Društvo hrvatskih književnika u subotu se našlo u udarnim hrvatskim vijestima. Znači li to da je neki hrvatski književnik, ujedno i član DHK, dobio Nobelovu nagradu? Ili je najstarija hrvatska književnička udruga deložirana iz prostora na središnjem gradskom trgu koji je već neko vrijeme u fazi povrata vlasništva koje su svojedobno potezom pera oduzele komunističke državne vlasti i dodijelile ga baš piscima? Ni jedno ni drugo.
Razlog ovog medijskog udarništva zapravo i nije književnost, nego, pogađate, politika. Baš su u najvećoj prostoriji koju koristi DHK za predstavljanje knjiga i svoja skupštinska okupljanja važni članovi i dužnosnici Hrvatske demokratske zajednice odlučili istaknuti svoje kandidature za stranački vrh uoči skorih i neizvjesnih stranačkih izbora. Time su, naravno, metaforički htjeli podsjetili da je u istoj prostoriji Franjo Tuđman, tada još samo povjesničar i disident, a ujedno i bivši partizanski general, u veljači 1989. godine prvi put javno progovorio o namjeri osnivanja HDZ-a. I da su baš oni baštinici Franje Tuđmana i tako legitimirani da preuzmu HDZ-ove stranačke uzde od sadašnjeg premijera Andreja Plenkovića.
U veljači 1989. godine Društvo hrvatskih književnika još se zvalo Društvo književnika Hrvatske, a današnji trg bana Jelačića bio je Trg Republike, na kojem, naravno, te godine još nije bilo nepoćudne Fernkornove skulpture bana Jelačića. Ban Jelačić čamio je razrezan u podrumima Gliptoteke odakle je izvučen koji mjesec kasnije, kada je višestranačka demokracija snažno zakucala i na hrvatska vrata. Uz Tuđmana su na povijesno važnoj tribini iz veljače 1989. godine govorili Dalibor Brozović, Ivan Gabelica, Hrvoje Hitrec, Dubravko Horvatić, Neven Jurica, Drago Stipac, Vladimir Šeks, Ante Kotrljan i Stjepan Šešelj. Navodno su još neki trebali govoriti, ali nisu. Odabrali su šutnju. Može se samo nagađati zašto. Ta se tribina, čiji je voditelj bio književnik i kasniji predsjednik DHK Stjepan Čuić smatra prekidom one znamenite, ali ponekad ipak i glasne hrvatske šutnje.
I javna kandidatura trojice HDZ-ovih prvaka u dvorani DHK, u kojoj se nalaze portreti svih predsjednika te udruge (taj je popis živopisan, ali to sada nije tema), isto je simbolični prekid s političkom praksom u kojoj se u stranci koja je na vlasti oponenti aktualnog stranačkog prvaka koji je trenutačno ne samo predsjednik Vlade nego i predsjedavajući Vijeća Europske unije, javno ne konfrontiraju sa šefom. I to još uz neugodnu poruku da je taj šef stranke zapravo skrenuo s puta Franje Tuđmana koji je, eto, neupitan.
Tako je javnosti iz prostora koji bi trebao biti prostor književničke i intelektualne elite poslana poruka stranačkim glasačima da nikako ne glasuju za onoga tko je skrenuo s neupitnog Tuđmanova puta, nego da stranku svojim glasovima vrate u okrilje HDZ-ove tradicije, u njeno prirodno suverenističko stanište koje je javno iskomunicirano još u veljači 1989. godine. I tako je zahvaljujući prilično bespoštednoj političkoj borbi unutar HDZ-a Društvo hrvatskih književnika završilo u televizijskom prime timeu, u prvim minutama subotnjih dnevnika. Baš kao da je netko od njihovih članova dobio Nobela...
tri maga carobnjaka hdzejske politike u hrvata...