Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Pobuna birališta: hoće li i Francuzi izabrati ‘predsjednika iznenađenja’?

Koliko je tsunami antiglobalizma i nacionalizma novog američkog predsjednika Donalda Trumpa utjecao na to što su francuski republikanci za predsjedničkog kandidata istaknuli relativno nepoznatog François Fillona umjesto dosad istaknutijih Alaina Juppéa ili Nicolasa Sarkozyja
15. prosinca 2016. u 15:30 0 komentara 213 prikaza
Francois Fillon, former French prime minister and member of Les Republicains political party, delivers his speech after partial results in the second round for the French center-right presidential primary election in Paris Francois Fillon, former French p
Foto: Reuters/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Od vremena generala de Gaullea, ni za jednog francuskog političara najteže kategorije nije se isticalo da je vjernik (iako su, većinom, bili), kao što se to događa s Françoisom Fillonom otkako je postao kandidat stranke Republikanci za predsjednika države na izborima idućega proljeća.

Kao da se u tome grmu skrivao zec koji je, na veliko iznenađenje, stigao prvi na cilj izborne predutrke, s kojega se za njega i za političku desnicu otvara lijep pogled na Elizejsku palaču (iz koje će se uskoro, bez borbe, iseliti sadašnji stanar s ljevice François Hollande).

Povjesničar politike Denis Pelletier hrabro tvrdi da su “katolici izabrali“ Fillona i da se s njime u politički život “brutalno“ uvukla “baštinska desnica“, s planom da upravlja državom. žNitko od analitičara velikoga preokreta ne uvlači službenu Crkvu u političko zaleđe; njena je biskupska hijerarhija, kao pred svake izbore, objavila svoje kriterije za izbor buduće vlasti, ali nije nacrtala fotorobot koji bi više sličio Fillonu, nego Alainu Juppéu ili Nicolasu Sarkozyju (koji, također, nisu nereligiozni ljudi ni bezbožnici).

francuska Zaokret udesno Fillon ili Le Pen? Tko god bio, Francuska će poći stopama Trumpa Europska unija Godina odluke 10 razloga zašto je EU na rubu raspada Visitors wear a burqa at the exhibition 'Burquoi'  at the Kunstverein in Wiesbaden, Germany, 22 November 2012. Artist Naneci Yurdagul is concerned with aspects of religious, personal and societal identity in the exhibition. Visitors are sked to wear burqa Zapad i islam u raskoraku Europske zemlje ubrzano donose zakone kojima se zabranjuju običaji migranata muslimana

U zemlji koja zbog katoličke prošlosti nosi naslov “starije kćeri Crkve“ svjetovna i crkvena vlast gotovo su kruto odijeljene više od jednoga stoljeća da bi se u tako osjetljivom pitanju kao što je izbor šefa države prelazile utvrđene granice međusobnog nemiješanja.

Što je, ipak, motiviralo kandidata Fillona, možda i budućega predsjednika, da izvlači na biračku trpezu svjetonazorsku poslasticu koju su svi njegovi prethodnici poslije de Gaulle pažljivo izbjegavali: “Ja sam duboko laik u koncepciji vlasti, ali imam vjerski angažman, i neću prihvatiti da me država sprečava da prakticiram vjeru!“ Dvije obveze nisu u sukobu ako se ne miješaju.

Šefovi države imaju posebnu obvezu neutralnosti; pedalj lijevo ili desno stavljao ih je u nevolje. Kad je François Mitterrand pokušao dirnuti u privatne (vjerske) škole, izveo je tri milijuna ljudi na ulice; kad je njegov nasljednik Jacques Chirac pokušao pogodovati tim školama, izazvao je druga tri milijuna.

Ni jedan ni drugi nisu se poslije takve “demokratske eksplozije“ usudili zakoračiti na zaštićeni prostor vjerske i političke autonomije, koje baš od šefa države zahtijevaju da bude njihov najviši zaštitnik.

Kad je Nicolas Sarkozy, ponesen čašću kanonika iz Latrana (naslov po položaju pripada francuskome predsjedniku), pred papom Benediktom XVI. u Vatikanu rekao neoprezno kako “svećenici bolje prenose znanje od učitelja“, bio je izložen tolikim pokudama i podukama da mu više nije padalo na pamet da doda ijednu riječ na vječni plamen vjere u Francuza.

Izbori za predsjedničkog kandidata desnice otkrili su (ne)poznatog Fillona. Ulog je, na ograničenom dijelu od 4,3 milijuna birača, bio neograničen: tko dobije nominaciju republikanske desnice – znalo se otprije – dobiva pall position za nastavak predsjedničke utrke: nije više teško pobijediti ljevicu koja “gotovo i ne postoji“, i krajnju desnicu, koja i dalje plaši većinu Francuza.

Zato su tri tenora opasno ratovala po sistemu “jedan protiv svih, svi protiv jednoga“. Nesuđeni pobjednik Alain Juppé, s davnom Chiracovom preporukom “najboljeg od svih“, u 72. godini dočekao je prvu i posljednju priliku da se popne na državni vrh; deset godina mlađi Nicolas Sarkozy računao je da su Francuzi pogriješili kad su 2012. izabrali Hollandea i da će ispraviti pogrešku, ako njega odrede za novoga kandidata; njegov vršnjak i “suradnik“, kako je podcjenjivački zvao svoga prvog ministra Fillona, iz pozadine se smješkao obojici i favoriziranome Juppéu obećavao svoje glasova za finalni okršaj sa Sarkozyjem, a strpljivo i mudro slagao kockice svoje pobjede.

Još će se istraživati putanja kojom je u samoj završnici kampanje pretrčao svoje konkurente i premoćno pobijedio, na opće iznenađenje. Što je moglo biti presudno za takav obrat? Nije Katolička crkva, ona i ne pere ruke, niti slavi, jer u laičkoj tradiciji nije obećavala podršku ni jednome kandidatu, niti je itko od njenih poglavara primao, ni budućeg pobjednika ni gubitnike.

Presudili su, kako tvrdi Pelletier, sami katolici, i to onaj dio koji koristi društvene mreže, koji je 2014. godine na “Brak za sve“, legaliziran u Nacionalnoj skupštini, odgovorio na ulici s “Manif(estacija) za sve“, i zadržao stanje pune pripravnosti i mobilizacije u borbi protiv istospolnih brakova.

A Fillon je jedini od kandidata republikanske desnice izrijekom protiv “neprirodnog braka“; on je i protiv prekida trudnoće, što je bilo dovoljno toj frakciji katoličkih vjernika da stanu na njegovu stranu iako im nije obećavao da će, dođe li na vlast, ukidati ni 40 godina staro pravo na pobačaj ni svježe pravo na istospolni brak.

Na svjetonazorskom planu Juppé, sa staturom žirondinca, bio je suviše liberalan za tu kategoriju militanata (kao što je bio nedovoljno liberalan za poslodavce), bonapartist Sarkozy jednom je prokockao povjerenje spuštanjem ranga predsjedničke funkcije, da bi mu birači davali šansu da to nastavi, pa je Fillon, najbliži tradicionalnoj slici jakobinca, zainteresiranim biračima desnice izgledao kao tip političara koji neće (do)puštati daljnju eroziju vrijednosti u koje oni vjeruju.

Pojavila se još jedna nova činjenica koja bi mogla baciti svjetlo na zaokret u Francuskoj, ali njoj se (još) u zemlji koja ljubomorno drži do svoje neovisnosti ne pridaje presudna važnost: pobjeda Donalda Trumpa u SAD-u.

Koliko je tsunami antiglobalizma i nacionalizma novog američkog predsjednika mogao na europskoj strani Atlantika proizvesti ili potaknuti valove sličnog političkog raspoloženja? I u jednom i u drugom slučaju, koliko god Trump i Fillon različiti bili, na djelu je slična politička matrica i isti tip javnoga ponašanja koje teoretičari na Zapadu zovu “pobunom birališta“; na tome valu neposluha birača isplivao je Trump, kao “kandidat antisistema“, poslije njega i Fillon, kao predestinirana žrtva na oltaru njegovih stranačkih božanstava.

Nije američki milijarder mogao zgrnuti toliko blago da je sistem bio protiv njega, niti je višestruki član francuskih vlada i pet godina njen prvi čovjek, bio politički zakidan od svoga establišmenta; percepcija je skrivala puniju istinu o njihovu elitnom statusu i stvarala kod birača mit o žrtvama sistema koje je taj isti sistem, na kraju, proizveo u (neočekivane) pobjednike.

Pred biračima republikanske desnice stajala je jednostavna križaljka koju su trebali ispuniti: okomito, tko od trojice favorita Fillon-Juppé-Sarkozy više jamči da će povratiti izgubljenu predsjedničku vlast u zemlji; vodoravno, tko može spriječiti Marine le Pen da se ne popne na najviši vrh francuske države?

Izbori su održani pod teretom opasnosti od krajnje desnice kojoj je zapuhao u jedra populistički vjetar s druge strane Atlantika, ali još važnije, produžavanje krize u zemlji, agonija Hollandeove vlasti, tjerali su vodu na mlin radikalizma.

Nicolas Sarkozy je još jednom krivo procijenio da će Francuze osvojiti obećanjima o sigurnosti, o učinkovitijoj borbi protiv terorizma, o suzbijanju i kontroli imigracije, o zaštiti identiteta... Ljudima koji su željni kruha ne treba toliko igara.

Bivši predsjednik opet je (po)vjerovao da krajnju desnicu može tući njenim oružjem, i da će birači kopiju bolje honorirati od originala. Suviše je programski zašao na teren Nacionalne fronte, čak i u pitanjima Europe, obećanjem o protekcionizmu i promjeni schengenskih standarda, da bi tamo mogao uloviti potrebnu većinu glasova.

Da je on prošao umjesto Fillona, i da se probije u završnu borbu s Marine le Pen, ljevica ne bi stajala unisono iza njega, kako je 2002. stajala iza Jacquesa Chiraca kad je Jean-Marie le Pen, otac današnje izazivačice, prenio u drugi izborni krug samo 18 postotaka svojih glasova iz prvoga kruga.

Ostatak Francuza bio je protiv njega, od početka do kraja izbora. Na djelu je bila ad hoc formirana Republikanska fronta, kao odgovor na tadašnju opasnost (s) krajnje desnice, koja je bila neprispodobivo manja nego što je danas: u međuvremenu je kći politički ubila vlastitoga oca, da oslobodi Francusku (stranku i sebe) petenizma, antisemitizma i nostalgije za Alžirom; u zemlji je, pak, socijalna i gospodarska kriza izazvala masovna politička gibanja, najviše od (radničke i službeničke) ljevice prema krajnjoj desnici.

Politolozi uvjeravaju da Nacionalna fronta funkcionira uvježbano kao klasična stranka populističke orijentacije, s hijerarhijom kakvu je imala KP iz 70-tih godina prošloga stoljeća. S kim god se nađe u drugome krugu idućega proljeća, Marine le Pen neće ostati samo na “svojim“ glasovima iz prvoga kruga: Republikansku frontu prvi je probio Sarkozy kad je uveo ekvidistanciju “ni-ni“ (tj. ni ljevica ni krajnja desnica) da bi se mogla obnoviti oko njegova imena, da je i došlo do toga malo vjerojatnog dvoboja.

Nije sigurno ni da Fillon može oko svoga imena, a osobito oko svoga programa, okupiti glasače ljevice nađe li se u završnome krugu s predstavnicom krajnje desnice. Njegov “ekstremni liberalizam“ u pitanjima gospodarstva osigurava mu simpatije poslodavaca, ali ne i podršku političkih stranaka koje štite (ili bi trebale štititi) “svijet rada“; za njegov “izraziti konzervativizam“ u pitanjima društva ljevica nema nimalo razumijevanja, ali uživa zbog toga glasa podršku katolika i Katoličke crkve.

Hanibal u liku Marine le Pen stoji pred vratima francuske države, s ozbiljnijim prijetnjama nego što je to bio njezin otac, obožavatelj lika i djela Djevice Orleanske, da probije zidine vlasti. Da istraživanja “pulsa javnosti“ nisu počela služiti tome da istraživači (sve više) griješe, našlo bi se u njima dokaza da su u strahu prevelike oči: 62 posto Francuza nikad nije glasovalo za Nacionalnu frontu i ne kani glasovati, a 56 posto misli da krajnja desnica predstavlja opasnost za demokraciju.

No, i François Fillon je mjesecima uoči izbora na desnici jedva prelazio prag dvoznamenkaste podrške, da bi završio s dvotrećinskom pobjedom. Tekuća “pobuna birališta“ može se sutra okrenuti protiv Fillona, a može biti i odskočna daska za Marine le Pen ili mjesto njezine političke pogibije. Demokracija prolazi fazu nepredvidivosti; ni stručnjaci se ne usude reći koliko može trajati i koliko će još žrtava progutati.

U mogućem, i vjerojatnom, dvoboju s Marine le Pen, Fillon je favorit, veći nego što bi bio Sarkozy, kao “crna ovca“ ljevice, a manji nego Juppé, kojeg je ljevica neoprezno, i na njegovu štetu, reklamirala kao svog favorita.

“Faktor le Pen“ nije, dakle, bio odlučujući uteg na vagi koja je toliko pretegla na Fillonovu stranu da mu se put prema Elizejima čini otvorenim; pobjednik je u svoju pobjedu – osim ideja zbog kojih su se za njega zauzeli konzervativni katolički i nacionalistički krugovi – ugradio i set ideja o reformi države i gospodarstva; zbog njih mu na otvorenoj sceni plješću poslodavci. Može li Fillon, sutra u (mogućoj) ulozi francuskoga predsjednika, provesti cijeli paket “tačerijanskih“ reformi kad se zna kako je prošao Juppé (i svi drugi reformatori, prije i poslije njega)?

Koliko je reformator udaljen od kockara? Hoće li doći u novo iskušenje neeuropskoga ponašanja, kao prije 25 godina kad je sudjelovao u kampanji protiv ugovora iz Maastrichta, koji je svojevrsna Magna Charta europskoga ujedinjenja.

Što bi, u kombinaciji s Trumpom, mogao promijeniti u odnosu prema Putinovoj Rusiji, koju je sve dosad zagovarao kao “najveću“ i “nestabilnu zemlju“ s kojom Francuska (i Zapad) treba(ju) pronaći “minimum smirenog modus vivendija“! Koliki je njegov manevarski prostor između ruskog “svršenog čina“ na Krimu i zapadnih sankcija Rusiji?

Službeni kandidat francuske desnice veća je nepoznanica nego što bi to bili njegovi stranački konkurenti; je li zato i pobijedio tako uvjerljivo a neočekivano? Na “pobunjenom biralištu“ traže se neki novi junaci koji neće odgovarati sasvim epskim predstavama o političkim herojima; njima je mjesto u muzejima, u koje se uselila lijepa galerija propalih heroja, od Camerona i Renzija, do Sarkozya i Juppéa.

Etablirani političari i državnici sve teže prolaze na političkome tržištu što, najnovije, potvrđuje i (do)sadašnji francuski predsjednik Hollande. Samo jedan put vodi ljevicu prema pobjedi (a svi drugi novome porazu), a i on ima puno kondicionala: da se njeni kandidati svrstaju iza jednoga pobjednika i da zajednički kandidat ljevice uđe u drugi krug predsjedničkih izbora. Jedno teže od drugoga; nemoguća misija, zbog koje Pascal Bruckner zagovara teži put: “Ljevica mora eksplodirati! To je uvjet njene obnove.“

Françoisa Fillona tek čeka ispunjavanje dvostrukog obećanja – da pobijedi ljevicu i odstrani krajnju desnicu. Našao je pobjedničku platformu u triptihu Obitelj, Vjera, Domovina, a nastavlja se uzdati u teoretičara ljevice Gramscija, kojega je citirao u pobjedničkoj večeri: “Nema izborne bez ideološke pobjede!“ 

>> Anglofil Fillon nakon Sarkozyja spreman srušiti i Marine Le Pen

Vrtovi Hrvatske
Mala škola imuniteta:
Koji vitamini i minerali brane naše tijelo?
PBZ
#OSTAJEMDOMA
Plaćaj račune i upravljaj svojim financijama online: savjeti za organizaciju bez odlazaka u poslovnicu banke
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.