Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Piše Miljenko Jergović: Zlatan Saračević, ljevica jača od srca

Rukometaši danas visoki su po dva i pol metra, izgledaju kao košarkaški centri, samo fizički još jači. Saračević, istina, nije bio debeo, ali nekako se činilo da je širi nego viši. Jak kao zemlja. Previše jak da bi dugo živio
01. ožujka 2021. u 20:30 3612 prikaza
Zlatko Saračević
Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Najbolji se rukomet za naših života oduvijek igrao po unutrašnjosti. U Doboju, Šapcu i Metkoviću. A godinama i desetljećima ranije, dok smo po oznojenim posteljama bolovali zaušnjake, ospice i šarlah, u Bjelovaru i u Banjoj Luci. Najprije je Partizan, a zatim i Borac, postao prvak Europe. Bilo je to vrijeme kada naši ni u čemu nisu bili prvaci Europe, osim u vaterpolu i rukometu. Košarkaši Bosne, pa Cibone i Jugoplastike, poslije će doći.

MILJENKO JERGOVIĆ Marko Gregur, gubitnički Fric

Od bjelovarskog Partizana, i te prve generacije koja je s betona otvorenih igrališta i školskih dvorišta prešla u komfor dvorana i dvoranskih parketa, jasno pamtim Hrvoja Horvata, najboljeg igrača i timskog gurua, i Miroslava Prodanića, mrkog krilnog igrača, zastrašujućeg, već podebljeg kapetana Partizana, proćelavog, s golemim brcima kakve su još nosili Kraljević Marko i Ivan Ivančić, koji je ulazio u igru samo kad je trebalo izvoditi sedmerce.

Borca se već bolje sjećam, njegova najboljeg igrača Nebojše Popovića – kojeg je televizijski reporter vazda zvao doktor Nebojša Popović, jer je tada već bio završio medicinu – pa plavokosog Zdravka Rađenovića, Milorada Karalića, Seleca i braće Golić. A na golu Abas Arslanagić, koji je vrlo rano poprimio fizionomiju sredovječnog gospodina, nekog profesora geografije, i branio je onako kako pred očima ovog kibicera nije nitko prije ni poslije njega. Za dječaka koji ga je tada gledao, i za ovog krivotvoritelja uspomena koji sad piše pameću tog dječaka, Abas Arslanagić ostao je najbolji golman kojeg je u životu gledao u bilo kojem sportu.

Bjelovarski Partizan već je negdje krajem sedamdesetih ispao iz prve lige i zauvijek nestao iz naših imaginarija, a Borac je ubio rat. U godinama raspada zemlje, koji su pratili raspadi specifičnih dugo stvaranih stručnih, cehovskih i umjetničkih zajednica, raspadale su se postupno i velike sportske ekipe. Posljednji veliki tim Borca, građen sredinom i krajem osamdesetih, i sastavljan dijelom od Banjalučana, dijelom od rukometaša sa svih strana Jugoslavije, prelio se, skoro sasvim, u Hrvatsku. Neće se to nikad riječju spomenuti, ali igrači ponikli u banjalučkom Boriku bit će glavnina i okosnica hrvatske reprezentacije koja će 1996. osvojiti olimpijsko zlato. Među njima su bili tada mlađi igrači Ćavar, Jović i Iztok Puc, i dvojica veterana Zlatan Saračević i Irfan Smajlagić. Saračević je, skupa s golmanom Mirkom Bašićem, u reprezentaciji Jugoslavije osvajao još ono svjetsko zlato u Švicarskoj 1986. Smajlagić i Puc bili su uz njih dvojicu te uz Perkovca i Načinovića u reprezentaciji Jugoslavije koja je 1988. osvojila broncu.

KOLUMNA Piše Miljenko Jergović: Ćamila Mičijević, velika Mujina kći

Kada su u Portugalu 1994. prvi put na nekom velikom natjecanju, bilo je to Prvenstvo Europe, zaigrali za reprezentaciju Hrvatske, Zlatan Saračević i Irfan Smajlagić imali su, obojica, po trideset i tri godine. Ali se iz ugla promatrača, televizijskog gledatelja koji živi od prvenstva do prvenstva, čini da su nakon toga igrali još veoma dugo. Premda je Iztok Puc u toj reprezentaciji igrao najljepši rukomet, i da, bio je moj najdraži igrač – zbog nečega, rukometni diletanti uvijek imaju tog jednog najdražeg igrača – postojali su razlozi zbog kojih su mi Saračević i Smajlagić bili najzanimljiviji. Ne samo zato što smo dijelili domovine, te ponešto i od ratne sudbine, nego zato što kao da je u njima dvojici bilo i živo zrcalo mentaliteta tog svijeta iz kojeg smo sva trojica potekla. Promatrao sam ih kao tipove, kao karaktere iz života, koji se zatim pretvaraju u književne likove.

Zlatan Saračević imao je staturu nekadašnjeg, starovremenog rukometaša. U načelu, rukometaši danas ne izgledaju tako. Visoki su po dva i pol metra, izgledaju kao košarkaški centri, samo fizički još jači, a Saračević je pomalo podsjećao na Prodanića. Istina, nije bio debeo, ali nekako se činilo da je širi nego viši. Jak kao zemlja. Previše jak da bi dugo živio. Obični rukometaši, kao i obični ljudi, vazda imaju jednu ruku i nogu. Druga ruka im je pomoćna, druga im je noga radi ravnoteže. Saračević je imao obje ruke i noge. U njima je bilo snage, činilo nam se dok smo ga gledali, za dva-tri čovjeka. Ali lijeva mu je djelovala neprirodno. Zatrčao bi se, u dva-tri koraka, skočio, zamahnuo cijelim tijelom, ili lijevom stranom tijela, i rukom iz šake ispalio loptu, koja bi zatim letjela onako kako lopte inače ne lete. Ili bi krenuo, kao da će se zaletjeti, i prije nego što bi se obrana skupila, iz prvog bi koraka ispaljivao jednako snažno. Lopta Zlatana Saračevića, kojeg se uvijek zvalo Zlatko, ali ime mu je Zlatan, pa neka danas ostane Zlatan, letjela je kao da se na nju ne odnosi otpor zraka. Čovjeku koji sve to gleda, pritom dešnjaku, u tome je bilo još nekog dodatnog čuda. Ne znam jeste li ikad gledali nekoga tko lijevom rukom baš jako lijepo crta ili tko lijevom ispisuje kaligrafska slova. Nešto je u tome natprirodno i neshvatljivo. Nedohvatljiva ljepota svijeta koji ima samo pomoćnu lijevu ruku i sve mu se događa zdesna. Takav je, kao crtež i kaligrafija, bio šut Saračevićeve ljevice. Ništa nasilno nije bilo u tom šutu. Samo ljepota i rastvaranje protivničke obrane, koja, kao i sve ljudsko dešnjačko, unatoč svoj pameti i svim znanjima i iskustvima, suštinski ne očekuje takav šut lijevom rukom.

Miljenko Jergović MILJENKO JERGOVIĆ Veran Matić, susjedovo ljudsko lice

Djelovao je blago. Onako kako često djeluju prejaki ljudi. Nema se on s kime tući, nema se on od koga braniti. U izjavama i intervjuima bio je sav od one sindikalne duhovitosti, karakteristične za neki bolji gradski i građanski svijet po bosnama onoga doba. Nastupao je poput onih fiskulturnika iz “Društva za tjelesno vaspitanje Partizan”, kakvih je bilo u svakoj varoši i kasabi, širom republike, i u kojima su uvijek radila dvojica-trojica entuzijasta, bivših hrvačkih šampiona, dizača utega, sedmobojaca ili gimnastičara. Osim što su u čaršiji bili pojam fizičke kulture, i što su se oko njih vazda širile legende o snazi, brzini i spretnosti, te o nesretnom slučaju koji ih je spriječio da budu bolji od Cerara i od Mate Parlova, od tih je ljudi započinjao sport. Premda je postao veliki rukometaš, kažu i najbolja ljevica u povijesti rukometa, Zlatan Saračević imao je nagodnu narav, karakterističnu za te varoške i kasablijske fiskulturnike. I bilo mi ga je lijepo slušati kada bi u novija doba kao sukomentator asistirao histeričnim domoljubnim televizijskim prijenosima utakmica hrvatske rukometne reprezentacije. Instinktivno je razbijao svu tu pretjeranu ozbiljnost ratobornih reportera i rukomet je u priči vraćao onome što on zapravo jest: igra i nadmetanje u igri, fiskultura u nekom produbljenijem smislu, nadmetanje u tjelesnosti i u mudrosti tijela, u kojem sudjeluju neki malo darovitiji ljudi, a ne raja sa školskog igrališta… Iako, u diskursu Zlatana Saračevića uvijek je postojalo to nešto što je povezivalo raju s igrališta i rukometne šampione. Moralo je postojati. Veliki fiskulturnici, čak i kada postanu šampioni, vode računa o tjelesnom zdravlju širokih narodnih masa. Tko god misli igrati rukomet, neka računa na to da će stalno dobivati batine. Ponavljao je to, veselilo ga je varirati tu rečenicu, koju bi, kunem vam se to, spremno izgovarao, primjenjujući je u različitim oblicima na različite sportove, svaki bosanski fiskulturnik u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, u tom posljednjem dobu kad cilj baš svakog bavljenja sportom nije bio da se pod svaku cijenu postane svjetski prvak. Zlatan Saračević sigurno nije planirao biti svjetski prvak. Samo je bio najbolji.

On je bio blag, dobroćudan i prejak. Irfan Smajlagić bio je ters. Tako je barem izgledao. Uvijek nekako ljut, nezadovoljan stanjem stvari. Izgledao je kao da ga svi nerviraju i stalno mu nešto smeta. Princ, aristokrat s krila, gospodar među pučanima. Ne bih mu se obraćao da sam slučajno bio u prilici. To je ta vrsta ljudi u Bosni kojima svi priznaju to pravo da su na svoju ruku, da su tersovi. Kad god bi, nakon svršetka karijere, Smajlagić s nekim došao u nekakav sukob, a događalo se to, ja sam ga razumio. I gotovo da bih osjetio potrebu da javno objašnjavam u čemu je problem. Ali naravno da nisam. Ono što je negdje samorazumljivo, drugdje je skroz nerazumljivo. No volio sam ih gledati u paru, Saračevića i Smajlagića, kao dva suprotna karakterna tipa iz moga zbiljskog i fikcionalnog svijeta.

Miljenko Jergović miljenko jergović Hrvatska je uz velikog Mladena Kušeca na čas podjetinjila: Okrit ću vam što se krije iza toga

I onda javljaju, umro Zlatan Saračević. Srce ga je prekinulo na semaforu, za volanom, dok je Barbaru Stančin, svoju pomoćnicu, trenericu golmanica u Podravki, vozio njezinoj kući. To je tako strašno točna i istinita slika: on, veliki šampion, najjača ljevica u povijesti, nakon treninga razvozi one koji nisu s autom ili nemaju vozački. Biva još, čak i u ova zla doba, kada je sve lažno i namješteno, da neki ljudi prožive život u skladu sa svojim ljudskim karakterom i svojim duhovnim ili fizičkim genijem. Zlatan Saračević.

Bosna je paradoksalna, pričljiva, sasvim fikcionalna, fiktivna i fantastična zemlja, pa tako Zlatan Saračević nije bio jedini jaki Zlatan Saračević. Nije bio ni najjači. Drugi Zlatan Saračević, pet godina stariji, rodom Zeničanin, bio je prvak u bacanju kugle i šampion u dizanju utega. Svjetlokos, kao i prvi Zlatan. Poslije rata završio je fakultet za fizički odgoj (kako li se to već danas zove) i doktorirao. U vrijeme obrane doktorata bio je zaposlen u tuzlanskom poduzeću Vodovod i kanalizacija, i to u odjelu – kanalizacija. Istina koja zvuči kao neka šala onoga velikog Zlatana Saračevića, kojeg smo upravo ispratili.

Ivan Ljubičić
hollywoodska priča
Prepoznajete ga? Kao izbjeglica došao iz Banje Luke u Hrvatsku, a danas je težak milijune eura
HUB
FINANCIJSKA EDUKACIJA
Važnost kreativnog pristupa u financijskom obrazovanju mladih