Jedna presuda Županijskog suda u Dubrovniku legendarnom Miroslavu Kutli – oslobođen je optužbe u slučaju Dubrovačke banke – potvrdila je jedan hrvatski apsurd koji bi se mogao opisati riječima: Hrvatska izvan sebe.
Presuđeno je čovjeku kojeg u Hrvatskoj nema i po svoj prilici nikad neće biti. Kao da nogometni suci iziđu na teren, glavni sudac trči, svira, nešto pokazuje rukama, pomoćnici mahanjem zastavicama sude zaleđe, nekoliko nezainteresiranih navijača na tribini karta a nogometaša nigdje!
To je slika hrvatskog pravosuđa i nemoćne države koja ne umije spriječiti bijeg osumnjičenih i osuđenih za teški kriminal niti je, bar zasad, dovoljno autoritativna i uvjerljiva da joj se bjegunci od pravosuđa iz BiH izruče. Tako su s Kutlom i Mamićem, koji sramoti svetište Međugorje u koje se sklonio od višegodišnjeg zatvora, hrvatsko pravosuđe i nedjelotvorna vlast – izvan sebe.
No to je samo jedan primjer Hrvatske izvan sebe, a prvi bi primjer mogao biti Andrej Plenković koji je više u Bruxellesu nego u Zagrebu, koji se po hodnicima EU ponaša kao europska veličina kojoj drugi državnici jedva čekaju pružiti ruku.
Te koji slavi neka promaknuća Hrvata u tijelima EU kao “veliki uspjeh Hrvatske” dok istodobno od njegove Vlade u inozemstvo Hrvati danomice masovno bježe a zemlja mu je uvjerljivo pri dnu ili na samom dnu gospodarskih i drugih ljestvica EU – padamo ispod Rumunjske i Bugarske ili smo sretni kad nas te zemlje još nisu pretekle. Hrvatska se događa izvan Hrvatske, izvan sebe, u reprezentativnom rasporedu – Plenković u Bruxellesu, Mamić u Međugorju, Kutle u Mostaru, narod u Njemačkoj.
Hrvatska je izvan sebe i u potrošnji, jer se izvan nje proizvodi većina robe koju svakodnevno kupujemo, izvan je sebe u bankama, velikim tvrtkama i trgovačkim lancima koje drže stranci, a kad tome dodamo kako su izvan Hrvatske najbolji sportaši u najpopularnijim sportovima, ostaje nam još samo da se upitamo – što je još ostalo od države za kojom smo tako čeznuli i u krvi obranili?
Hrvatska će biti izvan sebe i kad euro zamijeni kunu, a za to, kažu Vlada i Hrvatska narodna banka, ne treba referendum jer smo euro prihvatili glasovanjem za ulazak u EU. I slijepac vidi da je to teška obmana jer je za ulazak u EU glasovalo manje od 29 posto ukupnog broja hrvatskih birača. Zbog svega spomenutoga Hrvatska gubi nacionalni identitet, a taj gubitak teče istodobno s gubitkom stanovništva, nestajanje naroda i nestajanje hrvatstva idu pod ruku.
Na početku stvaranja samostalne hrvatske države doslovce je cijeli svijet bio protiv nas, uključujući i Njemačku, što su priznali i Kohl i Genscher, a s Kaptola je poručivano kako Vatikan obično priznaje nove države tek kad to učini većina zemalja. Unatoč tome, država je stvorena te je počela stasavati, i kao da su oni koji su joj bili najveći protivnici vidjevši da je neizbježna, rekli – dobro, Hrvati, imat ćete državu, ali ona neće biti vaša.
Ako je bilo tih zlonamjernih planova, danas vidimo da su se oni i te kako ostvarili. Sjetimo se Carla Bildta i drugih koji su na samom početku nastojali ocrniti i “ratnog zločinca” Tuđmana, i Oluju, i hrvatsku obranu, te su tako zaprijetili samom opstanku države “stvorene na zločinu”.
Otuđivanje Hrvatske od sebe same, njezino premještanje izvan sebe, slabljenje njezine moći kao države, počinje poslije Tuđmanove smrti i traje do danas. Carl Bildt više nije morao žigosati Oluju kao ratni zločin, činilo se to u hrvatskoj politici i medijima, neko vrijeme stvarni vladar Hrvatske bit će glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte, a Gotovina i drugi generali bit će optuživani i progonjeni kao ratni zločinci.
Nasuprot najavama nekih lijevih medija kako će pravomoćna presuda Gotovini i Markaču biti “presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj”, to jest onoj nastaloj na zločinu, sudac Meron i njegovo vijeće oslobađanjem generala obranili su Hrvatsku među ostalim i od njezinih unutrašnjih neprijatelja.
S pričom o tim unutrašnjim neprijateljima mogla bi početi priča o Hrvatskoj izvan sebe, o premještanju suštine njezina opstanka u EU, o gubitku financijske i gospodarske suverenosti te kilavosti države i njezina pravosuđa kraj kojeg kriminalci prolaze kao da ga nema. I ta Hrvatska izvan sebe postala je rutina, rutinski se prihvaća činjenica da smo kolonija moćnih zemalja EU, na početku spomenuta vijest o oslobođenju Kutle od optužbe u jednom slučaju mediji su objavili rutinski, kao da je postalo normalno da se sudi zapravo – nikome. Kao na nogometnom terenu bez igrača.
Plenković u Bruxellesu, Mamić u Međugorju, narod u Njemačkoj! Bravo, naslov originalan!