Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Porazna je činjenica što Crna Gora na izborima nije imala izbora

Jedino dobro što se našim susjedima posljednjih dana u svoj toj muci dogodilo jest nepodijeljena potpora Hrvata, čak i na mjestima gdje bi se to najmanje očekivalo, poput desnih portala i braniteljskih skupina
09. rujna 2020. u 09:16 1 komentara 1520 prikaza
Members of Montenegrin nationalist groups wave Montenegrian flags during a rally in front of Cetinje monastery as a reaction to celebrations of pro-Serb nationalists after parliamentary elections last weekend, in Cetinje
Foto: STEVO VASILJEVIC/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Za nekoliko dana navršit će se 29 godina otkako je jedan od komandanata Jugoslavenske ratne mornarice Vladimir Barović u jeku žestokih napada na Zadar i Šibenik počinio suicid. Crnogorski kontraadmiral, tada 52-godišnjak, u oproštajnom je pismu naslovljenom na njegovu obitelj napisao da se odlučio na časnu smrt jer nije htio ratovati protiv “bratskog hrvatskog naroda” i provoditi agresiju JNA na Hrvatsku koja je njemu predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti.

Kvartovo Kvartovo Novi Zagreb postaje partijanerska destinacija: Zaboravite na centar grada, ludilo kreće u Zapruđu

Digao je ruku na sebe samo dva dana prije nego će, 1. listopada 1991., s crnogorskih brda u osvajački pohod na Konavle i Dubrovnik krenuti oko sedam tisuća rezervista JNA, pripadnika MUP-a i dobrovoljačkih paravojnih formacija, što je svojom tragičnom i junačkom smrću i navijestio, pa ako postoji iole utjehe u tom činu, Barović nije dočekao vidjeti kako njegova vojska razara Grad i njegove ljude s kopna, mora i zraka artiljerijom i tenkovskim jedinicama.

Ono što se u hrvatskoj javnosti tada tek rijetko i sporadično moglo čuti jest da je napadu na Dubrovnik prethodila višemjesečna kampanja tadašnjih crnogorskih vlasti utjelovljenih u notornom Momiru Bulatoviću, bezličnoj marioneti Slobodana Miloševića i Beograda, kampanja koja je perpetuirala čistu laž da se na granici blizu Herceg Novog nalazi “30.000 ustaša spremnih da uđu u Crnu Goru”. Ubrzo se pokazalo da Crnoj Gori nije prijetila nikakva opasnost sa zapada, no bilo je prekasno, čak i za brojne antiratne skupove na Cetinju i drugim gradovima odakle se čula pjesma “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče”.

Tri desetljeća kasnije u beogradskoj kuhinji ponovno je osmišljen scenarij nalik na “događanje naroda” kojim je nakon višegodišnje puzajuće destrukcije – čija su kulminacija bile uporne i dugotrajne litije pod okriljem Srpske pravoslavne crkve i mitropolita Amfilohija – crnogorski narod bačen na koljena u vlastitoj državi, na korak da u njoj (p)ostane manjina. Ne dogodi li se kakvo čudo, ne okupi li posrnuli Milo Đukanović kakve preletače i žetončiće oko svoje opcije, vlast u Podgorici preuzet će prosrpska koalicija čiji čelnici ne ustaju na crnogorsku himnu, priznaju samo Vladimira Putina za predsjednika i koji se zalažu da Crna Gora bude dio “srpskog svijeta”.

Mastercard Neprocjenjivo Kako ćemo ove zime lutati svijetom, učiti nove stvari od poznatih i ostati zdravi

Porazna je činjenica, međutim, što Crna Gora na izborima nije imala izbora, već je birala između dva zla: prosrpske opcije koja Crnu Goru uopće ne doživljava kao državu niti crnogorsku naciju prihvaća kao naciju i autokratskog korumpiranog režima Mile Đukanovića kojemu su malo bile titule predsjednika i šefa partije pa i “dona”, kako ga neki ondje krste, pa je nakon svega poželio pod svoju kontrolu staviti i Crkvu, bezuspješno. Đukanovićev poraz na parlamentarnim izborima zapravo ne može biti toliko iznenađenje, kada su sva istraživanja među ljudima koji sudjeluju u litijama govorila i o velikoj većini nezadovoljnika iz ekonomskih, ne samo iz vjerskih razloga. Naravno da je sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio tek inicijalni detonator za sve one kojima je dozlogrdila nepravda, korupcija, organizirani kriminal, zarobljene institucije i ostali jad crnogorskog društva kao produkt Đukanovićeve višedesetljetne vladavine.

Je li Crna Gora odabrala manje zlo, tek će se vidjeti, no neosporno Crnogorce nužno čeka donošenje antikorupcijskih zakona, vlada sastavljena od stručnjaka, obračun pravne države s kriminalom. Gledano s ove strane granice, jedino dobro što se Crnogorcima posljednjih dana u svoj toj muci dogodilo jest nepodijeljena potpora Hrvata, čak i na mjestima gdje bi se to najmanje očekivalo, poput desnih portala i braniteljskih skupina koji danima, po društvenim mrežama s neskrivenim oduševljenjem dijele videozapise s raspjevanim Crnogorcima na čijem se repertoaru vrte Thompsonove i Škorine pjesme. Lijepa je to gesta, s obje strane, gesta koja govori o snazi pokajanja jednog i snazi oprosta drugog naroda, pa se u tom svjetlu ni žrtva admirala Vladimira Barovića koju je podnio za hrvatski narod ne čini posve uzaludna. Ta će potpora Hrvata, koja sada stvara prostor za neko novo svjetlo na zajedničku prošlost 90-ih, dobro doći Crnogorcima čiji put prema samostalnosti i slobodi od srpskog hegemonizma traje više od stotinu godina, ali mu se kraj još ne nazire. 

EKSKLUZIVNO
Donosimo cijeli transkript razgovora uhićenog šefa Janafa: Prijateljima je sređivao eskort dame
Gastro Zagreb
Jesen na našem stolu
Gastro sezona: Što nas dolaskom jeseni čeka na našim stolovima