Breaking
Naslovnica Premium Kolumne

Pogrešno je nacionalizirati križni put, leksikon ljudske okrutnosti, patnje i sućuti

Kršćanskoj pobožnosti europska kultura duguje i Veronikin rubac, simbol građanske hrabrosti
12. travnja 2019. u 12:58 9 komentara 1752 prikaza
Bleiburg
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Imenom Križni put, uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put, naziva se stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji pokraj austrijskog gradića Bleiburga 15. svibnja 1945. godine. Tako hrvatsko izdanje Wikipedije definira pojam Križnog puta kao povijesnog događaja koji je počeo u Bleiburgu, a odvijao se diljem Jugoslavije, na putovima kojima su gonjene povorke zarobljenika, vojnika i civila, s postajama masovnih i pojedinačnih pogubljenja.

BLEIBURG VIDEO 'Ruke su bile vezane žicom, a ubijali su ih pištoljem ili sjekirom. Padali su u Jazovku'

Definicija je istodobno i prilično točna i vrlo pogrešna. Točna je utoliko što se naziv Križni put doista uvriježio u prvom redu u Hrvatskoj i među Hrvatima koji, kada ga izgovaraju, doista misle samo na pripadnike poraženih snaga NDH, ustaše i domobrane i na hrvatske civile koji su s njima bili pomiješani. Pogrešna je zato što zaboravlja i prešućuje da u toj masi ljudi koji su, bježeći pred pobjedničkom Titovom vojskom stigli do Bleiburga, kao i onih koji nisu ni stigli do Bleiburga nego su ih partizani sustigli već na teritoriju Slovenije, nisu bili samo Hrvati nego i pripadnici drugih naroda, počevši od Srba, a među njima i jednako u ratu poraženih četnika i ostalih grupacija. Kaže hrvatska Wikipedia, “uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put”. Čini mi se da velik dio hrvatske javnosti, koji ionako o mnogim stvarima ima sve manje znanja, nema više pojma o tom osnovnom značenju sintagme križni put. Za početak, Wikipedia na hrvatskom već u samoj citiranoj rečenici pokazuje manjak znanja i poznavanja pravila hrvatskog jezika pa tako sintagmu na čije se osnovno značenje referira pogrešno piše velikim početnim slovom. Naime, osnovna sintagma naziv je kršćanske, a osobito među katolicima čitavog svijeta raširene pobožnosti koja se piše malim slovom, baš kao i, primjerice, misa ili krunica. Riječ je o jednoj od najslikovitijih pobožnosti koja se sastoji u obilaženju četrnaest postaja Kristove muke, od prve, na kojoj Pilat Isusa osuđuje na smrt, do posljednje kada njegovo mrtvo tijelo polažu u grob.

Bleiburg javno okupljanje Skup na Bleiburgu – Austrijske vlasti razmatraju i zabranu

Vjerujem da su se svakom tko je, poput mene, već u djetinjstvu svakog korizmenog petka sudjelovao u toj crkvenoj pobožnosti, zauvijek u pamćenje i dušu usjekli prizori mučenika Isusa kojem nakon osude na ramena navaljuju težak križ, koji pod tim križem tri puta pada na kamenu jeruzalemsku kaldrmu, kojeg bičuju, na glavu mu nabijaju krunu od trnja, svlače ga, pribijaju ga na drveni križ velikim čavlima koji mu probadaju ruke i noge, koji na tom križu ispušta svoju ljudsku dušu u očajničkoj agoniji i čije tijelo skidaju s tog križa i polažu ga u krilo njegove majke. Za mene kao dijete križni put je bio prva mala enciklopedija užasa i okrutnosti koje su ljudi sposobni činiti jedni drugima, a osobito razjarena masa jednom izopćenom, prezrenom i osuđenom pojedincu. Malo je tu utjehe i ljudskosti pa je utoliko važnija postaja križnog puta na kojoj Šimun Cirenac Isusu pomaže nositi križ. Kako kaže uobičajeni tekst ove pobožnosti, Šimun Cirenac bio je tek jedan u gomili, slučajni ili namjerni promatrač, kojeg je neki od vojnika jednostavno izvukao iz mase i gurnuo ga prema križu i Isusu koji je već malaksao, a trebalo ga je živog dovesti do brda Golgote na kojoj se imalo izvršiti raspinjanje. No, premda je na pomoć nesretniku bio natjeran, Šimun Cirenac ušao je u kršćanski imaginarij i zapadnu kulturu kao onaj koji pomaže i, ma koliko nevoljko, izvršava čin milosrđa koji u njemu pobuđuje i sućut prema čovjeku izloženom krajnjim poniženjima i torturi. Jedna prijateljica, inače povjesničarka umjetnosti, pričala mi je nedavno koliko je toga morala naučiti o ikonografiji europske umjetnosti budući da nije odgajana u obitelji koja je išla u crkvu i nije, poput mnoge druge djece, sudjelovala u raznim pobožnostima, pa tako i križnom putu.

Počasni bleiburški vod Počasni bleiburški vod: 'Misa na Bleiburgu održat će se 18. svibnja, ne treba nam dozvola austrijskih vlasti'

Svaka katolička crkva tako ima na svojim zidovima četrnaest likovnih djela, uglavnom slika na kojima su umjetnici, od onih najvećih do potpunih amatera, prikazali četrnaest postaja križnog puta. Među njima nalazimo i još jedan čin milosrđa prema čovjeku patniku, ženu Veroniku koja je Isusu pružila svoju maramu da otare znojno i krvavo lice. Odatle pojam Veronikin rubac. Oduvijek me impresionirao taj čin za koji je trebalo mnogo ljudske samilosti, ali i građanske hrabrosti. Zamislite da ste usred mase koja sladostrasno uživa u izvršenju kazne nad čovjekom kojeg kolektivno prezire, ruga mu se, pljuje po njemu i zamahuje rukama i nogama ne bi li mu zadala još koji udarac. Iskazati sućut i pokušati pomoći takvom čovjeku u takvoj situaciji znači dovesti u opasnost i vlastiti život. Križni put je, dakle, važna religijska, ali i kulturna činjenica. Mnoge su lokalne vjerske zajednice tijekom stoljeća razvile vlastite tradicije oko pobožnosti križnog puta, pretočivši svoje emocije u specifične umjetničke izraze, pjevanja i običaje.

Bleiburg 18. svibnja Objavljen program komemoracije u povodu 74. godišnjice Bleiburške tragedije

Sjetimo se samo hvarskih procesija za križem koje su istodobno i katolička pobožnost i narodno kulturno blago. I ljudi koji nisu vjernici, za koje je Isus samo čovjek iz jedne priče, koji ne vjeruju u sretan kraj te muke s uskrsnućem, lako u tom čovjeku prepoznaju simbol krajnje čovječnosti i s druge strane simbol nedužnog kojem se nanosi nepravda, kojeg se nezasluženo ponižava, muči, tlači i ubija. Upravo zato je duboko pogrešno činiti ono što često, ruku pod ruku s politikom, zna činiti i Crkva među Hrvatima: a to je nacionaliziranje križnog puta, pripisivanje i isticanje muke, patnje i nepravde samo jednom, našem narodu i njegovim pripadnicima, i to upravo zato što smo Hrvati. Ali, kako je to u jednom razgovoru rekao franjevački teolog iz Bosne i Hercegovine Drago Bojić, u tom smislu Bog je nezaštićen jer se svatko može pozivati na njega. I mnogi nitkovi i hulje sa svojim politikantskim ciljevima to često i čine. Križni put se u prvom redu odnosi na mučenog, potlačenog i zlostavljanog čovjeka koji najčešće svoj križ nosi sam, uz tek ponekog Šimuna Cirenca i Veroniku na putu.

VIDEO Središnja komemoracija žrtvama bleiburške tragedije i žrtvama hrvatskog križnog puta

Financije
Ja sam PMP
Znate li što je PMP i zašto se u svijetu smatra zlatnim standardom?
  • lojtra1:

    Kako god da se piše mi znamo to pročitati. Epohalni se zločini ne mogu sakriti pravopisom.

  • Avatar Django
    Django:

    Kako god postoji razlika između crkve i Crkve, sabora i Sabora, tako postoji i razlika između križnog puta i Križnog puta. Toliko o pravopisu. A što se prisvajanja, ili kako autor kaže “nacionalizacije” tiče, nisam primijetio da itko od Nehrvata ... prikaži još! dotična zbivanja shvaća kao neku nacionalnu tragediju, pa ne vidim zašto bi Hrvati trebali o tome voditi brigu. Tko Srbima, Albancima, Kozacima ili bilo kome drugom brani doći na Bleiburg i pokazati pijetet prema vlastitim žrtvama?

  • neboiznadzagreba:

    Križni put je život, na neki način bolno hodočašće svakog pojedinca, pa i naroda... Ne vidim ništa loše u tome da se to stradanje naaziva križnim putem, nije to nacionaliziranje, to je pučki izraz izgovaran u strahu, potajice, s jezom ... prikaži još!m i u suzama... Narod u kojemu je niknuo taj izraz možda nije bio politički korektan, no bio je jezgrovit, istinit u svojoj boli za stradalima, nestalima, mučenima, okrutno progonjenima, koji su, baš kao i Isus, konačni smiraj našli u krilu bolne majke (domovine?)... Bez brige, znamo mi i za četnike, kozake, Muslimane, Bugare i tko zna koje još nesretnike nad kojima se iživljavala pobjednička vojska, znamo i da su postojala mnoštva koja su vikala "razapni", ostala su i svjedočanstva o Veronikama koje su gonjenima uspjele uturiti komad kruha, kantu vode... Znamo mi i za grofa Tolstoja i križni put koji je prošao istražujući ova nedjelja, nije ovaj narod ni nesuosjećajan, ni isključiv, ni toliko glup!