Naslovnica Premium

Poraz pameti! “Oni koji dolaze ovo naše vrijeme pamtit će kao sretno”

Nema slučaja u činjenici da se svi apsurdi, konflikti, ratovi, sve razlike najbolje generiraju u prošlosti. Ona je za to njegovana.
06. listopada 2013. u 12:00 0 komentara 22 prikaza
'gra...zagreb.07.07.2004 . rodiliste petrova bolnica -reportaza o rodiljama -foto: Zeljko Lukunic rodiliste  bebe'
Foto: Željko Lukunić/Pixsell

Idem tako neki dan ulicom i dok ih prestižem, čujem dvije starije gospođe kako uvjeravaju tinejdžericu, vjerojatno unuku jedne od njih, da u vrijeme kada su one bile mlade nije bilo ovako. Dakle, u njihovo vrijeme dečki nisu mogli ni smjeli imati dvije lijeve noge, morali su znati lijepo plesati, a i muzika je bila puno bolja od ove, imala je dušu. Riječju, njihovo je vrijeme bilo bolje od ovog. Doista nisam bio nepristojan i nisam prisluškivao. One su govorile u isti glas, a ja sam hodao sporo pa...

Kotrljanje prema gore

Doduše, nisam znao je li se u njihovo vrijeme hodalo brže ili sporije i koja je od varijanti hoda ispravna, samo meni se ta cijela priča o “našem vremenu” činila iz temelja pogrešnom i kvarnom. I to iz posve jednostavne računice; ako su sva prijašnja vremena bila toliko dobra, onda bi ovo naše vrijeme trebalo biti apsolutno fantastično. Nelogično je da toliko dobrote iz prošlosti vodi u pravu katastrofu bezdušja u sadašnjosti. Jedno su romantična, subjektivna prisjećanja na vlastitu mladost, a posve je drugo objektivno stanje svijeta koje ostavljamo u amanet potomcima. Kao da želite nekome objasniti da se stvar sama kotrlja prema gore. Zato priče koje počinju “u naše vrijeme” imaju samo jedan odgovor i to u rečenici kako je ovo sadašnje vrijeme ogledalo svih prošlih i najava svih budućih. Sekunde, epohe i ono što navodno tik-taka između njih, ne plešu na lenti vremena, zamišljenoj liniji koja nas odvodi u neodredivu distancu. To je naša predrasuda o vremenu, o njegovoj linearnoj svrhovitosti. Obilježava li ono nas ili mi dajemo pečat njemu samo je fikcija historiografije kao izmišljene discipline “objektivne” znanosti, a radi se tek o običnom i stalnom falsificiranju i prilagođavanju.

Nema slučaja u činjenici da se svi apsurdi, konflikti, ratovi, sve razlike i sva razmimoilaženja najbolje generiraju u prošlosti. Ona je za to njegovana. Jer da bi “njihova vremena” bila bolja, ne smijemo znati kakva su ona stvarno i bila. Ni moja generacija neće ostati imuna na datu joj mogućnost da odradi falsifikat svoje mladosti. U stvari već smo objema nogama zakoračili u fazu opasne nostalgije kada se sjećamo “našeg doba”. Ipak, od svih prethodnih generacija mogla bi nas razlikovati prilika da prekinemo s opasnim zavaravanjem i konačno priznamo notornu istinu koja ogoljuje ljudskost: čovjeka uopće nije briga kakav će svijet ostaviti onima koji dolaze. Više nego ikad ta je istina vidljiva danas, više nego ikad to najbolje govori o onima jučer.

Coueov optimizam

Svijet nije posljedica čovječjeg mara, želje za općim dobrom, nego je posljedica ambicije, otimačine, gomilanja, konkurencije, padavičarskog odnosa prema imovini. Mi smo civilizacija grča, zadnjih namjera i “u se – na se – poda se” filozofije, jednostavne jednadžbe u izračunavanju uspješnosti. Nas viši ciljevi zanimaju jedino ako su dovoljno nisko da ih ostvarimo. Sve drugo za nas je luckasta i nepraktična romantika, rubno pozicionirana do same gluposti. Još tamo 20-ih godina prošlog stoljeća Emile Coue “izumio” je znamenitu optimističnu sugestiju koju je trebalo stalno ponavljati: Svakog dana na svaki način sve više napredujem! Poznato? Da, da iskoristio ga je i Kusturica za Doly Bell. Bio je to Coueov optimizam između dva velika klanja. Neshvatljiv tek na prvu loptu, jer nama optimizam postaje moguć tek onda kada više nemamo kud. U ostatku postojanja navikli su nas da budemo realni pesimisti.

Prijetnjom zadržani u pokornosti, egzistencijalnim imperativima stisnuti u škripac i doziranim informacijama ograničeni u razmišljanju držimo korak s “jučerašnjim čovjekom koji je mrtav u današnjem čovjeku i s današnjim koji umire u sutrašnjem”. Kontinuitet je ostvaren, štafetu predvidljive uzaludnosti predali smo dalje, što znači da smo stekli pravo na najam programiranog osobnog sjećanja na izmišljeno “naše vrijeme”. Vrijeme, sad se vidi, nikada nije bilo naše. Njime su upravljali gospodari vremena. Zagospodarivši vremenom, osedlali su i nas da im doteglimo kulisu kolektivnog sjećanja do točke do koje će nas propustiti na spominjanoj lenti. Sa svakim takvim uvjeravanjem mlađih u nevinu savršenost naših dana dajemo doprinos održavanju laži na životu. Jer nije muzika prije bila bolja, niti su dečki nekada bolje plesali jer ih nije bilo s dvije lijeve noge, niti su vremena imala dušu. I možda je sav apsurd vremena i čovjeka u njemu izrazio Meša Selimović u znamenitoj rečenici kako je najveći “problem u tome što će oni koji dolaze ova naša vremena pamtiti kao sretna”. Kakav poraz zdrave pameti.

Baby Beef
Baby Beef
Udruga uzgajivača junadi Baby Beef osnovana je 2000., s ciljem promocije i ponude kvalitetnog junećeg mesa

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.