U trećem tromjesečju 2014. bruto domaći proizvod SAD-a porastao je za punih pet posto u odnosu na prethodno tromjesečje (isključen utjecaj sezonskih čimbenika, na godišnjoj razini). U istom razdoblju, po istoj metodologiji Hrvatska ima pad od 0,1 posto. Dok pišem ovaj tekst američki burzovni indeksi ruše povijesne rekorde. Hrvatski indeksi, nasuprot tome, plutaju godinama na niskim razinama uz sramotno niske volumene trgovanja. Dolar jača, na kunu su sve veći deprecijacijski pritisci. Jednostavno rečeno – SAD napreduje, Hrvatska nazaduje. I tako već godinama.
Otkud takvi suprotni trendovi? Odgovor nije jednostavan. Ekonomisti će ponuditi cijeli niz čimbenika po kojima se razlikujemo. Različite su veličine zemalja, različite su institucije, stupnjevi otvorenosti zemalja prema svijetu, stupnjevi razvijenosti... Različite su ekonomske politike, razvijenost demokracije, demografski trendovi, objektivni značaj domaćih valuta, znanstveni potencijali, tehnološki potencijali, vojni potencijali... puno je toga različito. I tko je taj koji će u tom moru razlika napraviti nekakav smislen red i pronaći onaj čimbenik koji u bitnome determinira razlike u stopama rasta BDP-a? Brojni školovani ekonomisti pokušavaju empirijskim istraživanjima analitički identificirati glavne čimbenike rasta. U sljedećem koraku daju preporuke za tzv. strukturne reforme, i u Hrvatskoj. Naglašavam strukturne, ne kozmetičke, ne fina podešavanja. I velik broj njih! Loša je, proizlazi, i ekonomskom rastu neprijateljski nastrojena osnovna struktura našeg društva.
Vratimo se na zadnju rečenicu. “Ekonomskom rastu neprijateljski nastrojena struktura društva...”. Zvuči deprimirajuće, zvuči vrlo, vrlo pesimistično. Nažalost, upravo takva nam je struktura. Posljedice su toliko razorne i toliko razvidne da ih gotovo unisono spominju svi predsjednički kandidati na sutrašnjim izborima. Ne trebam ih ponavljati. Društvo smo koje, unatoč svim suprotno deklariranim namjerama i politikama, jednostavno koči gospodarski rast, zapošljavanje i sve što iz toga logično slijedi. Pa kako nam je to uspjelo?
Kako ovaj tekst izlazi na dan izborne šutnje, ne mogu se sada baš raspisati bez ikakvih ograda, da se ne bi shvatilo kao dio prikrivene kampanje. Ali mogu bez te nelagode pisati barem o jednom važnom čimbeniku fundamentalne razlike između nas i Amerikanaca. O privatnim poduzetnicima i njihovoj ulozi u državi. Uvjeren sam da su tu razlike najveće. Još više zabrinjavaju jasno izražene društvene preferencije.
Snaga američkog društva, a onda i ekonomije, leži u milijunima slobodnih privatnih poduzetnika. Ljudi koji, promičući svoje parcijalne interese, učinkovito vode poduzeća različitih veličina, zapošljavajući što veći broj posloprimaca kako bi ostvarili što veći profit, uvećali svoj kapital. Najuspješniji među njima su istinski heroji nacije, uzor mladima. Od Henryja Forda do Billa Gatesa. Ford je bio seljačko dijete iz useljeničke obitelji. Gates je potekao u gorenjem-srednjem sloju američkog društva. I tako njih stotine tisuća, što manjih, srednjih ili velikih poduzetnika. Oni stoljećima zapošljavaju sve ostale. Da, i otpuštaju kada to ekonomika poslovanja traži, kako bi sačuvali preostala radna mjesta. Umjesto da sva propadnu. U Hrvatskoj su privatni poduzetnici nekakvo nužno zlo. Prije lopovi nego heroji. Doduše, ne misle svi tako, ali je zastrašujuće visok postotak onih koji upravo to misle. I zazivaju državu da to “ispravi”.
Političari s ispravnim antenama primaju te signale. I pretaču ih u “politike” koje izravno opstruiraju gospodarski rast, bili toga svjesni ili ne. Najvidljiviji dio toga je fijasko nekoliko velikih i godinama najavljivanih investicijskih projekata. Nema nijednog! Od Dubrovnika do Istre, od Slavonskog Broda do Zagreba. “Nećemo se prodati strancima, zagađivačima, tajkunima, profiterima...”. Makar pasli travu, govorilo se nekad. Manje vidljiv, ali jednako razoran je prevladavajući stav prema privatnim poduzetnicima i vlasnicima u “običnom poslovanju”. Ne radi se o pojedinačnim ekscesima već o matici. Ona dobiva u zadnje vrijeme i sve konkretnije forme političkog organiziranja. Očito, imamo velik strukturni problem. One o kojima presudno ovisi bilo koji ekonomski napredak politika žrtvuje skupljajući glasove pod svaku cijenu. Pa i propasti.
>>U školu će krenuti generacija prvašića rođenih u recesiji
>>Mate Rimac: Samo poduzetništvo može nas izvući iz krize
slika uvijek govori više od tisuću riječi.... Kada vidim ovaj vrhunski dvojac - ministara, sve mi je jasno... Pa čak i u stvari, nama i nije toliko loše s obzirom tko nas vodi.... Ministra Optimizma.... i ministar poduzetništva koji u životu nije imao štand sa kikirikijem i kokicama.... a nekmoli nešto više.