Nitko ne može znati kako bi se odvijao drugi svjetski rat da je Donald Trump bio u Bijeloj kući a Boris Johnson na čelu britanske vlade, i da ni tada nisu imali bolja osjetila za prepoznavanje opasnosti, kao kod detektiranja zloglasnoga koronavirusa. Konačni bi rezultat sigurno bio isti: Hitler i Mussolini bi u svakoj kombinaciji izgubili rat, jer nisu mogli progutati cijeli svijet; politička i moralna snaga otpora bila je kudikamo jača od njihove vojne moći. Ali, dokle bi došao virus nacizma, prije nego što bi ključni demokratski vladari pokrenuli svoje nacije? S koronavirusom je drukčiji ratni ulog: neprijatelj nije objavio nikakvi manifest, nitko ne zna odakle je banuo, ni kad će neprijateljstva s njime prestati. Svatko, dakle, može naći opravdanje što nije udario od prve.
Ipak, čudi kako se vođe nekadašnjeg „slobodnog svijeta“ muče da u (n)ovom ratu spase sebe same. Početna se naivnost kod Trumpa naknadno prerađuje u njegove zasluge, kao da je osobno smislio cjepivo za suzbijanje virusa. Kako se približavaju izbori, i američkom je predsjedniku sve jasnije da može stradati od COVID-19 iako na testu nije pozitivan. Jednostavno je toliko lutao da je i sam postavio pitanje granica svoje (ne)kompetentnosti, i doveo u sumnju najprije svoj reizbor, zatim model na kome počiva njegova vlast i na kraju sami tip vladavine koju apsolutistički prakticira iz Bijele kuće. Iako je u visoku politiku ušao kao početnik, k tome u rizičnoj dobnoj skupini, po tekućoj zdravstvenoj klasifikaciji, vlada kao mu nitko nije do koljena. Je li s iskustvima iz borbe s virusom odzvonilo tome tipu estradnoga političara koji malo zna a puno hoće? Tržište je, naime, dok je bilo na vrhuncu, izguralo učene vladare-specijaliste koji su svoju moć temeljili na staroj paradigmi „Država, to sam ja“, i otvorilo vrata novom soju priučenih političara-amatera koji nisu školovani za politiku, ali su pripremljeni za tržište.
Sve je stalo
Donald Trump nije jedini primjer, jedino je drastičniji od ostalih, jer vodi najjaču državu i odlučuje o svemu, u uvjerenju da mu je narod dao „apsolutnu vlast“. Svemoguće tržište je s pandemijom drugi put u ovome stoljeću otkrilo svoju ranjivost. Zato je država svaki put driješila kesu i upumpavala tisuće milijardi dolara i eura, da spasi tržišni sistem „divljeg kapitalizma“. Prvo je rješenje (2008.) bilo duboko nepravedno. Demokratski poredak je, zapravo, financijsku krizu razriješio tako da je legalizirao bogaćenje bez rada, učvrstio bogatstvo koje je stvoreno na račun tuđeg rada i otvorilo prostor novom raslojavanju u društvu. Hoće li i drugo rješenje izazvati nove nepravde, legalizirati siromaštvo, u koje sve dublje pada, negdje trećina, negdje polovina, a negdje i većina ljudi u društvu koje je izbezumio jedan neukrotivi virus?
Dotle treba preživjeti i proživjeti neviđeni socijalni pad čovjeka koji je i na račun svoje društvenosti napravio razliku u odnosu na sva druga živa stvorenja na zemlji. I čekati što će učiniti njihove države koje su odreda počele spašavati što se spasiti dade. Na prvome mjestu ljude, a onda gospodarstvo. Sve je stalo, a ne zna se koliko će stajati. Cijena je neprocjenjiva. Bogati opet prednjače u količini kapitala koji ubrizgavaju u financijski krvotok, više privatni nego javni, da mogu spriječiti masovne otkaze i dramatični porast nezaposlenosti; ta je perspektiva, na žalost, neizbježiva, čak i u socijalno osjetljivim državama: odnosi proizvodnje i potrošnje, ponude i potražnje, toliko su potreseni da neizbježno mora biti socijalnih žrtava. Na državama je odgovornost da žrtve ne budu opet neravnomjerno raspoređene.
Žurba da se pokrene proizvodnja prije nego što završi borba s virusom može biti mač s dvije oštrice. Države su na velikom ispitu da opet ne udijele novac bez kriterija i bez kontrole; ipak, glavni ispit polažu u zaštiti zdravlja ljudi. Države koje su se više oslonile na struku u neviđenoj dramatičnoj situaciji, manje su lutale od umišljenih vladara koji su vjerovali da imaju rješenje, da dolazi „obična gripa“, i da su za terapiju dovoljne injekcije svježeg novca. Hoće li s njihovim neuspjesima pasti i model vođenja država po modelu upravljanja velikim kompanijama: na čelu su menadžeri a ne državnici, saldakontisti a ne vođe. Ne treba očekivati da će kriza proći preko noći kako je i došla. „Strategija prilagođavanja“ može biti mukotrpna, možda čak i bolna, zato što je udar na čovjeka i na sistem u kome je navikao živjeti bio dublji nego ikada do sada u sličnim (ne)prilikama, i širi, nego što je to bio i u svjetskim ratovima.
Postoji li država, ne računajući Lukašenkovu Bjelorusija, koja nije prekinula redovni život, da bi povratak u normalu mogao biti samo stvar osobne volje moćnih državnih poglavara; nema zemlje, osim Trumpove Amerike, kojoj se toliko žuri da pokrene proizvodnju, s rizikom da se zbog gospodarskih interesa, poigra sa zdravljem, možda i sa životima svojih građana; nema, konačno, velike sile, poput komunističke Kine, koja pobjednički maršira po svijetu, izvozeći u zaraženi dio planete više od medicinske opreme. Kriza je globalna, svjetska, kakva nikad nije viđena; odgovori na krizu uglavnom su nacionalni, čak i u zajednicama, kakva je Europska unija, koje su morale pokazati više solidarnosti (a nisu). Svatko brine svoju brigu, što u hrvatskom slučaju, dok ne dođu na naplatu pravi računi, i nije ispalo loše, jer se Hrvatska sama organizirala iznadprosječno dobro.
Ali, međunarodni je poredak pao na ispitu, ili nije ni izišao na njega, zauzet pragmatičnim pitanjima vlastitoga opstanka. Od Ujedinjenih se naroda ništa nije moglo ni očekivati, takva je već dugo, od osnutka, njegova uloga u svijetu, a ni Zdravstvena organizacija nije mogla više nego da udijeli nekoliko stručnih preporuka, tko je htio slušati. Velike su se promjene dogodile i u najmanjem dijelu uhodanog zajedničkog života da bi itko mogao misliti da poslije masovne socijalne izolacije neće trebati prolaziti nove pripreme socijalizacije. Moglo se, u nekim projekcijama, očekivati da će tehnologija zarobiti čovjeka, oduzeti mu čak i prednosti s kojima se izdvajao među poznatim vrstama; nije se računalo da se teror nad prirodom može čovjeku vratiti u obliku najgoreg terora prirode nad čovjekom. Najveći umovi današnjice uglavnom su odšutjeli sve deformacije moderne epohe, uključivo i dvije neravnoteže o kojima će i struka i politika morati dobro razmisliti koliko one mogu utjecati na razmjere nepoznate krize: neravnotežu između tehnologije i prirode i neravnotežu između države i tržišta.
Socijalno osjetljivi papa Franjo pozvao je o Uskrsu sve one koji su bili odsutni iz bazilike Svetoga Petra da razmisle dobro kamo sve vodi sebičnost i ravnodušje, a kamo mogu voditi solidarnost s drugima i razumijevanje za druge. Političari i oni koji bi to htjeli biti, nemaju puno vremena da dokažu da mogu biti vođe a da ne budu ni autokrati zaljubljeni u vlast, ni narcisi zagledani u svoju sliku, ni diktatori odani „višim interesima“ nacije ili države. Na tržištu ideja mogle bi, poslije pustoši izazvane koronavirusom, početi padati akcije priučenim vladarima, ili amaterskom tipu vladanja, koje je planetarna bolest toliko zatekla da vladarski status nisu uspjeli spasiti skačući sebi u usta. Boris Johnson se na početku pravio hrabrim da se htio rukovati sa zaraženim osobama, da bi na kraju pokazao poniznost kakvu je mogao pokazati političar kome su liječnici spasili život (od te iste zaraze). I u našem susjedstvu su se državni moćnici razbacivali s narodskim receptima o ljekovitom djelovanju čašice rakije, da bi promijenili ploču kad je virus ušao i u njihovu (Vučićevu) obitelj. Kriza je, ustvari, izbacila na vidjelo dvije velike slabosti u svjetskoj politici: krizu upravljanja i krizu velikih ličnosti.
Kina je - čak i da je lažirala bilancu - pokazala sposobnost da se prva obračuna s nepoznatom virusnom bolešću, i da ostane na nogama. Bilo je među njenim potezima i mjera tipičnijih za diktaturu koje Kinezima i nisu bile posebno teške, jer su na njih navikli; oni su se izvukli, ako koronavirus ne potvrdi sposobnost oživljavanja, a njihovu vođi Xi Jinpingu neće oslabiti autoritet zato što je umrlo nekoliko tisuća ljudi, više ili manje (u SAD-u i 100 tisuća mrtvih može biti „dobar posao“). Kina nije demokratska zemlja, njen predsjednik ne podliježe izboru Kineza, nego odnosu snaga u KP. Putinova vlast je nešto drukčija, oslanja se na „novu nomenklaturu“, tajnu službu, odanu vojsku i Pravoslavnu crkvu; moglo je u Rusiji biti više oboljelih i više umrlih; vlast „novoga cara“ ne bi bila ugrožena. Putin ima predugo iskustvo da ne bi naučio da se konkurencije mora rješavati ili tako da je pošalje u emigraciju ili u zatvore. Diktatura virusa će proći, prije ili kasnije; diktatori će ostati na svojim radnim mjestima; dok se cjepivo ne proizvede, na veliku sreću moćne farmaceutske industrije, pa i kasnije, može biti još različitih virusa koji će ljude i u demokraciji lišavati slobode.
Diktature nisu samo u tome da građani ne smiju slobodno misliti i govoriti, kretati se po svojoj volji, organizirati prema svojim uvjerenjima (i interesima) i birati slobodno svoju vlast. To je najgora vrsta diktature. Za rafinirana gledišta, diktatura može biti i kad demokratski izabrani vladar nameće svima svoju volju i svoje mišljenje, čak i da je stručan, a pogotovo kad je nestručan. U teoriji se za to koristi blaži izraz – autokratizam. Svi se tješe da je sloboda samo privremeno suspendirana. Ima li drugoga izbora? Svima je manje opasno u „kućnome pritvoru“, nego na „slobodi“ u kojoj mu i u crkvi prijete kojekakve opasnosti, ne samo virusne. Velike krize znale su loše završavati. Tko se nije radovao izlasku iz stoljeća velikih ratova i revolucija, mračnih diktatura i tvrdih totalitarizama, epohalnih uspona tehnologije i pada morala! I što se događa na početku novoga milenija?
Toliko nesreća da čovjek više ne zna bi li se poželio vratiti stoljeće unatrag, u strahu da mu se to ukazuje 22. stoljeće, ili bi zažmirio, i bez većeg razmišljanja zaključio pozitivno da su u nekoliko mjeseci iscrpljenje nevolje za sljedećih 100 godina. Društveni je život vraćen u najgori srednji vijek da će trebati dobre ljestve da ga vrate na stanje „prije rata“; standard ljudi će, očekivano, padati, jer je prisilna obustava rada pogodila i vlasnike i najamnike; gospodarstvo se spustilo na najveću poznatu krizu iz 1929. godine, blisku sadašnjem stanju i po nazivu „velike depresije“; politike su poljuljane, kao u svim velikim kataklizmama; duhovi su uznemireni da je teško predvidjeti hoće li se održati mir ili će površinski mir prerasti u dublju agresiju.
Kriza i ekstremizam
Postoje svi preduvjeti i za dobra i za loša iznenađenja; ovisi o tome tko će držati čelo i kako će se ponašati začelje. Mudrosti svima treba, da se svijet ne bi vratio 30-tim godinama prošlog stoljeća.. Nezaposlenost, nesigurnost, siromaštvo, strah, izopćenost, sve to čini plodno političko, socijalno i psihološko tlo za različite ekstremizme, kao uvijek poslije velikih kriza. Populizam je, tako, ušao na velika vrata nakon financijskog sloma kapitalizma 2008. godine, na sasvim jednostavnoj, i jeftinoj, formuli da narodu treba nova vlast koja neće biti otuđena od naroda. Bilo je više galame nego štete. Može se očekivati da će se i populisti pojaviti na natječaju za nove vođe kao dušobrižnici napaćenog naroda, spasitelji posrnule ekonomije i iscjelitelji izranjavanih ljudskih duša. Neće biti sami: moglo bi se pojaviti više manipulatora nego vizionara. . No, ne treba biti siguran da virus – kad se povuče – neće ostaviti teren na kome bi i ekstremisti različitih boja mogli opet pokušati s nekom novom, ili starom, zarazom.
U svijetu je uvijek bilo dovoljno opasnih kaplara koji su izigravali misionare; ako im je vrijeme bilo sklono, znali su i uspjeti u svome tragičnom naumu. Opreznom čovjeku treba i taj oprez; da ga opet ne iznenadi neki (ne)poznati virus, i da ne doživi novu prijevaru i staro razočarenje.
w︆︅w︅︆w︆︆.︆︆l︅︆o︆︅v︅︆e︆︆x︆︆x︅︆.︆︅c︅︆l︆︅u︅︆b