Da je i sam Lobel, kad se ovamo doselio, prvom Rimljaninu ili Iliru na kojeg je naišao i kojem je oteo kuću, rekao "za dom spremni", to ne bi značilo da uvođenje ove prijetnje u današnje državne institucije ima ikakvo povijesno opravdanje.
U stvari, upadljivo je neinteligentno keljiti se na podmetnute lažne društvene prijepore koje nam svako malo uvaljuju i trošiti energiju na objašnjavanja da ova fraza nema razumski temelj. Proživjeti život u koordinatama između udbaša i ustaša i nije neka utjeha, ali je očito sudbina u društvu u kojem se o nacionalnoj čistoći brinu bivši boljševici i Jugoslaveni, a o nacionalnoj pameti agenti i osobe s dijagnozama. Ipak, apsolutno podržavam ideju da se o službenoj upotrebi prijetnje "za dom spremni" izjasnimo na referendumu.
Samo na početku odmah treba raščistiti da se ovdje ne radi o uvođenju pozdrava, budući da reći nekome "za dom spremni" ne znači zdraviti ga ili mu željeti bilo kakvo dobro, nego je to uvlačenje ledenog imperativa pripreme nasilja u općim odnosima, i to po ključu nacionalnog ekskluziviteta. Pozdravi su dobar dan i laku noć, bok i zdravo, molski intonirane dobronamjernosti uz koje ide široko otvoren zagrljaj, a ne šaka koja čvrsto stišće kakvo didaktičko pomagalo poput noža ili željezne šipke.
Dakle, "za dom spremni" na referendumskom listiću ne smije se definirati kao pozdrav ili se mora uvesti potpitanje slažemo li se da ga se uopće tako definira. Tek nakon toga dolazimo do točke u kojoj bi se riješile sve nedoumice je li ova država ustaška ili nije, a koje se aktiviraju od potrebe do potrebe. Užasno mi je dosadilo nagađati jesu li hepeninzi na kojima 30 tisuća ljudi frenetično viče "za dom spremni" tek stadionski ili koncerti incidenti i radi li se tu o istoj ustaškoj karavani i istih 30 tisuća koji obilaze gradove i prate najvažnije sportsko-rekreacijske događaje ili je riječ o rezidencijalnim ustašama koji ne idu nikamo, nego iz anonimnosti intimnog crnila provrište kroz masovnu tribinsku bezličnost. Dosadilo mi je i gledati predsjednicu da se na nogometnim utakmicama dostojanstveno smješka dok oko nje zapjenjeno odjekuje sa svih strana, a onda poslije čitati priopćenje koje tvrdi da je "za dom..." neozbiljna inicijativa.
Ja bih samo htio napokon doznati je li naša predsjednica spremna i za što je spremna. Kao i onaj dio političkog spektra koji prigodno koketira s nacional-primitivizmom, a čim se uspne na vlast, svoj administrativni mandat iz vizure radikalizma koji su budile i poštenja koje nemaju svedu na veleizdajnički proces. Umjesto rasprave o tome što je „za dom spremni" dajte narodu priliku da se izjasni o vlastitom fašizmu. Rezultat je irelevantan. Ne možemo kao nacija biti veći fašisti nego što jesmo ako se pokaže da jesmo, niti možemo biti dosljedni antifašisti ako to nismo. Bilo koji referendumski omjer otkrio bi karte, a ako se, dakle, većina ovdje odluči da želi slušati prijetnju "za dom spremni" kao pozdrav, onda znademo na čemu smo. Ne samo da bismo službeno i, što je još poštenije, otvoreno bili prva nacistička država u 21. stoljeću, nego bi se ustaštvo moralo prestati tretirati kao incident ili koincidencija u uvijek olakotnom spletu okolnosti.
Lijepo bismo se u nedjelju izjasnili, u ponedjeljak bi već lagano Jasenovac mogao početi s radom, novi pozdrav za početak bi se čuo u vojsci, a onda i u državnoj administraciji, školama, bolnicama, crkvama, kuplerajima, dok bi i protivnici takvog društva također dobro znali što im je za činiti. To je, naravno, otužno glupo, ali društveni konflikt bi time, ako tako mora biti, došao u fazu čistog i otvorenog pucanja, što je poštenije i katarzičnije od stalnog guranja pod nacionalni tepih svakog nasilja kao i uvjeravanja da ne moraš biti ustaša ako štuješ nasljeđe NDH. Vidjelo bi se tko je tko, prestale bi mogućnosti manipulacije, postalo bi jasno na kojim bi tribinama sjedili naši političari i napokon bi morali reći što stvarno i misle, a ne što njihova izborna baza uoči pojedinih datuma želi čuti.
Razriješilo bi se i pitanje ovih lajuće lažnih antifašista koji sada vrište samo zato što njihov fašizam trenutačno nije dominantan. A pravi antifašizam i fašizam nisu društvene poze, nisu platforme političkih kampanja niti ih se može nijansirati i suspendirati. To su tektonske civilizacijske raspukline između onih koji poštuju život i slobodu života i onih koji krvave vlast i smrt uzdižu na razinu opravdanja za dosizanje vlasti. Postoji li danas ustaštvo kao pokret otpora pameti ili je pamet pokret otpora prevladavajućem ustaštvu? Otkrijmo to jasno i nedvosmisleno i neka se jednom zauvijek prekinu nagađanja zbog kojih smo na uvjetnoj slobodi.
>> Zašto nisam potpisao peticiju za pozdrav 'za dom spremni'
>> Uz pozdrav 'Za dom spremni' ustaše su masovno zatvarali, protjerivali i likvidirali
Hrvatski p i s a c Gerovac širi temu koju, kako nadbiskup reče, orkestar svira a dirigenta ne vidimo. Pisac je jedan od trubača pa se malo zaigrao. Zaboravlja da ne može biti referenduma o nečemu čega nema i nee može biti. Ustaša više nema jer su ih partizani sve pobili. Bez suda i pravde. I sud i pravda su bili u rukama onog koji je držao pušku u ruci. Koji danas kaže da su oni bili na drugoj strani i da su činili zločine. I svi to prihvaćaju kao nešto normalno. Zamislite kako bi izgledalo da je tako razmišljao hrvatski general Stipetić kad su mu se u "Oluji" predali srpski vojnici. Jer, činjenica je, bili su na drugoj strani i činili su zločine. Ne može biti referendum o tome da li smo ustaše jer nema više ni ustaša ni ustaške države. Osim u glavama nekih koji ne mogu prežaliti dvije propale Jugoslavije, kralja i Tita. A za takve smo svi mi ustaše sa referendumom i bez referenduma. Zna to hrvatski p i s a c Gerovac ali neće da kaže. Onda bi on bio disonantna truba i ispao bi iz orkestra. A kakav je to hrvatski pisac koji nije član orkestra?