Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Piše Miljenko Jergović: Slavenka Drakulić, kroničarka svih naših bolesti

Izmicala je sudbini kakvu su joj namijenili oni bivši komunisti, koji su, da bi postali dobri Hrvati, nacionalisti i katolici, morali izmisliti priču o njoj, kao i o tolikim drugima. Morali su komunističku prošlost naseliti nekakvim komunistima
12. travnja 2021. u 19:01 7913 prikaza
Foto: Matija Habljak/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Iskustvo je samo ono do čega je doprla priča. Drugo nismo iskusili. Drugo je strah ili metafizika. Najvažniju priču o koroni, ispripovijedanu u našemu jeziku i iskustvu, donijela je Slavenka Drakulić.

Mostar: Zdravko Mamić nakon potvrđene zatvorske kazne sazvao konferenciju za medije JUNAK NAŠEG DOBA Piše Miljenko Jergović: Zdravko Mamić, zagrebački modri anđeo

Ona je, kako se to pučkim govorom kaže, prvoga ljeta epidemije “završila na respiratoru”. Neko je vrijeme proboravila u tom stanju s one strane poznatog iskustva, vratila se nazad i za Jutarnji list, u kojem redovno piše, sastavila je izvještaj. U tom izvještaju, objavljenom 15. kolovoza 2020., mirnim je, analitičkim i uzorno nesentimentalnim tonom opisala kako je izgledao odlazak, a kakav je bio povratak.

Tako je bolest u svim svojim fazama i manifestacijama dobila najbolju kroničarku, onu kojoj se sve može vjerovati, jer ne stvara nove epidemijske, virusne, emocionalne mitove. Ne manipulira kolektivnim strahovima, ne ponosi se onim kroz što je prošla, nego izvještava po prilici onako mirno i sigurno kao što je u “Godini kuge” izvijestio Daniel Defoe. Pritom, Slavenka Drakulić otprije je najznačajniji pisac bolesti i bolovanja u hrvatskome i u nekoliko obližnjih, istih ili srodnih jezika. “Hologrami straha” i “Mramorna koža” među najvažnijim su proznim i dokumentarnim knjigama hrvatske književnosti. Premda je bolest u njima opisana drukčija, jer ne predstavlja kratkotrajni incident i ne tiče se virusa, bakterije, klice, ne tiče se Drugog, nešto je uvijek isto.

Ton i nastup, pokušaj da o vlastitom tijelu govori kao o objektu, te da se opiše strah. Nitko o strahu ne piše tako dobro kao Slavenka Drakulić. Dok čitamo njene bolesničke izvještaje, kao da se manje plašimo. A čovjek je, i to treba znati i priznati, ustvari majmun. Ono u čemu se prepoznaje, to mu se odmah u njegovoj mašti zbiva.

KOLUMNA Piše Miljenko Jergović: Veljko Bulajić, koloniziranje zajedničke mašte

Pa kad čita o nečijoj bolesti, čovjek zapravo čita o bolesnom sebi. Vrlo je sumnjiva njegova empatija. Je li to obuzet oko bolesnice u knjizi, ili u novinskom eseju, ili užasnut promatra sebe na njezinu mjestu, pa cvili i ište milost? Slavenka je drukčija. Ona je malo više čovjek od svoga čitatelja. I to je najzačudniji efekt “Holograma straha”, “Mramorne kože” i eseja o koroni, koji počinje scenom u kojoj ona leži na žutom linoleumu, na podu bolničke sobe. Oslobođena samosažaljenja, Slavenka je figura snage i nenametljive hrabrosti usred jedne nejake i strašljive, sebe nesvjesne književnosti i kulture.

Rođena u Rijeci – ili kako se do prije tridesetak godina govorilo pa se u govoru izgubilo: na Rijeci – na Dan borca 1949. Izdanak je posljednje velike zagrebačke žurnalističke generacije, koja se rojila oko Starta i Danasa, a u sjećanju ovoga je čitatelja personalizirana u njezinu te u imenu Maje Miles. Slavu stječe knjigom “Smrt ni grijesi feminizma”, koju objavljuje s navršenih trideset i pet.

Ne pripada “partijnoj inteligenciji”, kako se to onda znalo reći, njezina stanovišta su opozicijska i svakako sumnjiva. No, kako se bliži raspad zemlje, i teče socijalna, politička i ideološka, usporedo s individualnom psihološkom i emocionalnom prerasporedbom i preustrojem, tako dojučerašnji partijci Slavenki Drakulić imaginiraju usporednu, mitsku biografiju i učlanjuju je, mimo njezine volje i znanja, u partijske ćelije koje su sami netom napustili. Ona u tom njihovu proizvođenju neprijatelja ne sudjeluje. Nezainteresirana je i uglavnom slobodna.

Serbian Orthodox Church enthrones its new Patriarch JASENOVAC NIJE ZA MATEMATIKU Piše Miljenko Jergović: Patrijarh Porfirije, čovjek i njegovi prijatelji

Sretnim stjecajem privatnih okolnosti završava u inozemstvu. Živi po njemačkim zemljama i u Švedskoj. Na engleskom počinje pisati novinske članke i eseje u kojima bitno nezainteresiranim zapadnjacima nastoji objasniti našu situaciju. Taj posao je težak i nezahvalan. Otprilike poput prevođenja djela njemačkog klasičnog idealizma na jezik podravskog seljaka. Samo obrnuto.

Previše toga mora se pojednostaviti, objasniti, prevesti u iskustvene kodove svijeta koji ili je nesposoban ili je nevoljan identificirati se s iskustvom drugoga. Ona, međutim, to radi bolje nego ijedan drugi naš pisac. Radi to bolje nego itko: zato što Slavenka nije ogorčena, zato što ne prihvaća tuđe stereotipe o vlastitom svijetu, niti se bavi stvaranjem stereotipa, zato što je dobar pisac i u nemogućim uvjetima, ali i zato što ima tu iznimnu sposobnost koja opet izvire iz njene unutarnje snage, da o svemu piše dobronamjerno i nesentimentalno.

Nije sasvim krivo reći da o zemlji iz koje je potekla – ili o zemljama iz kojih je potekla – i o istočnoj Europi općenito, Slavenka Drakulić piše kao što piše o vlastitom tijelu. Sa zdravom mjerom distance i poistovjećivanja. Na engleskom joj je prvih dana siječnja 2021. objavljena nova knjiga: “Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism”. Bit će je zanimljivo čitati kada izađe na hrvatskome pa pratiti reakcije ljudi.

Zlatko Saračević JUNAK NAŠEG DOBA Piše Miljenko Jergović: Zlatan Saračević, ljevica jača od srca

U međuvremenu, naime, od vremena grdne omraze prema Slavenki Drakulić, gesta progona transformirala se u gestu prešućivanja. Ili praznog blebetanja i mljevenja ekstrudirane praznine, karakterističnog za tobožnje emisije o književnosti na trećim programima HRT-a. Prvih proljetnih dana umrla je Irena Vrkljan, nekoć kultna spisateljica, čija je knjiga “Svila, škare” u vrijeme svoga izlaska, godina je bila 1984., bitno odredila jedan čitateljski i književni naraštaj u bivšoj Jugoslaviji. S Irenom Vrkljan u nas započinje govor o ženskom pismu – za koji nitko ne može reći je li od njega više štete ili koristi – i uočljivijim bivaju one spisateljice koje izrazitije nastupaju iz roda i spola.

Nemoguće je takvo što dokazivati, ali činilo mi se da je u svjetlosti koje je iste 1984. godine obasjala Biljanu Jovanović, istinski velikog pisca, u međuvremenu ponovno skrajnutog, i njezin roman “Duša, jedinica moja”, bilo i svjetla Irene Vrkljan. Te 1984. imao sam osamnaest, i bila je to ženska godina naših književnosti.

Irena Vrkljan neće, međutim, biti moj pisac. Ali bit će mi važno kada Slavenka Drakulić u Magazinu Jutarnjeg lista objavi 27. ožujka esej o njoj. Svojevrsni oproštajni portret, koji je svakako važan kao intimna gesta, ili naprosto kao književni tekst važne spisateljice, ali je mnogo važniji kao gesta književne, čitateljske i spisateljske zajednice.

Josip Manolic KOLUMNA Piše Miljenko Jergović: Josip Manolić, superjunak ne ide preko reda

Mnogo je važniji kao gesta hrvatske kulture. I opet se, naime, dogodilo da Slavenka obavlja važne poslove za Hrvate. Oprašta se s njihovom spisateljicom, za koju će oni ustvrditi da im je velika i mnogo da su je čitali, ali ne samo da o njoj ništa ne znaju reći, nego to i ne pokušavaju. Smrt pisca jedan je od onih trenutaka s kojima nanovo započinje književnost. Kada umre pisac, pišu se veliki i važni tekstovi o njemu. Pišu se eseji, priče, pjesme i romani.

Trenutak je to za svečanost, za veliku predstavu i za vatromet. Ako pisac biva ispraćen šutnjom ili ispisivanjem budalaština – kao što je, recimo, istih tih dana u našim medijima ispraćen jedan od najvećih europskih pjesnika dvadesetog stoljeća Adam Zagajewski – to najružnije svjedoči upravo o kulturi i jeziku onih koji šute i pišu gluposti. Irenu Vrkljan, istina je, Slavenka Drakulić nije ispraćala kao ovlašteni delegat hrvatske književnosti, nego kao privatna osoba, kao čitateljica iz onoga naraštaja koji je 1984. čitao “Svilu, škare” te na koncu kao europska spisateljica, koja se, živeći upravo po tim Europama, susretala s Irenom Vrkljan.

Njezin je esej privatan čin, ali svaka je književnost privatan čin. Ne piše se u ime zajednice i za zajednicu. Premda zajednica postoji samo dok se piše. Slavenka Drakulić hrabro je i vrlo gospodski izmicala sudbini kakvu joj je namijenila kultura u kojoj je ponikla. Izmicala je sudbini kakvu su joj namijenili oni bivši komunisti, koji su, da bi postali dobri Hrvati, nacionalisti i katolici, morali izmisliti priču o njoj, kao i o tolikim drugima. Morali su komunističku prošlost naseliti nekakvim komunistima.

Dražen Slavica KOLUMNA Piše Miljenko Jergović: Dražen Slavica, gradele za svetoga Lovru

A kako su upravo oni bili ti komunisti, proizvodeći vlastitu bolju prošlost, oni su nekoga morali osramotiti, ojaditi i počastiti prošlošću kakvu nije doživio. Prošlost je u Hrvata uglavnom nešto što nikada nikome nije bilo sadašnjost. Prošlost je djelo nedarovite i nenačitane imaginacije. I u takvoj je prošlosti, za sebe pripremljenoj, ogorčena, jadna i progonjena trebala završiti Slavenka Drakulić. Ništa, međutim, od toga.

Nepodnošljivo dobronamjerna i solidarna s društvom iz kojeg je potekla, Slavenka Drakulić naprosto nije pristala da samoj sebi bude stranac.

 

Što je istina, a što mit?
Treba li nam baš 8 sati sna, 8 čaša vode ili 10.000 koraka dnevno? Evo što kažu stručnjaci
Električni automobili
NOVA ERA
Jeste li spremni za vožnju prema električnoj budućnosti