Nikica Gabrić, osnivač i vođa Nacionalnog foruma, nove stranke u hrvatskome političkom životu, javnosti je dosad bio poznat kao oftalmolog i vlasnik privatne očne klinike. Ne znam je li zgradu u kojoj je smještena očna klinika od nekoga kupio ili ju je gradio iz temelja. Ako ju je gradio, onda to zacijelo nije činio sam. Angažirao je arhitekte, građevinske inženjere i tehničare, zidare, krovopokrivače, stolare, keramičare, parketare i druge majstore koji su to zdanje stručno projektirali i sagradili tako da bude statički stabilno, funkcionalno i lijepo. Ako je gradio kuću, svoj obiteljski dom, zasigurno je postupio na jednak način. No ako dođe u prigodu da gradi “državnu kuću”, onda će to Gabrić raditi sam. Jer, za razliku od klinike i obiteljske kuće, on pouzdano zna kako se gradi država premda nema nikakva stručnog znanja o tome i premda se nije školovao da bi dizajnirao i gradio politički sustav i političke institucije. Ipak, takvu je nakanu izrazio u svojim brojnim javnim istupima, napose tijekom dugih večernjih sati što ih je proveo u mračnom studiju lokalne televizije Z1 na kojoj je omiljen gost i na kojoj je naširoko i nadugo izlagao svoj ekonomski i politički program ili nešto što je nalik na to. Sve češće dobiva prigodu da to “nešto” izlaže i na nacionalnim televizijama te je, primjerice, prošli ponedjeljak u “Fokusu” Hrvatske televizije upoznao širu medijsku javnost sa svojim ekonomskim i političkim zamislima. Kako se budu bližili proljetni izbori za Europski parlament, na kojima računa na dobar rezultat, Gabrić će nedvojbeno biti čest gost u našim domovima pa ćemo opetovano slušati njegove recepte za spas posrnule hrvatske privrede i društva.
Projekt Florida
Gabrićev originalan recept za izlazak iz duboke i dugotrajne ekonomske krize neki su već nazvali “projekt Florida”. Florida je daleko, mnogi ne znaju što se zapravo događa u njoj, pa je taj recept razumljiviji ako se podvede pod krilaticu “mala zemlja za veliki starački dom”. Gabrić, ukratko, predlaže da se program ekonomskog oporavka – ili, u najmanju ruku, jedan njegov nosivi stup – sagradi na planskome, organiziranom i masovnom zimskom transferu nordijskog stanovništva u Hrvatsku. U bogatima nordijskim zemljama zime su duge, a dani kratki. Gusti snijeg pada dan i noć zatrpavajući prilaze kućama pa norveški i švedski umirovljenici ne mogu izaći iz njih jer im nema tko očistiti put. Gore, na sjeveru, djeca se ne izležavaju u roditeljskim domovima do srednjih godina, nego rano odlaze raditi i živjeti u druga mjesta i ne mogu skrbiti za svoje starce. Troši se mnogo energije da se zagriju hladne kuće i stanovi, starački su domovi skupi, skuplji od dalmatinskih i istarskih hotela s četiri i pet zvjezdica izvan ljetne turističke sezone, ljudi su zimogrizni i pothlađeni, sav je život nekako neudoban i neugodan. Da bi se nordijski umirovljenici spasili od te nevolje, najbolje ih je privremeno, pet-šest mjeseci godišnje, transferirati na hrvatsku obalu. Time ne bismo pokazali samo empatiju prema starim ljudima na sjeveru Europe nego bismo ponajprije preporodili domaći turizam i privredu. Hoteli bi radili cijele godine, a gomile nezaposlenih kuhara i kuharica, konobara i konobarica, čistača i čistačica, recepcionara, turističkih vodiča, kulturnih animatora, fizioterapeuta, stomatologa, liječnika, bolničarki, njegovateljica – općenito, mnogo potencijalnih djelatnika zdravstvenog turizma – i druge sezonske radne snage s priobalja i s kontinenta našle bi posao. Ispraznili bi se zavodi za zapošljavanje, sve bi živnulo i procvjetalo.
A kad grane prvo proljetno sunce, sve bismo te umirovljeničke kontingente opet vratili na sjever kako im od mediteranske srpanjske i kolovoške žege ne bi provrio mozak i kako bi spokojno uživali u hladnijemu, kišovitijem i ugodnijem skandinavskom ljetu. Zamijenili bi ih, među ostalim, drugi nordijski turisti, zaposleni mladi i sredovječni ljudi na godišnjim odmorima i njihova djeca na ljetnim školskim praznicima. Od toga bi masovnog cjelogodišnjeg prometa između sjevera i juga Europe profitirali i naši brodari, zračne lukove, vlasnici autobusnih tvrtki, ma tko sve ne? Još samo treba precizirati kako bismo namamili te gomile postarijih Nordijaca da prihvate takav obrazac života. Možda bi trebalo početi agitiranjem kod zastupnika nordijskih zemalja u Europskom parlamentu te bi stoga bilo krajnje korisno da u njega uđu kandidati Nacionalnog foruma. U svakom slučaju, birači bi to morali imati na umu kada za koji mjesec izađu na europske izbore. Savršen je to biznis za malu i zaostalu zemlju kakva je naša. Mi smo, kazao je Gabrić u “Fokusu”, toliko tehnološki zaostali da ne znamo više proizvesti ni bicikl, a kamoli nešto složenije, pa je najbolje da radimo ono što znamo i što nam je Bog dao. Sunce je, kako je više puta ustvrdio ministar turizma Darko Lorencin, naš glavni “turistički proizvod”. Kako ono žarko ljetno, tako i ono zubato zimsko.Nakon što je smislio recept za privredni oporavak, Gabrić se upustio u konstitucionalni dizajn ili, bolje bi bilo kazati, u konstitucionalnu medicinu.
“Politički liječnik”
No nije to učinio kako bi valjalo. Rad konstitucionalnih stručnjaka u kriznim društvima i državama katkad se slikovito uspoređuje s radom liječnika s pacijentima. Kao što liječnik pažljivo, nakon obuhvatnih i temeljitih pregleda, postavlja dijagnozu i propisuje terapiju kako bi bolesnik ozdravio, tako pravni i politički stručnjaci temeljito izučavaju slabosti političkih institucija i političkog sustava uopće kako bi postavili dijagnozu i propisali terapiju za njihovo “ozdravljenje”, to jest za razvoj mirnoga, naprednog i demokratskog društva i države. Andrew Reynolds, australski politolog koji je napisao jedan od školskih tekstova o konstitucionalnoj medicini, konstatira da se političkom dijagnozom najprije utvrđuju povijesni, socijalno-ekonomski i politički uzročnici bolesti nekog društva i države. Slijede dijagnostički testovi kojima se provjerava valjanost ustanovljene dijagnoze. Traže se, dakako, i druga stručna mišljenja. Naposljetku se propisuje terapija kojom se bolest nastoji izliječiti ili makar ublažiti. Znanstvenici često postavljaju različite dijagnoze, to jest dijagnosticiraju različite vrste bolesti, i propisuju različita institucionalna rješenja za ozdravljenje države i društva. Neke će dijagnoze i terapije zasnovane na njima biti pogrešne, pa pacijent neće ozdraviti, a u najgorem će slučaju i umrijeti. Tako su s lica zemlje nestala bolesna društva i države koje su se liječile pogrešnom terapijom zasnovanom na pogrešnoj dijagnozi.Kao iskusan oftalmolog, Gabrić to dobro zna. Zasigurno je postavio tisuće dobrih oftalmoloških dijagnoza u svojoj profesionalnoj karijeri, ali kao “politički liječnik” on se dosad propisno izblamirao. Ne ponudivši nikakve stručne analize, on naprosto tvrdi da je politički sustav bolestan i da ga treba stubokom promijeniti. Treba promijeniti izborni i stranački sustav. Treba promijeniti strukturu i broj članova nacionalnog parlamenta. Treba promijeniti teritorijalno ustrojstvo države. Treba mijenjati obrasce demokracije. Treba mijenjati sve. Možda sve to doista treba mijenjati, ali se mora znati zašto se to čini i po čemu su nova rješenja bolja od starih. Gabrić nije ponudio nikakvo suvislo obrazloženje svoga novog institucionalnog dizajna. Štoviše, ne može ga ni ponuditi jer on o tome jednostavno ne zna ništa. Njemu se pojedine institucije mogu sviđati ili ne sviđati – sviđaju mu se, primjerice, mješoviti izborni sustav i dvodomni Sabor – ali to nisu valjani razlozi za temeljite političke reforme. Politička terapija koju Gabrić nudi nalik je na nepromišljen institucionalni cunami koji bi mogao pomesti i one dobre institucije i institute što su u hrvatskoj politici nastali i uvriježili se u proteklih četvrt stoljeća. A kada se taj institucionalni cunami u politici susretne s masovnim transferom Nordijaca na Jadran i s Jadrana, mogli bismo se naći u kaosu iz kojega bi malo tko izašao neokrznut.
Političar starog kova
Politikom se, dakako, ne trebaju i ne smiju baviti samo stručnjaci za politiku i pravo. Demokratsko biračko pravo znači da svatko ima pravo birati i biti biran na sve javne položaje te, sukladno tome, baviti se i visokom nacionalnom politikom. No to ne znači da se u politici smije ponašati kao ignorant i neznalica. To ne znači da se o politici ne mora učiti i da se ona ne mora razumjeti. To ne znači da profesionalni političari smiju ostati amateri i nakon godina života u politici i od politike. Kada bi se doista hrvatski političari pridržavali tih načela, ne bi svakodnevno izgovarali mnoštvo pretencioznih i opasnih besmislica koje se pretvaraju u ishodišta njihova djelovanja: njihovih nepromišljenih mjera, isključujućih poteza, kobnih odluka, loših procjena i prognoza. Po svemu što je dosad kazao, Gabrić se javnosti predstavio kao političar starog kova. Nije on nositelj ni trećega ni novog puta, nego još jedne stranputice u hrvatskoj politici. Na toj stranputici nema ni ideologije ni politike, nego se jasno nazire samo gola želja za vlašću. Kakva nas samo naporna izborna godina čeka! SDP će napadati HDZ, HDZ će napadati SDP, a Gabrićev Nacionalni forum napadat će i SDP i HDZ. Na kraju tih okršaja cijelo bi društvo zbilja moglo biti zrelo za hospitalizaciju.
>> Gabrić krivo 'prebrojio'? 'Hrvatska ima 22 županije!'
nasoj glupavoj raji (to dokazuej na iizborima) lakoje uvaliti jos jedan mucak pod motom-ovoga puta nesto sasvim drugo!