Ratni snimatelj Petar Malbaša proveo je 1800 dana u Hrvatskoj vojsci, kako piše u Registru hrvatskih branitelja, a oružje nije ni zadužio. Umjesto s puškom, na prve crte brojnih ratišta i oslobodilačkih akcija odlazio je s kamerom na ramenu.
– Uvijek sam išao s vojskom na teren. Nisam dolazio dan poslije, već sam snimao vojnika koji ratuje, puca i ubija da ne bi bio ubijen. To je rat! – pripovijeda Malbaša čija je kamera neumorno i nepristrano bilježila povijest i slikama pripovijedala istinu u vrijeme medijske izolacije. Nenaoružan, u maskirnoj uniformi, s kamerom je jurišao po prvoj crti i snimke donosio i slao u HTV-ov studio u Splitu odakle su obilazile svijet.
– Ja nikad u životu nisam pucao, vodio sam medijski rat. Moja je puška bila kamera i imam to crno na bijelo. Jedini u medijskom prostoru imam status hrvatskog branitelja jer sam bio u sustavu HV-a – kaže Malbaša koji je zapravo bio spona između vojske i medija. Bio je vanjski suradnik HTV-a, a svoj je posao odrađivao u 126. sinjskoj brigadi kao hrvatski vojnik, dok nije 1994. prebačen kod generala Gotovine u zborno područje, gdje je dočekao završetak rata.
Pregovori s Mladićem
Prisjeća se, za njega je sve počelo već u kolovozu 1991. godine kada su naši tražili oružje iz vojarne Tadije Anušića u Sinju. On je bio privatnik, imao je fotoradnju u Sinju.
– Otišao sam tamo. Bio sam na kapiji kada je počela pucnjava. Netko je opalio iz puške i počelo se pucati na sve strane. Tad sam shvatio – počeo je rat! Što ćeš sad? Opredijelio sam se da ću biti u službi Hrvatskoj vojsci. Prvo sam im radio iskaznice, besplatno slikao 4000 vojnika. Onda su iz splitskog studija HTV-a molili ljude koji su u ratnoj zoni, ako su nešto snimili, da im daju snimke. Nakon prvog granatiranja Sinja donio sam svoje snimke sada pokojnom uredniku Ivi Šipeku. Tada su prvi put pustili u eter snimku na kojoj se čuje zvuk granate. Tako je počelo... – prisjeća se Malbaša koji je s Hrvatskom vojskom ostao do kraja rata i kamerom bilježio noviju povijest.
– Sinj je bio nadohvat srpskog topništva nakon četničke okupacije Vrlike, Kijeva i brane Peruča. Snimao sam granatiranja i prognanike. U početku sam pratio pravac kretanja vojnika preko Svilaje i Dinare. Išao sam s momcima iz 9. bojne HOS-a. Oni su se tukli, pucali, ja sam bio na 50 metara od njih. Onda je 1992. godine Hrvatska priznata, postupno su dolazile međunarodne snage i došlo je do razdvajanje zaraćenih strana. Jedini sam snimio branu Peruču koja je letjela u zrak, a bio sam i na pregovorima s ratnim zločincem Ratkom Mladićem. Moja je snimka kad on u kameru govori da je "lično" minirao Maslenički most i i Peruču. Kazao je: "Vi znate da ja to radim efikasno i kvalitetno i ja držim Dalmaciju u blokadi" Snimio sam to 26. 9. 1991. godine u Hrvacama ispod Alebića kule gdje je bila njihova zadnja crta, odakle su 17 mjeseci tukli Sinj i Cetinsku krajinu – kaže Malbaša o danas povijesnim pregovorima s Ratkom Mladićem na koje su došli Petar Šimac, Ivo Čović i Jerko Vukas. Petrova kamera sve ih je ovjekovječila.
– Mi dolazimo na pregovore, a Mladić sa svitom kasni 45 minuta zato što ga je Ante Kotromanović sa svojom grupom sačekao na cesti D1 i opalio po njemu. Oštetio mu je transporter pa je bio bijesan. Malo je falio da ga Kotromanović tada nije skinuo. Iživljavao se i vikao na generala Šimca i Ivu Čovića. Imao je i on svoga snimatelja. U početku mi Mladić nije dao snimati, ali snimao je njegov pa sam i ja uključio kameru. Mladić je organizirao pregovore jer mu je cilj bio izvući vojsku iz Sinja. Tada je dogovorena i prva razmjena zarobljenika. On je nama dao sedam naših koji su poginuli, a mi njima čitav vod četnika zarobljenih u drniškom zaleđu, bio je 21. Pregovori su trajali više dana, a Mladić je poslije čak inzistirao da ga snimam. Rekao mi je: "Obeleži svoju kuću crvenim krstom kada uđem u Sinj, ako ne bude srušena, ja ću ti je čuvati!" – kaže Malbaša dok gledamo u snimke iz 1991. godine. Mladić je doveo i novinara Radovana Brankova, pokazuje nam ga Malbaša na slikama u maskirnoj uniformi i pancirki, koji je došao iz Beograda. Gledamo sat vremena i 45 minuta dugu snimku pregovora, a Malbaša komentira da ti povremeno dođe da se nasmiješ od tuge i jada. Malbašin studio u Sinju krije neprocjenjivo blago na VHS i beta-kazetama te DVD-ima. Natpisi "Bitelić", "Hrvace", "Prognanici iz Vrlike", "Virovitica", "Rat u Sinju", "Peruča", "Oluja". "Zima '94.", "Maestral", "Južni potez"... Originali su tu, a sve je prebačeno i na hard diskove, označene po operacijama. Vjerojatno nitko ne posjeduje takvu dokumentaciju i filmsku povijesnu arhivu o Domovinskom ratu. Samoinicijativno je 1992. godine snimao pad Kupresa i napad na Livno gdje su u Rujanima zaustavljeni tenkovi JNA.
Prvi susret s Gotovinom
– Imam snimke kada je jedan naš momak iz Zagreba pogodio tenk. Tada sam se prvi put susreo s generalom Gotovinom koji je bio zapovjednik Livna i imao je čin pukovnika – prisjeća se Malbaša. Tijekom 1993. snimao je reportaže iz Prozora, Sarajeva, Mostara i s raznih bosanskohercegovačkih ratišta s novinarima Miljenkom Karačićem, Smiljkom Šagoljem, Antom Ivankovićem... Na terene je odlazio s mnogim novinarima, a najdraži od svih mu je veliki prijatelj, pokojni Joško Martinović.
Njegova kamera bilježila je užase, smrt, razaranja i patnju, a jedna od najpotresnijih scena snimljena je tijekom operacije Zima '94. Hrvatske snage temeljem Splitskog sporazuma došle su na područje Livna i 23. 12. 1994. Andrija Matijaš Pauk vodio je operaciju i izvukao oklopne snage na vrh Dinare, na 1780 metara visine.
– Bilo je 80 cm snijega i minus 20 stupnjeva. Mi probijamo njihovu prvu i najveću crtu obrane Knina, Male i Velike Poljanice – i doživimo šok. Oni su na prvoj crti držali civile iz Banje Luke, Hrvate i Bošnjake, kao živi štit i da im kopaju rovove! Zamislite scenu, 48 civila trčalo je prema nama. Mi smo ih zbrinuli – svjedoči Malbaša. U svom dokumentarnom filmu "Istinom do pobjede" koristio je tada snimljen kadar čovjeka koji je među poginulima koji su kopali rovove pronašao sina, 21-godišnjeg Marka.
– Plakao sam i snimao potresnu scenu kada je čovjek našao ubijenog sina, pokraj njega lopata. Pao je pokraj njega, grlio mu smrznutu glavu punu snijega i govorio: "Sine moj, gdje su te ubili, na vrhu Dinare?!" Okrenuo se prema nama i zahvaljivao što smo mu omogućili da vidi mrtvog sina. Rekao je: "Sine, poginuo si za svoj hrvatski narod" – ni danas Malbaša nije ravnodušan na prizor koji mu se odigrao pred kamerom prije 21 godinu.
Slijede oslobađajuće operacije Skok 1 i Skok 2, potom Ljeto i konačno velika Oluja.
– U zoru 5. kolovoza 1995. godine moj dobri prijatelj, sada pokojni novinar Joško Martinović i ja išli smo sa 4. i 7. gardijskom brigadom u Knin. Nisam mu rekao kamo idemo, a dobio sam zeleno svjetlo od generala Gotovine da ga vodim. Došli smo do Bosanskog Grahova i mojim autom bez svjetala došli u zapovjedništvo 4. gardijske. Oko 1 sat načelnik Čedo Sovulj Kennedy posjeo nas je u džip i vozio. Išli smo tamo gdje nije bilo puta i probijali smo se na vrh Plješivice poviše Knina. Tim je pravcem oslobođen Knin. Svanulo je i nakon 4,5 godine vidiš Knin kao na dlanu. Kakav je to osjećaj! – zastaje u priči Malbaša. Taj ga dan podsjeća na ružan događaj.
Veliki vojnik – Matijaš
– Oko 8.20 sati toga jutra četvorica pripadnika 4. gardijske brigade poginula su u Golubićima poštujući Ženevsku konvenciju. To su bili ratnici Andrije Matijaša Pauka. Poslije, kada smo došli na kninsku tvrđavu, vidio sam Pauka. Oslobodili smo Knin, a on tužan, Bože sačuvaj... Dok cijela Hrvatska slavi, četiri majke će danas čuti: "Primite moju sućut, gospođo..." Naši su momci podmuklo ubijeni, a njima su se pripisivala nedjela koja nisu počinili i to najviše boli – kaže Malbaša.
Prevrćući po arhivi, dolazi do kazete na kojoj piše "Gotovina, sastanak", originalne snimke brifinga u Kninu dan nakon Oluje. Gotovina viče, govori kako se hrvatski vojnik treba ponašati, lupa šakom o stol, a Petra Škorića (danas predsjednika splitskog HDZ-a) šalje po križ. Ta je povijesna snimka pridonijela donošenju oslobađajuće presude generalima u Haagu i skinula ogroman teret optužbi da je naša vojska bila zločinačka, ali autoru je donijela probleme.
– Kada je u javnost pušten brifing generala Gotovine, policija me privela u jedan sat noću. Tada je Sanader bio premijer, a Gotovinu se tretiralo kao istinskog ratnog zločinca. Moj prijatelj Željko Hučić iz Zagreba i ja od nemoći smo pustili taj film. Prva ga je objavila Nova TV pa HTV. Pod pratnjom policije s alkarskog trkališta priveden sam u Zagreb. Rekli su da moram predati arhivu, a ja danas mogu reći da sam originale ostavio sebi, a njima dao kopije – govori Malbaša o bitkama nakon rata. Za Gotovinu kaže da je bio samozatajan i nije volio kameru. Prisjeća se kako je s prijateljima 10 dana u studiju pretresao svu svoju arhivu kako bi izdvojili 17 kaseta za obranu generala Gotovine.
– On tada još nije bio ni svjestan što ga čeka. To je bilo kada je Račan došao na vlast. I tada sam imao silnih problema. Nabili su mi puste poreze, sve mi račune blokirali... U Heinzelovoj sam tri puta bio na razgovoru, ja kao ratni snimatelj zbog topničkih dnevnika! To je strašno. Čak su me i bez naloga odvodili i tvrdili da ja ne mogu imati ovu arhivu jer bi ona navodno trebala biti nečija. Čija? Milorada Pupovca, Vesne Treusić ili nekog trećeg? Ja sam hrvatski vojnik koji je štitio interese hrvatske države, a tretirali su me kao neprijatelja. Srce me boli zbog toga – kaže Malbaša.
Snimke ulaska Hrvatske vojske u Knin, intervjue s generalima Koradom i Matijašem, izjavu generala Ademija i sav ostali snimljeni materijal Joško Martinović i Petar Malbaša iznijeli su iz Knina u helikopteru koji ih je prevezao do Splita. U Vrlici i Kijevu još su bili četnici. Zahvaljujući tome Hrvatska i svijet vidjeli su prve scene iz oslobođenog Knina. Sutradan se Malbaša vratio i s novinarkom Nadom Šurjak snimao reportažu o dolasku Tuđmana i Šuška u Knin.
Tada je Malbaša u Kninu pronašao i vrijedan filmski materijal koji su Srbi snimali.
– Pronašao sam snimke na kojima Kapetan Dragan priznaje kako je teško poražen na Maslenici. Koristio sam ih u filmu o 9. bojni HOS-a – kaže Malbaša kojemu su ratne snimke koje su snimali Srbi na raznorazne načine došle do ruku, što povijesnu vrijednost njegove arhive čini još većom.
Zadnji ratni dan bio mu je operacija Južni potez nadomak Banje Luke, kada je poginuo njegov veliki prijatelj Andrija Matijaš Pauk.
– Došao sam do Manjače. Tu smo večer Pauk i ja bili skupa. Probudim se po noći, vidim on se brije, nije mogao spavati. Ujutro je otišao na liniju prije mene. Bio je hrabar ratnik, a imao je pegulu. Na križanju u tim vrletima i šumetini, on kao zapovjednik oklopne jedinice pogine! – kaže Petar. Točno je da je legendarni Pauk stradao od prijateljske vatre, potvrđuje Malbaša istine radi, ali ističe kako je to nevažno, on je bio legendarni ratni zapovjednik i spletom nesretnih okolnosti izgubio je život. Takav je rat.
– To je njegova sudbina. Nikad se nije štedio, išao je pravo na četničku komunikaciju. Njegovi tenkisti upali su u minsko polje i izmiješali se s njihovima. U sveopćem metežu njegov tenkist ispred sebe je vidio transporter i mislio da su njihovi unutra. Opalio je i Andrija poginuo. On je bio jedan od najhrabrijih ljudi koje sam u ratu vidio! Takav je bio još samo Thomas Crowley, Irac koji je pokopan na Lovrincu. I on je poginuo od svoje mine. Bio je samozatajan, bježao je od kamere, isto kao general Gotovina. Nisam ga snimao u ratu, ali sam za 9. bojnu HOS-a radio dokumentarac o njemu – s uzdahom kaže Malbaša.
Premda ne voli govoriti o sebi, kaže da je i sam više puta bio u pogibeljnoj situaciji.
– Jednom sam u Biteliću preskočio preko odskočne mine i nisam zakačio konop; na Peruči, kada sam snimao klapnu koja ispušta vodu s brane, upao sam u minsko polje i zagazio na tzv. paštetu, ali nisam stao na križić na vrhu. U Livanjskom polju na mene su pucali i jedni i drugi. Dobro da me nije ubio Davor Jović iz Vrgorca, pripadnik Četvrte, u zadnji je čas vidio da sam to ja. Bog me ostavio na životu da bih govorio o ratnicima koji su oslobodili moju i tvoju domovinu Hrvatsku – zaključuje Petar Malbaša.
Priča on i dalje ratne priče u svojim dokumentarcima. Snimio ih je 12, najdraži mu je "Istinom do pobjede", a i dalje ih slaže. S kćeri novinarkom želi snimiti film o ocu čiji je sin poginuo na Dinari. Priprema i web-stranicu "Heroji rata". Obilazi škole, djeci prikazuje filmove i zajedno s drugim sudionicima Domovinskog rata pripovijeda im istinite ratne priče.
Iako je proveo 1800 dana u vojsci, ne koristi nikakve braniteljske povlastice. Radi za život i opet se honorarno vraća na HTV.
– Otvoreno i bez ikakvog kompleksa mogu reći: ja nemam ništa! I zato sam jako bogat i sretan čovjek. Trčati za hrvatskim vojnikom po dinarskim vrletima za mene je bila čast. Nikad nisam uzeo plaću od Hrvatske vojske, a bio sam na popisu. Gotovina mi je nudio čin, nisam htio. Nikad nisam tražio mirovinu. Ja sam imao tu povlasticu da snimam najnoviju povijest svoga naroda, a nadam se da će doći dani kada će se ovi materijali cijeniti puno više nego danas. Nemojmo zaboraviti one koji su za našu slobodu dali svoje živote! Imao sam privilegij što sam preživio i trudit ću se da se pamte oni koji nisu bili te sreće – zaključio je Petar Malbaša.
>> Glavašević je rekao: Ostat ću, imam još nekog posla
Bravo!! Hvala g. Malbasa!! Castni ljudi nikada ne umiru, i kad fizicki odu njhova djela ostaju.