Što bi pomislili, recimo u siječnju ili veljači 1994. u Mostaru, dok je linija fronte na Neretvi i u glavama lokalnih Bošnjaka i Hrvata bila čvršća i stamenija nego ijedna fronta i u jednom našem ratu, a dok se u gradiću Heidenheimu, u pokrajini Baden-Württemberg začinjala jedna buduća Mostarka, da im je netko mogao reći kako će upravo ona, imenom Ćamila Mičijević, daleke 2020. biti najvažnija igračica u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, o čijim će sportskim vještinama i ljudskoj naravi izvještavati sav hrvatski tisak? Vjerojatno bi pomislili to da će budućnost biti drukčija od svega u čemu oni žive.
I da ovaj rat nema baš nikakvog smisla, jer nijedan ratni cilj, nijedne od dviju (ili sve tri?) zaraćenih strana, neće biti ostvaren. Osjećaj bi im svima, pretpostavljam, bio dvojak, ambivalentan, slatko-gorak. S jedne strane, možda bi im bilo drago zbog njihove djece i unuka, jer pomislili bi da će oni živjeti u takvom svijetu u kojem će sve biti toliko obično, normalno i mirnodopsko da će jedna mostarska muslimanka, odnedavno (od sarajevskog svenacionalnog kongresa 1993.) Bošnjakinja, nastupati pod hrvatskim barjakom, s hrvatskim grbom na grudima, ali kao svoja na svome, onako kako je to u Europi uobičajeno. S druge strane, onima s jedne strane rijeke moralo bi te 1994. iz jednih razloga biti krivo što je 2020.
Ćamila kao Ćamila tu gdje jest, kao što bi onima s druge strane rijeke moralo biti krivo iz drugih razloga. Ali baš svi mislili bi da 2020, ta daleka, daleka godina, nije ni nalik 1994., i da te godine svud oko nas, a onda i u nama samima, žive i postoje neki sasvim drugi ljudi. I tu bi se, zapravo, prevarili. Sve je isto kao 1994, samo što je u ljudskim dušama i glavama još malo gore. Tada se ubijalo da bi se naučilo mrziti, a danas se mrzi i bez ubijanja. Danas mnogo manje znaš o onome koga mrziš nego što si znao onda, dok su ti uvjerenja mnogo čvršća. Onda je bilo nevinih, danas ih nema. Te 1994. bilo je onih koji su imali srca za obje strane rijeke, za cijeli grad i za sve ljude i sve narode u zemlji, danas ih nema. Ili su izloženi općem preziru.
Ali, ipak, eto, Ćamila Mičijević, kći Jasmine i Muje, Mostarka kao iz slikovnice, provela je sa svojim drugaricama Hrvatsku kroz Europsko prvenstvo, učinivši time komšijama dragost i milinu, i pojačavši im, usred epidemije, opasnu iluziju da su veći, bolji i uspješniji nego što zapravo jesu. Oni su, Hrvati, u prvi mah bili iznenađeni. Najprije, nisu od svojih rukometašica baš ništa očekivali. Drugo, za nju su, za Ćamilu, znali samo fanatici ženskog rukometa, kakvih je u Hrvatskoj ostalo otprilike koliko i ljubitelja poezije pisane na latinskom i starogrčkom. Ali kada se pokazalo koliko je Ćamila bolja i veća od svojih suparnica, čime je, po općem uvjerenju, dala na značaju zastavi i grbu pod kojim je igrala, nakratko je došlo do zbunjenosti, jer nije se znalo kako i što s njom.
Onda su sportski novinari, ti eksperti za nacionalno pitanje u Hrvata, napisali da je Ćamila Mičijević jedna vedra, vesela i dobrodušna cura koja vazda popravlja raspoloženje u društvu. Svidjela im se ta opreka između Ćamiline dobrodušnosti i igračke siline. Ne bi se u poželjni narativ baš uklopilo da je mračna i prgava ili da je svjesna svoje veličine. U reprezentaciji za koju igra, Ćamila Mičijević je više nego što je Cristiano Ronaldo za Portugal ili Lionel Messi za Argentinu. Ona je ono što je Zlatan Ibrahimović bio za nogometnu reprezentaciju Švedske. Ne zna se od koga su Mičijevići u ratu bježali bježeći iz Mostara. A ne bi to bilo dobro pitati. Na samom početku rata mogli su bježati od Srba.
A ubrzo zatim od Hrvata. Što bi bilo s Jasminom i Mujom da ih je u Mostaru 1993. HVO pronašao u njihovu mostarskome stanu ili kući? U boljem bi slučaju završili u logoru? U gorem slučaju Ćamila se ne bi ni rodila. Sve ovo imalo bi smisla spominjati samo zbog jednoga: zbog tih osam utakmica u Danskoj, kroz koje je hrvatsku reprezentaciju pronijela ta djevojka. Prije prve, nitko u Hrvatskoj – osim ljubitelja poezije na latinskom i starogrčkom – nije imao pojma da nekakve rukometašice idu na neko europsko prvenstvo, a nakon posljednje pucalo se po Novom Zagrebu kao da je riječ o Modriću i Lovrenu. Makar samo i zbog tog pucanja, meni vazda tako mrskog, vrijedilo bi znati što je svemu prethodilo. Ćamila Mičijević u Mostaru se prvi put našla, ako je vjerovati novinama, kao četverogodišnjakinja. Bilo je to 1998., u vrijeme kada je Njemačka protjerivala sve bosanskohercegovačke ratne izbjeglice za koje se računalo da se imaju kamo vratiti. Je li se Mičijevićima vraćalo, ni to ne trebamo znati.
Uglavnom, vratili su se, i živjeli su u podijeljenom Mostaru, okruženi jadom, jedom i depresijom, onako kako u to vrijeme žive tisuće ljudi, Bošnjaka i Hrvata, svatko sa svojim omrazama, svojim nevoljama, svojim ratnim i izbjegličkim pričama. U Ćamilinoj mostarskoj rukometnoj karijeri spominju se dvojica trenera: Milenko Avdalović i Edo Šen. Avdalović je jedan od onih čuvenih lokalnih entuzijasta kakvih ima u svakoj većoj varoši. S njima započinje gotovo svaka velika sportska priča, oni nikad ne dođu do novinskih naslovnica, ne obogate se i ne postanu treneri svih trenera, ali kako sport živi od narodnih vjerovanja, mitova i legendi, priče koje počinju s njima vazda su zanimljivije i obuhvatnije od onih drugih, velikih priča o kojima pišu novine. Tako je Milenko Avdalović, a Avdalovići su, ako je i to nekome važno, Srbi od Nevesinja, nagovarao Ćamilina oca da pusti malu iz Lokomotive u Katarinu.
Lokomotiva je stari mostarski rukometni klub u kojem je igrala i Jasna Merdan, najveća mostarska i hercegovačka, te jedna od najvećih jugoslavenskih rukometašica u onoj istekloj povijesti, a Katarina je, kako već u samom imenu piše, Hrvatski rukometni klub iz Mostara. Veći, tada profesionalno ozbiljniji, i mnogo, mnogo bogatiji od Lokomotive. I Mujo, što će, nego pusti dijete u Katarinu! Njoj je to dobro, a što će ljudi pričati, nije ga briga. Ili jest ga briga, ali manje nego kako će mu biti djetetu. Tog trenutka, kada ocu Muji, a vjerojatno ni Milenku Avdaloviću, nije bilo ni na kraj pameti da će to dijete, uz Jasnu Merdan, postati najveća rukometašica koju je Mostar ikad vidio, ali što je mnogo važnije – da će od te svoje igre dobro živjeti, tog je trenutka odlučena utakmica između Danske i Hrvatske na Europskome prvenstvu 2020. godine.
I z Katarine je, sada već predvidljivo, otišla u Rijeku, u Zamet. Trener se zvao Edo Šen. Tko malo pronjuška po internetu, naći će stranicu Učeničkog doma Kvarner, i tamo lijepu malu bilješku odgojitelja, profesora Zlatka Jeličića, koji za primjer današnjim učenicima i učenicama piše kako je 2013. u treći razred Prve riječke hrvatske gimnazije i u njihov dom, “iz svog rodnog Mostara” stigla nova učenica. I na kraju ispisuje starinsku pouku đacima i domskim pitomcima: “Ćamila Mičijević, bivša učenica Učeničkog doma Kvarner, sada je izvrsna rukometna reprezentativka.” Malo zatim otac Mujo naći će se pred novom dvojbom kada Ćamili, sada već gotovoj rukometašici, ali ne onakvoj kakva će na kraju biti, ponude da igra za Hrvatsku. Rukomet nije fudbal, nema tu novca kojim bi se mogao kupovati novi život, pa čovjek mora biti oprezan.
Pogotovo kada o tebi, tvojoj obitelji i tvome životnom miru odlučuju oni s kojima dijeliš susjedstvo i grad. Ili pola grada, podijeljenog rijekom. Edo Šen, drugi Ćamilin trener, rekao je ocu da će to za nju biti dobro. I on je opet pristao. Buduće odluke cura će sama donositi, jer će već biti punoljetna. Budu li je pitali zašto ne igra za Bosnu i Hercegovinu, ona može reći: zato što ženska rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine već godinama ne postoji. U priči o Ćamili Mičijević nema, na žalost, velike pouke. Da nismo i dalje u 1994. i da se išta nabolje promijenilo, pouka, vjerojatno, ne bi bila ni potrebna. Međutim, kako je sve ostalo isto, pouka nije moguća. Jedno je, međutim, sigurno: ona ovo nije učinila za novac.
Niti je ovo učinila protiv nekoga. Njezin, pak, otac, koji je s trenerima razgovarao, a ustvari njezini mater i otac činili su ono što bi im se učinilo dobro za njihovo dijete. I imali su pritom u glavi sliku idealnog, dobrog i poštenog svijeta, a ne onog svijeta u kakvom žive i kakvim ga stvaraju toliki drugi ljudi, ovih, onih i onih trećih vjera i nacija. Dobro su učinili za Ćamilu. Ali to njihovo dobro istodobno je i velikodušno prema Hrvatskoj. Premda oni, pretpostavljam, o Hrvatskoj nisu mislili kao o Hrvatskoj, nego kao o zemlji u kojoj je njihovoj kćeri dobro. Od toga, pak, počinje mir, i po tom se miru Ćamilina glava i glave njezinih roditelja razlikuju od većine glava u tom našem svijetu.
