Naše su se političke stranke u posljednjih 7 godina složile samo oko dvije stvari: moramo obraniti našu vojsku birokrata i srezati budžet za obranu. Sredstva koja se iz proračuna izdvajaju za plaće Vladinih službenika porasla su od 2009. do kraja 2015. za 11,61%, dok nam je BDP pao za 7,28%. Istovremeno smo smanjili budžet za obranu za 25,09%. Možda vam se čini da se radi o stranačkoj pristranosti, ali jednako su postupili i Jadranka Kosor i Zoran Milanović. Tim Orešković ostaje pribran i nastavlja istim tempom u 2016. godini: plaće Vladinih službenika ostaju stabilne dok se budžet za obranu reže za dodatnih 9,84%.
U vojsci nisam odslužio ni dana, iako sam dvaput pokušao. Pokušao sam uvjeriti roditelje da mi dopuste da se pridružim američkim marincima nakon srednje škole: „Oni su najbolji na svijetu, platit će mi studij i bit ću časnik.“ Nisu htjeli ni čuti: „Nismo te spasili od vojnog roka u jugoslavenskoj vojsci kako bi sada mogao služiti u trećoj… mi ćemo ti pomoći platiti studij.“ Nakon toga sam još jednom poželio služiti u vojsci, ali nije se radilo o mladenačkom zanosu, već o frustriranosti hrvatskom „negativnom geografijom“ u ranom stadiju Domovinskog rata. Tada mi studij prava u Kanadi nije bio osobito relevantan. Poput mnogih drugih, želio sam pružiti više od novca i logistike pa sam ozbiljno razmišljao o odustajanju od studija i odlasku u hrvatsku vojsku. Prijatelj me nagovorio da odustanem jer je smatrao da Hrvatskoj ne nedostaje vojnika, već oružja.
Međutim, ne morate biti bivši vojnik kako biste razumjeli važnost jake obrane, osobito u zemlji koja je bila napadnuta, okupirana i obranjena prije svega 20 godina. Razumio sam važnost jake obrane u Kanadi u kojoj od 1871. nije bilo stranog vojnika, a razumio sam to i dok sam živio u SAD-u, gdje strani vojnik nije kročio od 1814. godine. Konsenzus je odličan ako se temelji na dugoročnoj strategiji kojoj je cilj dobrobit zemlje. Konsenzus je užasan kada se temelji na kratkovidnosti i kukavičluku. Europska je unija na klimavim nogama, Amerikancima je dosta međunarodnih intervencija, živimo na nestabilno se u blizini naših granica dok islamski teroristi prijete uništenjem svijeta kakav poznajemo. I unatoč svemu, jedini segment proračuna koji imamo hrabrosti rezati je naša obrana.
Nisam dovoljno naivan da povjerujem da je naša vojska optimalno ustrojena – ništa u Hrvatskoj nije optimalno ustrojeno. Imamo previše časnika za veličinu i sposobnosti naše vojne snage. Ali vojska je u jednome bolja od gotovo svih ostalih aspekata naše Vlade: u razini depolitizacije.
U protivnom ne bi dolazilo do ovakvih rezova. Da smo u svim drugim segmentima napravili rezove od 25% kao što smo to učinili s obranom, u tih 7 godina uštedjeli bismo – a ne posudili – otprilike 200 milijardi kuna (70% državnog duga). U 2016. godini takav proračunski rez od 25% doveo bi do proračunskog viška u iznosu od 22,7 milijardi kuna umjesto proračunskog manjka od 7,4 milijarde kuna. Teško se braniti pečatima. Oni uspješno odbijaju strane ulagače, ali baš i nisu efikasni protiv prijetnji nacionalnoj sigurnosti. Moramo postati hrabriji i tražiti mudriji konsenzus.
>> Obvezni vojni rok nije moguć još najmanje četiri godine
>> Novac nam treba za najmodernije naoružanje!
Majstore da si ti zaista htio u hrvatsku vojsku to bi i realizirao....ovako ti osta samo prazna tlapnja!