Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Pomodna fraza 'To je završena priča!' je ušutkavanje javnosti

intagmu koriste političari svih boja, od Kolinde Grabar Kitarović preko Arsena Bauka do Vilibora Sinčića
03. siječnja 2015. u 16:45 88 komentara 9239 prikaza
Kolinda
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

"To je za mene završena priča”, odgovarala je HDZ-ova predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović na pitanja novinara o tome zašto je javnosti prešutjela da joj nije prestao mandat u NATO-u kada je ušla u predsjedničku kampanju nego da je zamrznula svoj zaposlenički status u tome vojnom savezu. “Ta je priča za mene završena”, kazao je Ivan Vilibor Sinčić, predsjednički kandidat građanske udruge Živi zid, na zahtjev novinara da komentira izjavu don Ivana Grubišića kako je nekoliko tisuća potpisa koji su prikupljeni za njegovu predsjedničku kandidaturu ustupio nesuđenom kandidatu Ivanu Rudi, a on ih je neovlašteno proslijedio Sinčiću.

Krilatica godine

“To je za mene završena priča”, kazao je SDP-ov ministar uprave Arsen Bauk odgovarajući na pitanje novinara kako tumači odluku Ustavnog suda o broju birača u Hrvatskoj i, sukladno tome, broju potpisa na temelju kojih je nepravovaljanom proglašena inicijativa udruge U ime obitelji o održavanju referenduma o promjeni izbornog zakona. U prosinačkoj kampanji za predsjedničke izbore pokazat će se pak da nijedna od tih priča nije bila završena.

“Završena priča” postala je omiljena sintagma hrvatskih političara i političarki svih boja. To je nekakav pomodan izraz, možda najpopularnija krilatica protekle godine, kojom političari žele presjeći uporno novinarsko raspitivanje o tome zašto su obmanjivali javnost ili prešućivali važne podatke o svojemu profesionalnom životu i radu. Prozirna je to izlika kojom nastoje izbjeći raspravu o neugodnim ili nerazjašnjenim epizodama i događajima iz svojih dosadašnjih političkih karijera ili sadašnjeg djelovanja. Njome javnosti poručuju da su o problemu rekli ono što su htjeli i sada bi bilo dosta. Basta. Priča je završena. Birači, idemo dalje! Takvo stajalište nije ništa drugo do bezobziran pokušaj da se ušutka javnost, da se prekine javna rasprava u kojoj se iznose i propituju različiti argumenti o pojedinim prijepornim političkim pitanjima i akterima, da se usmjerava i kontrolira javnost. To je pokušaj da se ukine deliberacija koja bi trebala prethoditi dizanju ruku u Saboru i ubacivanju glasačkih listića u kutije na izborima. Servilan dio javnosti prihvatit će naputke političara i doista “završiti priče”. No kritički dio javnosti ustrajat će na tim pričama, makar se mnogima to učinilo uzaludnim poslom, a glavnim akterima nezavršenih priča pristranim i tendencioznim djelovanjem.

Koliko god to željeli Grabar-Kitarović, Sinčić i Bauk, pokazalo se da njihove priče nisu bile završene onda kada su oni htjeli. Nisu to, uostalom, ni bile samo osobne priče triju političkih likova nego cijele društvene zajednice. I sami glavni akteri to dobro znaju, što su svjesno ili nesvjesno odali svojim kasnijim ponašanjem. Nakon što su izjavili da su određene priče za njih završene, svi su se oni u razdoblju što je uslijedilo vraćali na njih, dodatno ih objašnjavali i tumačili te vidljivo mijenjali ponašanje pod dojmom koji su one ostavile na javnost.

Kolinda Grabar-Kitarović nedvojbeno je obmanjivala javnost. U emisiji “Nedjeljom u 2” kazala je da se rasplakala na oproštaju s kolegama u NATO-u. Bio je to za nju, rekla je, dirljiv trenutak, rastanak od sjajnih ljudi i profesionalaca s kojima je čast i zadovoljstvo raditi. Ali, eto, ona se odazvala zovu domovine, ostavila unosan posao i izglednu karijeru kako bi pod ovom vlašću vješala čiste vrećice s hranom o kontejnere za smeće u Zagrebu i bitno pridonijela boljitku domovine kada sama postane dio vlasti. Njezina djeca vole Hrvatsku iznad svega, jedva čekaju da se vrate doma, žele pohađati naše škole, odrastati i živjeti u ovoj zemlji. A onda se otkrilo da Kolinda Grabar-Kitarović nije napustila unosan posao u NATO-u nego ga je samo “zamrznula” kako bi se mogla vratiti u svoj natovski ured u Bruxellesu ako izgubi predsjedničku utrku. I djecu, koju je bez ikakva razloga uvukla u kampanju, opet je upisala u međunarodne škole u Belgiji. Kada su na vidjelo izašle te činjenice, sve je to obrazložila nespretnošću. Uostalom, pa što: nije ona zamrznula samo radno mjesto u NATO-u nego i u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Pred očima javnosti Kolinda Gabar-Kitarović postala je ono što doista jest: povlaštena članica HDZ-ove stranačke i hrvatske državne nomenklature koja je cijeli radni vijek provela na sigurnim i unosnim radnim mjestima savjetnice, načelnice, zamjenice, ministrice, veleposlanice, pomoćnice u hrvatskim i međunarodnim političkim i vojnim institucijama i organizacijama.

Loše PR sugestije

Kako bi se nekako odmaknula od tog imidža, neutralizirala ga i ublažila, Grabar-Kitarović posve se nepotrebno počela predstavljati kao netko tko nije. Taj pokušaj promjene imidža u hodu, u jeku izborne kampanje, sublimiran je u njezinu izbornom pokliču: “Ja sam Kolinda, žena iz naroda”. “Kolinda, žena iz naroda” zna musti krave, timariti konje, gletati, ličiti, popravljati krov, instalirati električne utičnice, vaditi ribu iz mreže... – nabrajala je poslove koje, valjda, obavljaju “žene iz naroda”. U panici je smetnula s uma da se ne natječe za najuspješniju stočaricu ili poljodjelku godine, miss sajma u Gudovcu ili predsjednicu Poljoprivredne komore. Netko joj je loše sugerirao da mora prikrivati ono što jest: profesionalna političarka i visoka činovnica koja je dovoljno plaćena i uspješna da ne mora musti krave, timariti konje, gletati, ličiti i popravljati krovove, osim ako to ne poželi iz razonode.

Sinčić nikad nije uvjerljivo obrazložio što je zapravo tražio na tom sastanku. Zašto je uopće otišao na njega? Što je očekivao od ostalih sudionika?

No još je važnije što je Grabar-Kitarović, kao i mnogi kandidati prije nje, time otkrila kako percipira svoje biračko tijelo. I kada razmjerno umjereni politički kandidati “polude” u izbornoj kampanji, zaoštre retoriku, počnu govoriti ono što ne misle i obećavati ono što ne mogu ostvariti, to se u nas uvijek objašnjavalo svjesnim podilaženjem biračkom tijelu koje to želi čuti od njih. A upravo je to najveći problem. Time se, naime, sugerira da su birači gori od kandidata – ideološki isključiviji i politički zadrtiji, naivniji i blesaviji, neukiji i primitivniji – te da stoga i kandidati u kampanji moraju biti gori no što jesu kako bi što više nalikovali na svoje birače. Tako su HDZ-ova predsjednička kandidatkinja i njezin izborni stožer zaključili da je stvarna Kolinda previše “nenarodan” lik, da je treba svesti na mjeru njezinih birača i biračica te je tako nastala “Kolinda, žena iz naroda” nasuprot “Kolindi, ženi iz Bruxellesa”. Ivan Vilibor Sinčić – predsjednički kandidat čiji program i lik zasigurno zaslužuju mnogo više od usputne bilješke, a potpora koju je dobio od birača vrijedna je i ozbiljnih društvenih istraživanja – najprije se pretvarao da nema pojma o “trgovanju potpisima”, kako su novinari nazvali aferu navodne razmjene potpisa između don Ivana Grubišića, Ivana Rude i Ivana Vilibora Sinčića. A onda je nekoliko dana kasnije priznao da je bio na sastanku na kojemu je neimenovani predstavnik don Ivana Grubišića velikodušno, kako to samo don i njegovi sljedbenici znaju, ponudio Rudi i Sinčiću častan posao: neka lijepo potpise koje su prikupili za svoje kandidature predaju njemu jer on, don Grubišić, ima najveće izglede da pobijedi u predsjedničkoj utrci, premda nije uspio prikupiti ni deset tisuća potpisa za svoju kandidaturu. To je nepravedno i besramno, tvrdio je Grubišić unaprijed, pa toliko potpisa mogu prikupiti samo kandidati iza kojih stoje stranačke mašinerije. Nije Grubišić objasnio što je s narodom. Pa zar iza nestranačkih kandidata ne stoji cijeli narod? Nisu li oni glasovi naroda? Premda cijela ta afera, koju je svaka spomenuta strana potvrdila na svoj način, najviše govori o don Grubišiću, Sinčić nikad nije uvjerljivo obrazložio što je zapravo tražio na tom sastanku. Zašto je uopće otišao na njega? Što je očekivao od ostalih sudionika? I što to politički povezuje njega, Grubišića i Rudu da bi mogli surađivati?

Treba mu cijeli mandat

Arsen Bauk bio je ministarska “zvijezda” protekloga izbornog i referendumskog razdoblja. On je na čelu resora uprave koji ni za tri godine svoga mandata nije uspio srediti popis birača ili makar uvjerljivo obrazložiti zašto je on toliko prijeporan. Uoči svakog prikupljanja potpisa građana za referendum i uoči svakih izbora Bauk je uznemiravao i ljutio javnost svojim istupima jer bi stalno iznosio drukčiji broj birača: jednom se pozivao na sve birače u zemlji i inozemstvu, drugi put samo na birače u Hrvatskoj, treći put samo na one koji imaju prebivalište u Hrvatskoj, četvrti put na broj punodobnih građana koji imaju biračko pravo prema popisu stanovništva iz 2011. Brojke su varirale od 3,7 do 4,5 milijuna ljudi. Nakon što je Ustavni sud zaključio da udruga U ime obitelji nije prikupila nešto više od 400.000 potpisa građana, zakonski nužnih deset posto od ukupnoga biračkog tijela, Bauk je izjavio da referenduma neće biti i da je to završena priča. No nekoliko dana kasnije javno objelodanjuje podatak da je u Hrvatskoj popisano 3,7 milijuna birača. Sukladno tome, za pravovaljan referendum bilo bi dostatno oko 370.000 potpisa. Na upite gdje su u tako kratkom roku nestali deseci tisuća birača, ministar tvrdi da je on dosljedan, da nesporazuma nema te se proglašava “kolateralnom žrtvom” sukoba Ustavnog suda i Željke Markić.

Palestina 'VRUĆA' TEMA Kasapović: Moralna je obaveza Europe priznati Palestinu referendum,predaja potpisa Politička analiza Referendumi često stvaraju ‘tiranske ishode’ većine nad manjinom

Ako su ministar uprave, Vlada u kojoj sjedi i parlamentarna većina koja ih podupire pouzdano znali koliko je točno birača u Hrvatskoj, zašto je uopće bilo potrebno arbitriranje sudske institucije? Ako je nered u popisu birača nasavladiv dosadašnjim metodama, zašto se ne primijene neka druga sredstva? Umjesto automatske registracije, mogla bi se, primjerice, uvesti obvezatna osobna registracija birača prije svakih izbora i utvrditi da pravo glasa imaju samo oni koji su se registrirali mjesec, dva ili tri prije izlaska na birališta, kao što rade neke države. Ili, zašto se svim zakonski dopuštenim sredstvima napokon ne utvrdi koliko punodobnih građana ima prebivalište u ovoj zemlji i koliko ih doista živi ondje gdje su prijavljeni, a koliko je “mrtvih duša”?

Čak i kada bi popis birača stvarno bio sređen, u javnosti je stvoren dojam da nije tako, da se hotimice manipulira brojem birača, što budi sumnje i među biračima i među kandidatima. Gubitnici izbora to koriste kao dokaz da je stoga upitna legitimnost izbora i, posljedično, vlasti koja je proizašla iz njih, a to je najgore što se može dogoditi svakoj izbornoj demokraciji. Bauk to mora znati te mora napokon vjerodostojno “završiti priču” s popisom birača. Ili će ta priča ostati otvorena i kada ministru prođe cijeli mandat?

EKSKLUZIVNE SNIMKE
VIDEO Braća Mamić žive opušteno u BiH: Evo čime se bave u slobodno vrijeme
TIDAL
Glazba i zabava
Jeste li ikada čuli za TIDAL? Istražili smo sve što morate o njemu znati
  • Deleted user:

    Pa majke mu ga spalim, zena je radila u NATO-u sigurno jer je nesposobna, kradljiva i lazljiva. Imala je placu od 100 000 kn mjesecno sigurno jer NATO baca lovu... Ajd ne gadite sposobnu zenu

  • Klarahrv:

    A pomodne fraze druga Ive?

  • Avatar Becarina
    Becarina:

    Ovo podmetanja KPHr, postalo je dosadno , kad nemaju argumenata onda izmisljaju .Ovog mi je dosta zauvijek , zato Za Kolindu !