhitekata, slikara. Hrvatska je bila napučena bardovima umjetnosti i njihovim remek-djelima.
Tome su barem dva ozbiljna uzroka; kultura i umjetnost bile su komunistički ideologem, i obilato su plaćane, ponajviše stoga ne bi li se autore i umjetnike, svekoliku inteligenciju, pridobilo da budu manjim protivnicima režima nego li su to po prirodi stvari bili. A potom, hrvatstvo u najširem i najplemenitijem smislu te riječi, bez okvira vlastite i samostalne države, u kulturi i umjetnosti, visoko vrijedim djelima, davalo je sve najbolje od sebe. Možda je pretjerano, ali je i točno reći, da su svih tih desetljeća upravo umjetnici, ljudi od kulture i intelekta, bili branitelji hrvatstva na prvim crtama.
I sad se, eto vraćamo na važnost i vrijednost forme kojoj se, moramo utjecati kao utočištu. „Sit svega toga, vapim smrt smirenja, Kad gledam ništavnost u duhu uzvišenja, I tvrdu vjeru sramno pogaženu, I čast predivnu sramotno izdanu, Kad gledam ludost kako nadzire umnika, I istinitost glupošću nazvanu, I rob će dok rob je dvorit silnika… (Shakespeare, soneti) Nakon što spoznamo sve opsjene, hladnokrvne egzekucije posljednjih hrvatskih dobara, sve te primitivizme koji kuljaju vjetrometinom političke pozornice u perpetuirajućoj elementarnoj nepogodi, sve unaprijed izgubljene utakmice u kojima se bira između stajanja na loptu i autogolova, ostaje nam vrijednost i svjetlost forme; imamo svoju državu s njenim granicama, barjakom međunarodno priznatu, premda njen Ustav opečen katastrofalnim savezima kroz devet stoljeća, nije zapriječio još jedan novi unitarni savez, koji će nam eto blagonaklono dopustiti da svoje vino zovemo teranom, čiji će nam činovnici mjeriti inćune.
U tu tako rano umornu i trusnu Euroslaviju, nismo uletjeli kao guske u maglu. Odrastao sam u selu pokraj gusaka, i znam da one u najgušćoj magli umiju pronaći svoje omiljene bare, i kroz jednako se gustu maglu znaju vratiti svaka u svoje dvorište. I eto, nakon devetsto godina napokon imamo svoje dvorište, i ma koliko bilo blatno, hajdemo u njemu biti sretni.
>>'Europska unija ne smije oklijevati na zapadnom Balkanu'
