Nazočnost predsjednika Republike i dopredsjednika Hrvatske vlade u Gruborima na 25. godišnjicu (nekažnjenog) ubojstva šestorice srpskih civila u tome selu pokraj Knina ima isto političko značenje kao nedavni dolazak dopredsjednika Vlade iz redova srpske manjine na proslavu 25. obljetnice Oluje; to je prvi put da Hrvati dolaze na mjesto srpskoga stradanja i da su Srbi došli na mjesto hrvatske pobjede, jedni i drugi da označe pomirbu kao pravac hrvatske državne politike.
Tko hoće pravilno čitati, zaključit će dobro da je u Hrvatskoj stvorena jaka politička volja, kakva dosad nikad nije bila tako jasno formirana i formulirana, da se zaključi rat i da se otvori stvaran proces temeljite pomirbe između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Ako je poslala svoje izaslanstvo u Grubore s iskrenim namjerama, u nj se može uključiti i Srbija, koja sve dosad nije pokazivala dovoljno spremnosti da odustane od politike koja je trajno narušila srpsko-hrvatske odnose. Vrijeme je došlo da se zakopaju ratne sjekire; to je prvi i najjači dojam iz dosadašnje pomirbene kampanje.
Nitko u Gruborima nije na gubitku: Srbi su dočekali da se priznaju njihove žrtve, Hrvati i na taj način brane civilizacijske vrijednosti svoje pobjede iz Domovinskog rata; trebat će zajednički stvarati kritičnu masu oko politike – ili za politiku – koja može okrenuti Hrvatsku prema budućnosti. Nacionalna je država pred novim (starim) izazovom: kako će Hrvati živjeti zajedno i ravnopravno sa Srbima, a da ne diraju u njihovu osobnost, i kako će Srbi svoj „strukturni dualizam“, o kojem je rado govorio Stanko Lasić, rješavati tako da budu Srbi a da poštuju hrvatsku državu.
U čemu bi tu bila izdaja nacionalnih i državnih interesa što se, sa zakašnjenjem, priznaje da je bilo zločina nad Srbima koje su, vjerojatno, počinili Hrvati, što sudski nije pravomoćno utvrđeno (i to je podatak za razmišljanje)? Ako sve žrtve zaslužuju pijetet, onda zaslužuju i srpske žrtve, pogotovo kad je bjelodano da su nevine. Nije problem u tome što su Zoran Milanović i Tomo Medved otišli u Grubore, problem je što to nisu ranije učinili njihovi prethodnici.
Tako radi zrela država
Malo se govori o tome da je desetak tisuća Srba sudjelovalo u redovima hrvatskih branitelja i da je i među njima bilo žrtava; ako je domoljublje odnos prema domovini, ne može se oduzeti ni hrvatskim Srbima da osjećaju Hrvatsku svojom domovinom ako im njihova domovina omogućuje i štiti njihovu nacionalnost. Ne zna se dovoljno o tome koliko je sve srpskih civila stradalo u odmazdi za teške zločine koje su „krajinski“ pobunjenici počinili prije toga nad Hrvatima i da su to, s jedne i s druge strane, kažnjiva (ne)djela; svi su zločini jednaki pred zakonom (da je bilo tako, ne bi Grubori dobili status koji imaju).
Različito se tumači činjenica da je dio hrvatskih Srba poginuo boreći se protiv hrvatske države i da su i oni žrtve, istina, jedne sulude politike koja ih je obmanula i prevarila; nisu svljudi koji se okupljaju oko neke krive ideje podjednako krivi; svaka diktatura počiva na nečijem fanatizmu. Iz Grubora je upućeno nekoliko poruka, prije svega hrvatskim Srbima – da se oslobode kompleksa (i straha) od hrvatske države i da u njoj grade mjesto ravnopravne manjine i slobodnih građana; Hrvatima – da prihvate da je poslije četvrt stoljeća vrijeme za pomirbu, a ne za nastavak ratovanja, ni istim ni drugim sredstvima; Srbiji – da ima u Hrvatskoj pouzdanog partnera, ako je spremna surađivati na ravnopravnoj osnovi i razvijati odnose na temeljima istine i pravde; svima drugima – da je Hrvatska zrela država koja je u stanju sama rješavati svoje probleme.
Traži suradnju, ne treba tutora. Još ima zaostalih „jastrebova“ koji ne razumiju da je Hrvatska jaka kad može priznati „vlastite“ zločine i opraštati drugima „njihove“ zločine; neka ponovno pročitaju zaboravljene propovijedi kardinala Franje Kuharića i strateške istupe Franje Tuđmana, osobito u Vukovaru, pa da vide kakve su moralne i političke obveze, i napadnutog naroda, kome se umirujuće obraćao zagrebački nadbiskup, i pobjedničke države, koju je usmjeravao njen predsjednik.
Nitko iz toga ne bi smio zaključivati da treba potpaljivati novu mržnju ni spremati stare osvete; svako ima pravo na pravdu koja za ratne zločine ne zastarijeva. Valja pri tome biti pravedan da pravda u neodgovornim rukama ne bi izazvala nove nepravde.
Hrvati su jaki kad se oslobađaju emocionalnog taloga iz vlastite memorije, formirane na stradanjima u vrijeme agresije i okupacije; ne mogu, i ne smiju, zaboravljati da s memorijom ne ode i nešto vrednije što se na njoj održava ni da memorija ne može biti jedini vodič narodima i državama.
Moral od nas pravi ljude
Valja znati – kao što je upozoravao katolički pisac i novinar, nobelovac Francois Mauriac – da „ubojice nisu uvijek s iste strane“; u našem slučaju, Srbi nisu zločinci zato što nisu Hrvati niti su Hrvati pravednici samo zato što nisu Srbi. Dubok je hrvatsko-srpski ponor, više zbog politike nego zbog vjere ili pisma i jezika. Iz politiziranog, manikejskog svijeta treba znati izaći, vodeći računa da su izlazi uski, da previše obitelji oplakuje svoje poginule ili nestale članove, da je dug period između zločina i kazne, između rata i pomirenja.
Država ne može vratiti mrtve; može pomoći da žrtve ne budu izvorište novih sukoba ili čak žrtava. Biblijska je obveza živih da pokopaju svoje mrtve. Pomirba iz Knina preko Grubora putuje dalje po Hrvatskoj; mnogo je mjesta gdje može stati. Sa svake je strane potrebna barem po jedna jaka gesta: pobunjeni Srbi moraju prihvatiti da su uzaludno dizali pobunu, da pobunom nisu riješili svoj status i da to mogu postići demokratskim putem u hrvatskoj državi; Hrvati da su pobijedili u ratu za državu i da država pripada svima, pa i onima koji je nisu htjeli.
U „knjizi morala“ etičar Louis Boyer daje vrijednu uputu za svaku pomirbu, pa i za hrvatsko-srpsku: „Moral od nas pravi ljude!” Pomirba se u tom smislu ne zasniva na tome tko će koga prevariti, nego tko će kome vjerovat
Do kuda seže domet srpsko-hadezeove koalicije bilo je jasno već istoga dana kada se svita razišla, a ministar Medved ostao sam da u susjednom Erveniku oda pijetet ubijenoj hrvatskoj obitelji Čengić. Četveročlana obitelj Čengić, roditelji i njihovo dvoje djece, u dobi od jedanaest i četiri godine, ubijeni su 1992. godine u tada okupiranom Erveniku.