Nacionalisti okupljeni oko Marine Le Pen pobijedili su u Francuskoj, populisti okupljeni oko Mattea Salvinija u Italiji, a čovjek koji ne može dočekati da izađe (iz EU) opet je ušao (u EP): nova stranka britanskog euroskeptika Nigela Faragea, nazvana jednostavno Brexit Party, ne samo da je ušla nego bi mogla postati najsnažnija pojedinačna nacionalna stranka u novom sazivu Europskog parlamenta. No, unatoč svemu tome, euroskeptici, nacionalisti i populisti koji su jurišali na Europski parlament na ovim izborima ipak nisu osvojili toliko mjesta da bi “oteli” projekt EU iz ruku onih političkih snaga koje su ga gradile i žele ga nastaviti graditi.
Trijumf protivnika EU, koji se očekivao, najavljivao i od kojeg se strahovalo, ipak se nije dogodio, sudeći barem prema prvim projekcijama novog saziva EP-a u trenutku zaključenja ovog izdanja. Nije se dogodio jer rezultati pokazuju da su stranke proeuropskog centra ipak zadržale dosta velik prostor u novom sazivu EP-a. I neće se dogoditi ako se sada, u poslijeizbornim pregovorima o koaliranju, okupe oko onoga što ih ujedinjuje, a to je opstanak i jačanje Europske unije.
Sudeći po Le Pen, Salviniju, pa i Orbánu, ovo zaista jesu bili izbori na kojima je dio birača želio poslati u Bruxelles i Strasbourg poruku da je suverenost njihovih država, njihov identitet i tradicija nešto do čega im je najviše stalo kad razmišljaju o Europi. Ali, sudeći po rastu broja zastupnika zelenih stranaka i rastu kluba liberala pojačanih Macronovim pokretom, ovo su istovremeno bili i izbori na kojima su birači snažno dali do znanja da žele snažnu i jedinstvenu EU koja će se boriti protiv opasnosti od klimatskih promjena, koja štiti građanske slobode i demokratske vrijednosti.
Pogledajte našu izbornu emisiju:
Taj trend vidljiv je i na skupovima mladih Europljana koji traže da se EU prestane baviti samo političkim krizama poput one u Grčkoj, eurozoni, one s migrantima, ili one oko Brexita; nego da se pozabavi klimatskim promjenama, da bude predvodnik u tome. Ti su prosvjedi pokazali da je mladima stalo do budućnosti europske demokracije, koju vide kao kadru rješavati najveću, premda često zanemarenu, globalnu krizu. Odaziv birača također puno govori. Na razini 27 država članica, ne računajući Veliku Britaniju koja je specifična jer izlazi iz EU, taj je odaziv, prema prvim podacima, oko 51 posto, kažu najveći u posljednjih dvadeset godina izbora za Europski parlament.
To, čini se, demantira one koji EU opisuju kao elitistički projekt imaginarnih globalista, kao ideju do koje je stalo valjda jedino birokratima koji za tu ideju rade. Nije. Europska unija najuspješniji je projekt prekograničnih integracija u povijesti svijeta. Ne integracija političara, nego integracija država i naroda, ali integracija do kojih je stalo građanima. Postizborna kombinatorika u Europskom parlamentu neće biti jednostavna. Prvi put za većinu nije dovoljna jedna, nisu dovoljne dvije, nego tri, možda i četiri političke grupacije (stranke).
Nisu svi politički tabori složni oko toga tko će biti predvodnik, tko sljedbenik, što će biti politički prioritet, što neće. Ali, potencijal da Europski parlament nastavi graditi, umjesto rušiti Europsku uniju, sačuvan je i ostao je tu.
Oni koji su gradili EU nemaju nikakve veze sa ovima koji sada s njom upravljaju. Dapače, oni bi danas bili okarakterizirani kao fašistoidni ultraradikalni desničari. Jer, budimo realni, kada se pogledaju stavovi današnje vlasti i kada se ti stavovi usporede sa stavovima onih koji su gradili EU, vidi se da se radi o uzurpatorima koji su se dočepali nečega što im ne pripada.