Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Piše Goran Gerovac, urednik Obzora: 'Uskoro se čujemo oko teksta, javio mi je Balašević pred smrt'

Posljednjih mjeseci odbrojavali smo zajednički njegovoj knjizi, javljao je koliko stranica ima do kraja
20. veljače 2021. u 08:57 18180 prikaza
Đorđe Balašević
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Da se među ove stranice nekako mogao utisnuti samo praskozorni miris Dunava, i taj nepatvoreni ukus rozine u vanil, ne bi bilo potrebe da se dopiše ni jedna jedina reč o tom julu pedeset devete...” I tu je kraj. Tako završava “Kalendar mog detinjstva”, knjiga uz koju se smije i plače, istovremeno, iz koje se čuje zaglušujuća huka mirnog, pitomog, ravničarskog duha, širokog kao Dunav dok meandrira svijetom i pronosi bistrinu dobrote.

Negdje u daljini knjige, u njezinom nastajanju, dok je još bila samo misao, ideja i dobra namjera, nazire se silueta čovjeka koji je tamo na početku, omdah iza tvrdo ukoričene naslovne strane napisao jednostavno i toplo, gotovo kao stih: Za Gorana, prijatelja! Između toga cijeli jedan život, jedno trajanje u stihovima, u nadarenosti, u izuzetnosti i u stalnom otkrivanju djeteta u sebi.

U tom kalendaru vrijeme ima neki svoj ritam, ima neku svoju mjeru, a prolaznost je tek kratka utjeha za one koji se ne žele sjećati dobrote. Oni koji su podareni ovom svijetu da traju i da time potraje i sam svijet rijetki su i baš zato dragocjeni. “Dobro je, javio bi se ja i pre, ali znate, godina proizvodnje i malo familijarne obaveze i tako. Ali uskoro se čujemo i dogovaramo oko teksta”, jedna je od zadnjih rečenica koja je doprla iz Novog Sada, preko svih ovih granica, administrativnih i pandemijskih, ispunila eter vedrinom, kao što je to uvijek bilo kada je mobitel zazvonio a na ekranu se ispisalo Balašević.

bio je na respiratoru Dva i pol sata liječnici su se borili za Balaševićev život, a ovo je bila njegova posljednja želja

Kao što ni sada telefon ne prestaje zvoniti jer ljude ne zanima je li se to stvarno dogodilo, nego žele čuti da im netko opovrgne vijest da je umro Đorđe Balašević. Rekao bih im da nije, da je to nemoguće i da se to nikada neće dogoditi i ne znam, kad bih im to rekao, bi li ih lagao ili tek kazao ono što je neminovnost i što je jedina moguća istina: ljudi kao Balašević ne umiru. Možda se tek negdje sakriju, u sjenu nekog divljeg kestena ili stih koji se nadvio iznad svih nas i polako, laloški, šmekerski viri na sve nas u stilu „ajde, da vas sad vidim...“

Osjećajni krasopis

Prijateljstvo započeto u vremenu kada Đorđe i nije znao da postojim, nastavljeno tokom rata kada mi nismo smjeli znati da on postoji, i dočekano u zadnjih desetak godina kada su nas stranice tekstova povezale do te mjere da sam ga uspio nagovoriti da se prihvati kolumnističkog posla u Obzoru, bit će trajno obilježeno stihovima, rečenicama i knjigama. Posljednjih mjeseci odbrojavali smo zajednički njegovoj knjizi koja je nastajala u rukopisu koji će, kao i svi prethodni, biti osjećajni krasopis.

„ Još toliko stranica do kraja...“ znao bi mi reći i u uvijek mi se činilo, da za razliku od većine onih koji se trude pisati i kojima stupanj sreće raste što se bliže kraju posla, kod Đorđa sam mogao naslutiti sjetu što će uskoro izaći iz tog svijeta u kojeg je sve nas uvukao prije gotovo pola stoljeća i sa kojeg nas, kao na njegovu „Ringišpilu“ ne želi pustiti u grubu i prijeteću stvarnost.

Oproštaj Šerbedžija: Bio je taj moj Đorđe veliki umjetnik, jedan od najvećih i kroz umjetnost i kroz ljudskost

Bili smo u redakciji iznimno sretni i mogu slobodno reći počašćeni kada je pristao pisati ono što je nazvao „čekanje boljih vremena“, ali da bismo ga to toga doveli morali smo mu ispuniti uvjet preko kojeg nije želio prijeći: „ Važi, možete računati na mene, premda nisam baš u nekoj formi, ali pod uslovom da za to ne dobijem nikakav honorar“, rekao je kratko i odlučno i to je po prvu puta da sam u telefonskom razgovoru s njime osjetio da mu na licu ne titra osmijeh, da se uozbiljio do one točke u kojoj nema nikakve dileme oko daljnjih pregovora. Pa kako to već biva s velikim pjesnicima i još većim ljudima, stvari su se uvijek odvijale jednostavno.

Bez kompliciranja, bez umišljenog stvaranja lažnog dojma, jer Đorđe je bio sadržaj, ne forma, bio je velik u teškim vremenima, onda kada je to trebalo imati hrabrosti biti i običan, u obična vremena, kada se svi ostali trude biti većima nego što jesu, jer je to tada isplativo, jer nije opasno i jer se tako gradi lažni identitet.

„Odjebi JNA“ čitao je u Sava Centru u ratnom vihoru kada su uniforme i granate bile posebno na cijeni, a on je svejedno pokušavao „svet spasti pesmom“, u Balaševićevskoj maniri duha koji se ne povija pred silom i koji mostove gradi bez obzira što svi oko njega pod njih stavljaju eksploziv mržnje. Ustrajan u namjeri da to što radi nešto posebno uopće nije ništa posebno, nego jedino moguće i ljudski, zaslužio je i poštovanje i ljubav i iskrenu, milijunsku sljedbu koju je on nazivao „Bistrooki“ i s kojima se, doista, prepoznavao po pogledu.

Njegova Olivera Na vlastito su vjenčanje zakasnili, no nikada poslije nisu bili odvojeni duže od dva dana

Sanjariti, a ne krvariti

Vrijeme u kojem smrt više nije vijest i u kojem odlazak prijatelja ostaje iznimka isključivo zbog toga što je sve manje prijatelja oko nas, oko imena Đorđa Balaševića mora napraviti jedan veliki, dunavski meandar, onako u tihom toku moćne vode koja se namjeri na nekog toliko vrijednog da ga nježno i s posebnom pažnjom zagrli. Dopustit ću si i reći, samo zato što je to on napisao, da sam ostao bez prijatelja s kojim sam dijelio svijet kao mjesto u kojem ima dovoljno prostora za sve one koji žele „ići i sanjarti, a ne kvariti“.

I ne slažem se s njim u stihu da je „sve prošlo zanavek“. Ne, tek počinje. Kako ovdje, gdje ostaju stihovi, note, pjesme koje se povijaju nad ravnicom i grabe put nezaborava, tako i na onom nebu, do kojeg se povija dim, na kojem su ga dočekali stari Nestorov, gosn’ Čeda i još jedan i gdje će ga uz laloški osmijeh pitati: Došao si, al’ reci, jesi naučio što je hlad. Zbogom prijatelju.

Večernjakova ruža
Mojmira Pastorčić: Šprajc mi je poslao poruku: 'Ti si sljedeće godine'. Mislila sam da je lud
UHVATI BIORITAM
Koji kronotip posjedujete? Upoznajte se s ovim unutarnjim satom koji trebate slušati