Tko je prije godinu i pol mogao sanjati da ćemo mi novinari ustajati prije pet ujutro, kako bismo stigli uloviti Zorana Milanovića, danas u Kijevu, sutra tko zna gdje, možda baš u vašem gradu? I da će to biti glavni politički show dana, koji će svojim opsluživati po nekoliko priloga u središnjim dnevnicima? Istina, kolekcija zoranizama i prije osvajanja Pantovčaka bila je impresivna, antologijska, ta znano je da u hrvatskom političkom spomenaru nema -izama do zoranizama!
Znalo se da Zoki može – kad god mu se hoće. Ali da će mu se doista to – htjeti, da će iz dana u dan spremno stupati pred kamere u pozi Roberta De Nira iz Taksista (“Are you talking to me? Imate li još neko pitanje?”) to vjerujem da nitko nije mogao ni u snu zamisliti. Pa čak ni sam Zoran Milanović aka Marlon Brando aka John Fitzgerald Kennedy aka... možete slobodno dopuniti niz slavnih osoba, ali ni ne morate, on će to već idući tjedan, a možda već sutra – napraviti umjesto vas. I zaludu vam ako odaberete neku manje laskavu usporedbu, jer vi nećete dobiti svjetla reflektora, krušku pod njušku ni minute u TV-dnevnicima. Niste niprije.
No, valja reći, te minute itekako su zaslužene, jer takva razina inspiracije teško se nađe u nekog političara koji se domogne najviših funkcija. Mesić je bio vicmaher, ali dva vica zaredom već su jedan previše. Kad Milanović to jutro zajaše televizijske ekipe (koje, skrušeno priznajem, to jedva dočekaju) te prozove Plenkovića koji u podne nastupa na nekom drugom mjestu, onda znaš da će se loptica ekspresno vratiti te da je pola programa već popunjeno. Ne, Plenković ne ostaje dužan. “Plameni jazavac” obično itekako uzvraća “54-godišnjem šmrkavcu”, ali to je rijetko kad na istoj razini.
Da, Milanović može vikati “drž’te lopova” i uporno tvrditi kako su “Njonjo i Plenković kao nitko do sada zagadili javni diskurs u hrvatskoj državi”, no statistika verbalnih ispada neumoljivo otkriva da on u količini ispaljenih uvreda ad hominem nadmašuje Plenkovića u sad već nenadoknadivom omjeru. O kreativnosti i originalnosti da ne govorimo. Barem u ovom javnom verbalnom prepucavanju stalni dojam je da je on taj koji igra bijelim figurama, a Plenković taj koji prati, tek pokušavajući ne ostavi dojam slabića, i to preko volje, samo zato što mu to u njegovoj stranci ne bi oprostili.
U pozadini, zapravo je Plenković taj koji je uvijek do sada imao privilegij prvog poteza. Naravno, sve je počelo u trenutku kad je Vrhovni Zapovjednik na krivom mjestu u krivo vrijeme zatečen do lakata u oboritoj ribi. Da se ne baci. A Plenković je, suprotno zdravom razumu i pozitivnim običajima, javno oprao ruke od njega, odbivši ga zaštititi te ga izloživši (ne)milosti istražitelja. No, to bi mogla biti Plenkovićeva do sada najveća greška u koracima. Naravno, Milanović ne razmišlja koliko je on sam zagadio “javni diskurs”. Niti ga je i najmanje briga. Bitno je samo da on nametne svoju priču, pri tome znajući da će mu isto tako zdušno i s guštom aplaudirati gotovo svi Plenkovićevi neprijatelji, svejednako bili oni s “lijeva” ili s “desna”.
Do reizbora predsjednika ionako će sve biti triput zaboravljeno, a Plenković će se morati nagutati još mnoštvo žaba. U slučaju Slovenska, Milanović je apsolutno u pravu, jer premijer jednostavno mora sve znati kad predsjednik postane kolateralna žrtva istrage u nekom korupcijskom skandalu. U slučaju izbora šefa Vrhovnog suda, apsolutno je u krivu, jer Predsjednik RH zadnja je osoba koja ima pravo ignorirati postojanje nekog zakona, koliko god taj bio loš. U slučaju izbora veleposlanika, sasvim sigurno je dobrim dijelom u pravu, ne mora biti fifti-fifti, ali može dejtonski 51:49, ili barem 60:40. Pantovčak tu po Ustavu ima ulogu koja nadilazi čak i poziciju korektiva.
No, najavom da bi mogao zabraniti hrvatskim vojnicima, ili barem časnicima Glavnog Stožera, prisustvovanje svečanostima obilježavanja važnih datuma iz Domovinskog rata, Milanović pokazuje koliko daleko je spreman ići te da neće odustajati od eskalacije sve dok bude mogao javno prodavati priču da je za to zapravo kriv Plenković. I jest kriv, onoliko koliko mu je trebalo za potaknuti ovakvu eksploziju iracionalnog ponašanja i aktivno održavanje percepcije dva ovna na brvnu. Plenkoviću je krajnje vrijeme progutati ponos i sjesti s Milanovićem za stol, jer će na koncu on uvijek izvući veću štetu i deblji kraj. Jer jasno je tko je trenutno glavni stand-up političar u Hrvata. Koliko god udaraca uzvratio, Plenković tu nema nikakve šanse. Bolje mu je da pobjeđuje tamo gdje se stvarno računa.
Koji očajan članak! Nikakvo čudo kakve novinare imamo! Izjednačavati onolike vulgarizme sa pristojnim odgovorom Plenkovića može samo slijepi ili gluhi čovjek. Sramotno!