Ne znam što se preko noći dogodilo s ljudima u Bihaću, od humanih postali su bezosjećajni. Osam godina sam u progonstvu, ali u ovako nehumanim uvjetima nikada nisam bio – kazao mi je Sirijac Ahmed koji je prije osam godina napustio svoj rodni grad Alep.
Ahmed je jedan od nekoliko stotina migranata koje je policija Unsko-sanske županije odvela iz središta grada, iz improviziranih naselja i privatnih objekata, na novu lokaciju Vučjak, bez ikakvih uvjeta za život. Naime, lokacija Vučjak potpuno je neadekvatna za smještaj, zdravstveni je i sigurnosni rizik i trenutačno nije opremljena za migrante i izbjeglice u skladu s međunarodnim standardima. Lokacija se nalazi u neposrednoj blizini područja kontaminiranog minama. Također, velika je opasnost od požara i eksplozije zbog moguće prisutnosti metana u tlu jer je ta lokacija nekad bila deponij smeća. Osim toga, na lokaciji nema sanitarnih čvorova te pitke vode i električne energije.
Bihaćki Hrvati ogorčeni
Na temperaturi od +38 u hladu posjetili smo kamp u Vučjaku. Od centra grada do kampa vozi se desetak kilometara putem na kojem nema žive duše. Po svemu sudeći, migranti su na tu lokaciju premješteni zbog teškog dolaska natrag u grad s obzirom na to da bi bili prisiljeni pješačiti velik dio brdovitog puta. U blizini smo kampa, većinu stanovništva ovdje čine Hrvati koji na putu do Vučjaka imaju sviju crkvu. Premještanju migranata na tu lokaciju usprotivili su se Hrvati iz naselja Zavalja, Skočaja, Vedrog Polja i Žegara te su u pismu zatražili i potporu Hrvatskog sabora. Hrvati koje smo sreli na putu prema Vučjaku nerado govore o preseljenju migranata, ali svi se slažu da je došlo do neke velike političke odluke, ili se pak radi o velikoj zaradi.
– Kažu da su ih premjestili zbog sigurnosti u Bihaću. A što je s našom sigurnosti? – pita se mještanin Ivan, ističući kako mu je žao tih ljudi jer je i sam bio u njihovoj koži.
– Tko meni garantira sigurnost? Iz Bihaća do nas policiji treba barem pola sata. Da dođe do bilo kakvog napada ili sukoba, dok policija dođe, nas više neće biti – ogorčen je Ivan koji govori da ni sami migranti nisu sigurni na tom području.
– Tu je blizu hrvatska granica, treba samo proći ta brda, ali tu ima mina. I zašto su ih doveli ovdje kada znaju da ti ljudi žele u Hrvatsku i dalje u Europu? Da budu sigurni ili da ih pobiju jer će oni sigurno preko tih brda nastojati doći do Hrvatske i dalje – kazao je Ivan, pozivajući sve novinare da dođu i vide kamo su smjestili migrante pod izlikom njihove sigurnosti.
Na ulazu u kamp stoje dva policijska automobila i nekoliko djelatnika Crvenog križa koji jedini pomažu migrantima. Jedan od aktivista, koji nije djelatnik Crvenog križa, samo je dobacio da se pazimo da ne pokupimo kakvu zarazu jer tu ima svega – od hepatitisa i HIV-a do kolere i tifusa. Na pitanje jesu li bolesni migranti izolirani, nije htio odgovoriti već je samo ljutito dobacio da se dobro dezinficiramo kad iziđemo iz kampa. Za razliku od prošlogodišnjeg posjeta Bihaću i nedavnog posjeta Velikoj Kladuši gdje se rijetko moglo naići na Sirijce, u kampu na Vučjaku uz migrante iz Pakistana, Indije, Afganistana, Irana, Libije, Egipta, Alžira, Maroka, Tunisa, Jemena... mnogo je i Sirijaca. Spomenuti Ahmed došao je u Bihać prije tri mjeseca iz Turske gdje je cijelo vrijeme rata radio i živio.
– Zašto ste se odlučili na put sada kad je Alep oslobođen i mogli biste se vratiti?
– I ja se to pitam. Ali svu ušteđevinu koju sam radeći osam godina u Turskoj stekao već sam potrošio, više od osam tisuća eura. Krenuo sam jer u Turskoj nisam više mogao ostati zbog tamošnjeg pritiska na nas migrante. Na posao sam svaki dan morao putovati iz jednoga grada u drugi i za to putovanje sam svaki dan morao vaditi dozvolu da drugi dan mogu napustiti grad i otići na posao u drugi grad. I Turcima je već pun kufer nas Sirijaca. Bilo gdje da dođete čujete kako vas psuju i govore vam da se vratite u svoju zemlju.
– Zašto se niste vratili u rodni Alep, nego ste krenuli u nepoznato? Ipak je sada u Alepu situacija dobra i ljudi se vraćaju...
Ima i maloljetnika
– Dok sam bio u Turskoj širile su se priče, a sada sam shvatio da to rade krijumčari kako bi zaradili, da će Europa ponovno otvoriti granice i pustiti nas. S obzirom na to da imam već puno prijatelja i velik dio obitelji u Njemačkoj i Austriji, odlučio sam iskušati svoju sreću jer sam uvjeren da nije sazrela situacija za naš povratak u Alep. Platio sam 4000 eura krijumčarima koji su me prebacili prvo do Grčke i potom do BiH. I evo, tu sam zaglavio. Večeras ću s još nekoliko prijatelja ponovo krenuti prema granici s Hrvatskom pa što bude jer ovako više ne mogu.
– Jeste li već pokušali prijeći granicu?
– Jesmo, sedam puta. I svaki put su nas uhvatili, znali su da dolazimo. Jednom sam došao čak do Gline, ali su me potom uhitili i vratili natrag. Žao mi je što Hrvatska ne daje politički azil, jer kad me god uhvate i kažem da sam Sirijac i da želim ostati u Hrvatskoj, policija me nakon što napravi zapisnik pošalje natrag u BiH. Danas će biti presudno. Uđem li u Europsku uniju, bit će dobro, ali ako ne, vratit ću se u Sarajevo i tražiti od roditelja da mi pošalju novac za avionsku kartu da se mogu vratiti u Siriju. Jer ovo nije život ni za životinje. Vidite u kojim uvjetima ovdje živimo. Nemamo ni toalet ni hrane, oko nas šuma, zmije, smeće i mine. A policija nam ne dopušta da odemo čak ni po hranu. Ne znam zašto su nas iz Bihaća smjestili ovdje? Bilo je kriminala i nekih sukoba, ali svaki put se znalo tko je kriv. Trebalo je kazniti te pojedince, a ne sve nas premještanjem u ovakve logore.
Za vrijeme boravka u kampu djelatnici Crvenog križa koji su postavili šatore i jedini dijele hranu i lijekove migrantima radili su popis ljudi koji se žele vratiti u Sarajevo kako bi im omogućili prijevoz autobusima. Najveća opasnost za migrante su zmije koje haraju kampom. Dok sam razgovarao sa skupinom migranata vidjeli smo kako zmija gmiže objektom u kojem su migranti spavali. Odmah su potrčali da je ubiju kako netko ne bi stradao. Smetlište oko kampa puno je ubijenih zmija. Što je fascinantno, postavljen im je jedan agregat preko kojeg je na jednom zidu u nizu složeno više od 80-ak utičnica za punjenje mobitela. I u vrijeme razgovora s migrantima i boravka u kampu, policijska marica je nekoliko puta dovezla migrante jer policija ima naputak da svakog nađenog dovede u Vučjak.
Egipćanin Farah još ima podsjetnik na policiju, modricu na oku, koju je dobio kada su specijalne jedinice upale u kuću u kojoj je boravio s još nekoliko migranata.
– Da ne budemo na ulici i ne spavamo po parkovima, unajmili smo kuću, što je svaki od nas platio 10 eura. U ranim jutarnjim satima, dok smo još spavali, zaskočile su nas maskirane specijalne jedinice i počele nas mlatiti i trpati u maricu. Nitko nam nije rekao što smo skrivili, zašto su nas tukli i doveli ovdje – kazao je Farah.
– Izgleda da nemamo sreće, 17 puta pokušao sam prijeći hrvatsku granicu, ali su me uvijek uhitili. Mnogo sam novca potrošio, a izgleda da ću se ipak morati vratiti u Egipat. Policija nas je dovela ovdje da ili što prije prijeđemo granicu s Hrvatskom ili se vratimo odakle smo došli. Jer ovako se ne može živjeti – govori Farah, napominjući da takve uvjete ne bi preživjeli ni oni koji su pobijedili u emisijama “Survivor”.
– Ako te ne ubije zmija, umrijet ćeš od vrućine, bolesti ili gladi. A ako sve to preživiš, uvijek možeš naletjeti na neku minu – razočaran je Farah.
Pojedini migranti su već toliko dugo u BiH da tečno govore jezik. Mahdi iz Maroka tu je već 11 mjeseci, a već je više od 20 puta pokušao prijeći granicu, ali je svaki put bio uhićen i vraćen.
– Polako gubim nadu da ću ostvariti svoj san i domoći se Italije. Svi moji pokušaji i nastojanja da iziđem iz BiH bili su neuspješni. Pokušao sam granicu prijeći sam, ali sam platio i krijumčare, no nisam uspio. Sada su nas doveli u taj novi kamp i ne znam što ću napraviti jer ovdje nema života. Jednostavno, to je kamp smrti. Visoka temperatura, nema hrane, lijekova, a brane nam izlazak u grad da bilo što uzmemo. Vratit ću se večeras u Sarajevo pa što bude. Ili ću ostati ondje ili se vratiti u Maroko jer ovdje je nemoguće preživjeti nekoliko dana – kazao je Mahdi.
Zanimljivo je da smo među migrantima naišli na dvojicu maloljetnika, 15-godišnjeg Alžirca i 17-godišnjeg Tunižanina. Kako su dospjeli do BiH sam Bog zna. Njihova je priča da su došli s roditeljima do Turske, pa dalje krenuli sami tzv. balkanskom rutom prema Europi. Obojica su već više od šest mjeseci u BiH.
Iako od 2015. izvještavam o migrantima, nisam dosad sreo nikoga iz Jemena. U kampu Vučjak naišao sam na 24-godišnjeg Jemenca iz Sane, Mohammeda, koji je iz Jemena pobjegao prije godinu i pol i prije pet mjeseci stigao u BiH. Kako kaže, u Jemenu je pravi pakao, ljudi svakodnevno ginu od bombardiranja Saudijske Arabije i saveznika.
Ne zna im se broj
– Ako ne pogineš od granata, umireš od gladi ili bolesti. Moj je otac poginuo i ostali su mlađa braća i sestre. S obzirom na to da nemamo novca za život, odlučio sam otići u Europu da zaradim nešto i pošaljem obitelji da preživi. Međutim, novac koji sam imao potrošio sam i zapeo ovdje u BiH. Pet puta pokušao sam prijeći granicu, ali sam bio uhićen i vraćen – kazao je Mohammed koji sada više nema kamo – ni naprijed ni nazad.
– U Europu ne mogu, ali ni nazad u Jemen. Više nisam dovoljno pametan što da napravim? Sada su nas doveli u ovaj kamp, no ako nisam u Jemenu poginuo, mislim da ću umrijeti u ovom kampu jer vidite kakvi su tu uvjeti – očajan je Mohammed.
U Bihaću smo razgovarali s mještanima, neki su dali potporu gradonačelniku Šuhretu Fazliću, a neki ga kritiziraju. Evidentno je da su migranti, bez obzira na nered koji su radili, bili u tom gradu veliki potrošači. Restorani su uvijek bili puni, a trgovine su radile punom parom. Migranti su kupovali sve, a pogotovo kada su se spremali na prelazak granice. Jedan vlasnik ćevabdžinice kaže da mu je u ova dva dana od kada su migranti prebačeni u Vučjak, promet pao za više od 50 posto.
– Iskreno da ti kažem, meni nisu smetali, a radili su velik promet. Njih više nema, ali ni prometa. Domaći ljudi ne dolaze svaki dan, već jednom tjedno na ćevape. A migranti su tu doručkovali, ručali i večerali – razočarano govori vlasnik.
Gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić, čija je ideja bila da se migranti premjeste izvan grada, kazao nam je kako je sada, kada su migrante premjestili u Vučjak, situacija u gradu bolja jer su proteklih dana u gradu jednostavno bili pregaženi.
– Mi smo još u siječnju bili upozoreni od određenih tijela, a i sami smo imali procjene, da nam može doći val migranata. Tražili smo intervenciju od Ministarstva sigurnosti. Grad je jednostavno bio pregažen i bilo je teško uopće organizirati život s tolikim brojem ljudi – govori Fazlić, ističući da prema policijskim procjenama u Bihaću ima oko pet-šest tisuća migranata.
– U Biri je prije desetak dana bilo oko 1700 migranata, a danas ih je oko 1200. U Boriću ih je bilo oko 400, a u privatnom smještaju oko tisuću. Policija sada otkriva privatne nelegalne smještaje tako da ih je zasigurno bilo i dvostruko više od procjena. Mislim da ih je sada u Bihaću nešto manje, ali oko pet tisuća ih sigurno ima – kazao je Fazlić, napominjući da je gradsko vijeće donijelo odluku da se lokacija za prihvatni centar migranata izmjesti izvan urbanog dijela Bihaća i predložilo Vučjak.
– Nadležno ministarstvo i operativni štab za pitanje migracija to su prihvatili, ali nemamo podršku Europske komisije kao najvećeg donatora jer je blizu hrvatska granica, to je područje bivši deponij smeća i u blizini ima minskih polja. Rekao sam da nemamo puno izbora jer nam je grad zakrčen i bojimo se da ne dođe do sukoba. Moramo tu lokaciju urediti i stvoriti uvjete za život migranata i onda tražiti neko bolje rješenje – naglasio je Fazlić ističući kako tim preseljenjem migranata u Vučjak nije riješen problem te da traže od Ministarstva sigurnosti da počne raditi u skladu sa zakonom i nađe rješenje.
– Ima migranata i prihvatnih centara i u Hrvatskoj i u Srbiji, ali tamo se država brine za njih. A ovdje se za njih brine lokalna zajednica i to je veliki problem. Tražimo da se sagradi još migrantskih centara i da se napune te da se ovaj rastereti. Tražimo da nam netko pomogne – kazao je Fazlić dodajući kako bi policija trebala dati sigurnosne procjene.
– Bilo je više krivičnih djela i prekršaja, ali na toliko mnogo ljudi i ne možemo reći da ih je bilo puno. Dosad nije bilo ubojstava, ali počeli su sukobi. U jednom danu bila su dva napada na stanovnike Bihaća i to je već problem. Prošle godine napadnuto je dijete i oduzet mu je mobitel, bilo je provala u kuće i garaže, migranti ulaze na privatne posjede, zauzimaju dječja igrališta i parkove, svuda obavljaju nuždu... Rekao sam da nije toliki problem za Bihać moramo li zbrinuti dvije-tri tisuće migranata, ali trebamo točno znati koliko ih je, a ne da se sami borimo sa sedam ili više tisuća ljudi. Onome tko nije bio u Bihaću ne možete objasniti kako to izgleda kada iziđete na ulicu i naletite na skupinu od tristotinjak migranata koja hoda ulicom. Nije vam svejedno... – požalio se gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić.
Smjestiti jednu islamističku satniju (doduše u civilnim odorama) u naselja gdje je uspjelo obstati i to malo Hrvata da bi ih sada ugnjetavali Bakirovi arapski regruti kada ih već on nije uspjeo slomiti je krajnje drsko.