Bilo je ljeto i plaže Floride bile su prepune ljudi. Usred dana, na pučini, vidio se bljesak a potom se začula tutnjava. Nastala je tišina. Ljudi su gledali daleki plamen i dim. Ali ne zadugo. Među kupačima nije bilo straha ni panike kao kad se u “Raljama” pojavi peraja velikog bijelog. Jer bila je riječ o nešto većim crnima; čoporu njemačkih podmornica. Zapovjednik U-Boot 123, Reinhardt Hardegen, šesnaest milimetarskom bolex kamerom, spokojno ploveći rijekom Hudson, panoramski je snimio svjetla Manhattana, a potom torpedirao američke tankere pred Floridom. Bila je to operacija Paukenschlag godine 1942. Britanske su službe upozorile Amerikance da im čopor dolazi u goste, ali saveznici im nisu vjerovali, sigurni da ih Churchill pokušava uvući u rat koji nije njihov.
– Pada blenda! – te riječi na filmskom setu izazivaju paniku jer to znači da se smračuje i da ubrzo neće biti dovoljno svjetla za snimanje. Blendom se pritom naziva i dosjetka da se u kadru sakrije ono što se ne smije vidjeti. Snimajući u „Maloj pljački vlaka“ velebitski krajolik, negdje u daljini blještao je limeni krov tora za ovce. Onda su scenci donijeli jedan kamen, ne prevelik, otprilike idealan za još uvijek nepriznatu olimpijsku disciplinu kamena s ramena i, navođeni palcem snimatelja Karpa Godine, postavili ga u prednji plan, da bi blještavilo lima udaljeno kilometar i pol – nestalo. Kao blenda može poslužiti i grm, daska, drvo, bicikl, auto, statist, sve ono što će sakriti smetnju u dalekome planu, a prirodno se uklapa u okoliš. Blende se danas koriste i u građevinarstvu. Prigodom obnove vrijednih pročelja i građevina, njihove goleme fotografije zaklanjaju ružne skele i znojne šljakere. Fotošopirane gorostasne blende često izgledaju bolje nego što će, nakon što bude obnovljen, izgledati original. U vremenu u kojem je privid važniji od stvarnosti, u kojemu je izgledati važnije nego biti – iluzija je istina, a istina je – iluzija. Što je istina očiglednija, to ju je lakše pretvoriti u laž i iluziju, kao kad je riječ o toj terminalnoj LNG pripovijesti na Krku.
Umjesto da se kao jedan od grozomornijih komunističkih tragova zanavijek uklone te gorostasne pečurke spremnika za naftu s omišaljske obale, eto nam još većeg ludila. Prije svega je riječ u protuprirodnome bludu nad plinom, čije je stanje kao što mu i samo ime veli – plinovito. Kao sve što je nasiljem porobljeno, i ukapljeni plin ohlađen na ugodnih minus 162 Celzijeva stupnja, teži slobodi i gromoglasnom oslobođenju. Pa onda, u svojemu ropstvu, traži saveznike koji se mogu zvati tehničkim kvarom, ljudskim nehajem i šlamperajem, a mogu sličiti bombašu samoubojici i krstarećem projektilu. Nije, prema tome, riječ samo o ekološkoj bombi, nego jednostavno – o bombi. Svaki čas čujemo kako je plinska boca raznijela neku kuću. A ovaj ukapljeni terminalni terminator u sekundi može pretvoriti u kapi cijeli Kvarner i sve tragove života u njemu. Istina, vjerojatnost za takav scenarij filma katastrofe manja je od mogućnosti da Hollywood o tome snimi film na autentičnoj lokaciji.
Pritom, u cijeloj toj produkciji, zapaženu bi cameo ulogu trebao igrati bojni otrov klor. U malim količinama služi za dezinfekciju pitke vode i bazena. Tada ne može ubiti čovjeka, ali ga krasi odvratan okus i smrad. Možda će orada s okusom klora postati autentični hrvatski proizvod? Navodno već kruži remake evergreena koji u prepjevu glasi: „S okusom klora i okusom soli.“ U svakom slučaju, tvrde, riječ je o blagodati energetske nezavisnosti. Sjećam se šaljive zgode koju je naš vodič Franjo godinama prepričavao prigodom hodočašća u Padovu, svetome Antunu i svetome Leopoldu Mandiću: umre u franjevačkom samostanu u Bosni fra Ivan doživjevši lijepih 89 godina. Na karminama, držeći slovo, gvardijan se obrati fra Marku riječima: – Budući da si ti od svih nas najstariji i imaš 87 godina, držimo da si sad ti na redu… – Ma nemoj! – pobuni se fra Marko. – U ovoj Bosni nikakvoga reda nema, i sad ste vi baš na meni našli reda utjerivati!? Nakon što su im ruski plinovodi pregazili njihove veledržave, oni bi sada na nama utjerivali nezavisnost od jeftinoga ruskoga plina! Mogu te cijevi s omrznutim sibirskim energentom koji ima zadah tajgi i gulaga krstariti od Dortmunda do Hamburga, ali ne mogu i ne smiju od Osijeka do Zagreba. Prebogata i premoćna Njemačka doista je primjer energetske neovisnosti. U nekakvome mogućem sukobu, ruske tenkovske divizije uopće ne moraju pregaziti Njemačku do Brandenburških vrata, jer su one već tamo, a zovu se – ruski plin.
Samo neka zavrnu slavinu i neka se milijuni Nijemaca počnu smrzavati, a domaćice nemaju na čemu kuhati, Frau će, u sto devetom vagonu transsibirske željeznice, radosno potpisati bezuvjetnu kapitulaciju. E, ali zato ruska plinska cijev neće kročiti na hrvatsko tlo i zato u naljepše more Europske unije mora LNG! Pokraj tisuća kilometara ružne atlantske obale od Gibraltara do Danske, oni bi baš „Opatiju bajnu, biser našega mora.“ Ne možeš dobiti a da nešto ne izgubiš. Gotovo polovinu onoga što nam daruju za lijepi i potrebni Pelješki most, daju nam kao pripomoć za samoubojstvo. Od tih 102 milijuna eura neće se sve ulupati u gradnju te zastrašujuće besmislice na Krku, već će nešto priteći i desnima i lijevima i srednjima, jer gladnih je usta uvijek mnogo, a eura malo. I nema nikoga i ničega što se na tome putu vazalno-hranidbenoga lanca može ispriječiti. Neka umjesto omišaljskih žitelja na riječki Korzo iziđe više puka nego za udarne dane karnevala, neka svi uglas kriče protiv terminalnoga LNG terminala, njega će ipak biti. Prema tome, to više uopće nije pravo pitanje. Pravo je pitanje priča s početka, a zove se blenda. Golema blenda koja će sakriti plutajući monstrum. Fotošopirani prikaz dijela ljepote najvećega hrvatskoga otoka, koji je iznjedrio Baščansku ploču, koji će svakom Nijemcu sa žala u Medveji stvoriti iluziju da gleda ljepotu krajolika. Barem do prizora nalik onom koji su gledali s plaže na Floridi.
Zanimljivo je primjetiti kako su se odjednom određene strukture usaglasile u stavu protivnom izgradnji LNG terminala. Međutim, isti ti svojedobno nisu bili protiv bušenja Jadranskog dna, u svrhu istraživanja i eksploatacije nafte i plina. Apsurd je još veći uzmemo li u obzir činjenicu da su od strane struke tada dolazila upozorenja kako nikako ne treba dopustiti istraživanja u svrhu eksploatacije nafte, ali plin je bio prihvatljiv.