A niste li jučer govorili ruski? – pita me blagajnik u omanjem dućanu u susjedstvu mog hotela u Tel Avivu u čudu jer sam taj dan s njime razgovarao na engleskom. – Ne, ruski znam tek par riječi, ali ga dosta dobro razumijem, kao svaki Slaven, jer i moj je hrvatski jezik slavenski – objasnio sam ruskom Židovu koji je, kao i gotovo svi u tom kvartu Tel Aviva podrijetlom iz Rusije ili Ukrajine.
– A Horvatija, kazao mi je on, onako sumnjičavo me gledajući ispod naočala, očito ga nisam uvjerio da ne govorim i ruski. U tih 50 metara oko hotela u svim trgovinicama, kafićima, restoranu, mjenjačnici, pekarnici, hotelu, svugdje se govori ruski. I u Tel Avivu primijenio sam, kao svaki klasični Hrvat turist, oprobanu praksu da se, radi uštede, hranom i pićem opskrbim u obližnjoj trgovini jer izraelska je država jako skupa, porezi su ogromni i za naše hrvatske uvjete sve je grozno skupo.
Uostalom, zato se uglavnom ovdje voze korejski automobili, ali i oni su tri puta skuplji nego kod nas. Pa sam mislio, ne moram baš svako pivo platiti 60-ak kuna, kao u kafićima. No u Izraelu ovakva klasična hrvatska računica ne funkcionira. Jer, pivo u takvim trgovinama ne stoji, istina, 60 kn, ali stoji 50! Ta skupoća, međutim, činit će se Hrvatima kao jedina zamjerka jer sve drugo je – čarobno.
– Mi smo jedina europska država, na tisuće kilometara okolo i jedina demokracija – uvjerava me taksist, koji su uglavnom zainteresirani za kontakt s turistima. Inače, jedino taksiji stoje kao otprilike u Zagrebu, a kad bih nešto bacio bez ciljanja na cestu, sigurno bih pogodio taksi, toliko ih je i stalno kruže.
Nešto poput New Yorka, pa i sam Tel Aviv podsjeća na Veliku Jabuku, ili Miami, ako se grad gleda iz obalne i morske perspektive, gdje strše, duž kilometara pješčane obale plaže, hoteli i deseci visokih nebodera u kojima su rezidencijalni prostori i stanovi koji stoje i po nekoliko milijuna američkih dolara.
No, ako Tel Aviv u tom svom dijelu nalikuje na američke velegrade, velika je razlika što uz to ima dušu, nevjerojatno srdačne i vesele ljude, a sigurnost se osjeća na svakom koraku. Ljudi su u pravilu ljetno opušteni i odjeveni, s obzirom na to da su i na početku lipnja tamošnje temperature već stigle do 30 Celzijevih stupnjeva. Premda Tel Aviv izgleda velegradski, s desecima poslovno-stambenih nebodera koji su svi dva do tri puta viši od onih u Zagrebu, gradskom vrevom, koja se samo malo smanji kada traje glasoviti šabat, podaci o veličini grada su zbunjujući.
Negdje piše da grad ima niti pola milijuna stanovnika, negdje da je kao Zagreb, dakle oko 800.000 stanovnika, a onda pronađeš podatak da tzv. metro zona ima 1,7 milijuna stanovnika. Ustvari, cijela ta zona ima i više od 3 milijuna ljudi... Kako bilo, stalno se gradi. Građevinski je sektor, nakon vojnog, primaran jer Izrael je i dalje useljenička zemlja. Od raspada Sovjetskog Saveza ovamo su se uselile stotine tisuća Židova iz svih tih zemalja. I sada se svake godine u Izrael u prosjeku useljava oko 30 tisuća Židova. Mnogo iz Rusije i Ukrajine, no ipak najviše – iz Francuske, gdje još žive milijuni Židova.
Prije nekoliko godina, kad sam razgovarao s jednim od ministara iz izraelske vlade, objasnio mi je da je njihovo glavno ministarstvo ono za useljeništvo. Već onda je u Izraelu živjelo oko 8 milijuna stanovnika, sada oko 8,5 milijuna. Od toga broja oko 6,4 milijuna su Židovi, još oko 350.000 su povratnici koji su “miješani” ili se ne izjašnjavaju vjerski, no pripadaju u židovski korpus. I to je onda oko 80% stanovništva, a više od 20% čine oni koji se izjašnjavaju Arapima, njih je oko 1,8 milijuna.
Pri tome, u tu statistiku ne pripadaju i stanovnici Zapadne obale i Gaze, gdje živi od 1,5 do 2,5 milijuna Arapa. Zanimljivo, natalitet i kod Židova i Arapa u Izraelu je podjednak i visok, nekoliko je puta viši nego hrvatski. Ovdje svakako treba posjetiti Jaffu (mali Dubrovnik), gdje su većinski Arapi, ali ima samostana i crkava svih religija (dominira katolički samostan) i odakle puca pogled na vizuru Tel Aviva.
Izleti u Jeruzalem
Nakon kozmopolitskog Tel Aviva za Hrvate je obavezan i obilazak 80 km udaljenog Jeruzalema. Nitko tko potegne iz Hrvatske neće propustiti obilazak Starog grada i hodočašće u baziliku Svetoga groba, kršćansku crkvu u koju povorke kršćana dolaze i štuju kalvariju i Isusov grob.
Na ulazu je grobna ploča s Kristova groba pa deseci, većinom žena, nakon što kleknu, vade na desetke fotografija i trljaju ih o ploču. To su fotografije onih koji nisu mogli doći pa su posjetitelji našli način da iz Svete Zemlje i oni dobiju svetinju. U samu kriptu nakon obnove može se ući, ali to znači čekati u redu i do 2 sata. Ujutro, međutim za to neće trebati više od 15-ak minuta. Kada se već dolazi do Jeruzalema, tamo je i Yad Vashem, službeni memorijalni centar posvećen žrtvama holokausta. Veliki je to kompleks, a Izraelci su ga gradili 40-ak godina, i to od donacija.
Ovdje valja doći pogotovu Hrvatima, ne samo zbog utvrđivanju istine o holokaustu nego da vide kako se Izraelci brinu o svojoj povijesti. I vide i nauče iz izraelskog primjera kako to primijeniti na naše muzeje i svetinje iz doba Domovinskog rata. U kafeteriji, uz samoposlužni restoran u sastavu muzejskog kompleksa, gledam mladiće i djevojke dok u pauzi ispijaju kavu. S mobitelima i slušalicama, a uz pojas nehajno vire drške ili futrole s pištoljima.
Oružje je u Izraelu svakodnevica, a vojni je rok obavezan i za mladiće i djevojke i traje tri godine. Dobivaju i plaću, no država im taj novac stavlja na račun, “štedi” za njih i dobiju ga kada završe. Oni koji iz bilo kojeg razloga izbjegnu vojni rok neće dobiti državni posao, a neće poslovati dobro ni u privatnom sektoru.
I premda se svugdje vidi nevjerojatan tehnološki iskorak Izraelaca, kao i činjenica da je posvuda bujna vegetacija i zasađena polja, najveće je čudo što ta suha država sada proizvodi ogromne količine vode, (desalinizacijom iz mora), čak izvozi vodu i opskrbljuje susjedni Jordan.
Košer vina
I sada dolazimo do jednog od rijetkih područja gdje Izraelci nisu miljama ispred Hrvata. No žestoko se trude da se i tu uvrste u svjetski vrh – a to je proizvodnja vina.
– Izraelci nemaju veliku naviku pijenja vina – kaže mi Yoram Shalom, vlasnik vinarije Alexander. Njegova vinarija, smještena sat vremena vožnje od Tel Aviva na sjever, jako podsjeća na one obiteljske u Hrvatskoj, s proizvodnjom od oko 60.000 butelja godišnje.
Zadnjih dvadesetak godina Izraelci su intenzivnije krenuli i u vinski biznis, no kako ne mogu u startu konkurirati količinama, potrudili su se u svijetu nametnuti kvalitetom. Kada sam se interesirao, savjetovali su mi da posjetim Yoramovu vinariju, jer je u Izraelu drže osobitom, a Yorama jednim od najkreativnijih proizvođača vina. Za Hrvate će to biti jako čudno, no uz vinariju nema vinograda. Oni se nalaze daleko na sjeveru, čak 200 km od vinarije, na Golanskoj visoravni, gdje, na visini od 650 do 800 metara nadmorske visine i jesu najbolji tamošnji vinogradi. Yoram potječe iz Tunisa, a vinariju je nazvao po svom ocu Alexanderu koji je bio samouk vinar, a znanja je stjecao dok je živio u Italiji.
I Yoram je samouk, no probio se u sam vrh izraelskih vinara, što potvrđuju i ocjene koje mu je slavni Parker dodijelio – četiri su mu vina ocijenjena s 90 do čak 94 boda (od 100), što globalno znači – “obavezno kupiti”. Hrvatskom nepcu pasat će njegov sauvignon blanc, dakle bijelo vino kojeg, za razliku od Hrvata, proizvode puno manje nego crnih vina. Zbog vruće klime Yoram proizvodi tek 10% bijelih vina.
Najveća je muka ovdašnjih vinara – puno sunca i vrućina. Stoga su najbolja vina s Golana, gdje grožđe ipak ohladi povjetarac s mora. Svi se vinogradi navodnjavaju, a grožđe se bere isključivo noću, potom hladi i prevozi do vinarije. U vinski podrum, međutim, nisam mogao ući!? Nakon početnog “petljanja” jer da nema vinarskog osoblja (šabat), pa da nema ključa, polako sam shvatio da u podrum ne smijem jer bih kao nežidov mogao kompromitirati proizvodnju! Yoram, naime, proizvodi košer vina, a glavni su kupci Židovi iz svijeta, pogotovu SAD-a.
Ja uglavnom mogu njegova vina dotaknuti tek kada su u boci, zatvorena čepom. Kada bih ušao u njegovu vinariju, u podrume, pa doticao bačve, dirao pribor, doveo bih Yorama u opasnost da izgubi licenciju koju mu daje rabin. Osim toga, ni on se baš ne usudi ulaziti u svoj podrum bez nazočnosti nekolicine vinskih stručnjaka koji imaju izravnu dozvolu od rabina i koji osiguravaju da se sve proizvodi u skladu s oznakom košer.
Zato turiste ne vode ni u vinograde – i berba i sva pomagala u proizvodnji moraju biti isključivo za proizvodnju košer vina, a cijeli proces od tiještenja grožđa do zatvaranja boca obavljaju od rabina licencirani Židovi. Yoramova crna vina svjetska su klasa i Hrvatima će biti izvanredna jer su kvalitetna kao najbolja naša. Privuklo me je posebnim svježim okusom crno vino Sandro, koje se temelji na cabernet sauvignonu, syrahu, merlotu, no u tom “blendu” naslućivalo se nešto nepoznato.
Yoram mi je otkrio svoju tajnu. Kako i oni pred berbu “olakšavaju” trsove i režu i do pola grozdova kako bi preostali “povukli” i dali vino izuzetne kvalitete, Yorama je mučilo što tako baca dio grožđa. I onda je eksperimentalno pobrao te odrezane grozdove sauvignona blanca (bijelo vino), preradio ga i pomiješao s crnim vinom.
Kiselost je odgovarala pa se niti boja blenda nije promijenila, tako da je i 5% bijelog vina završilo u boci crnog Sandra. To sam vino odnio u Zagreb, da pokažem našim vinarima, a Yoram se složio da objasnim kako je ovome vinu kumovala židovska štedljivost. Po povratku u Hrvatsku, nakon kušanja, moj prijatelj vinar sjetio se da je od starijih vinara čuo da se davno i na njegovu otoku Korčuli tako eksperimentiralo... no to je već druga priča.
Zanimljiv je podatak obveznog služenja vojnog roka u trajanju od tri godine, oni koji iz bilo kojeg razloga izbjegnu služenje vojnog roka ne mogu dobit zaposlenje ni u jednoj državnoj službi a neće dobro poslovat ni u privatnom sektoru, neću radit mućnu usporedbu bila bi besmislena, ovaj podatak sve govori.