Književni povjesničar, kritičar, ali i prozaik Antun Pavešković krajem prošle godine objavio je treću proznu knjigu nazvanu “Prispodobe”. Knjigu je objavila Naklada Jesenski i Turk pod uredničkom paskom Petra Bujasa. Riječ je o netipičnoj zbirci netipičnih priča čija je najčešća okosnica Dubrovnik i njegova bogata i začudna povijest. Ništa čudno, budući da je Pavešković rođen u Dubrovniku, ali i da je znanstvenom i profesionalnom karijerom vezan za teme iz hrvatske književne povijesti, pa i za osobe kao što su Mavro Vetranović ili pak Pijerko Bunić Luković.
Paveškovićeva novelistika tako se nastavlja na niz suvremenih pisaca (i spisateljica) kojima je Dubrovnik inspiracija kao što su to Slavica Stojan, Rade Jarak, Stjepo Martinović.., pa u određenom smislu i Miljenko Jergović. No pišući svoje dubrovačke priče u kojima vrlo često konfrontira prošlost i sadašnjost, baš kao i realizam i maštu, Pavešković se koristi iznimno različitim spisateljskim registrima, pa i načinima pisanja. Čitajući Paveškovićevih petnaestak pripovjedaka ukoričenih u zbirci “Prispodobe”, čitatelj kao da prolazi kroz različite epohe hrvatske književnosti i to od onih starijih, pa do nešto mlađih i suvremenijih.
U većini pripovijedaka ipak prevladava pomalo ekspresionistička atmosfera, uvjetovana i tragičnim sudbinama Paveškovićevih likova na koje je utjecala strogost i ozbiljnost jedinstvene Dubrovačke republike i njezine aristokratske povijesne popudbine čiji je temelj kroz stoljeća bila baš čelična konzervativnost. Vidljivo je to već i u prvoj, gotovo andrićevski ispričanoj, ali i poučnoj te duhovitoj priči “Hambaša i gospari” koju je autor smjestio u ona vremena tursko-dubrovačkog trgovačkog i više nego unosnog pakta koji je ipak krio i izrazite opasnosti. I ta priča dokazuje da Pavešković nije nekritičan Dubrovčanin zaljubljen u staru slavu te hrvatske kulturne i diplomatske metropole, nego autor koji hrabro i pošteno promišlja te istražuje dubrovačku povijest i njene općepoznate manjkavosti.
Odlična je priča “Nesanica” koja obrađuje temu odnosa stanovnika grada Dubrovnika s upravo mističnom snagom sv. Vlaha, moćnog zaštitnika grada i njegovih građana koji putnike namjernike koji u grad dolaze s mora pozorno motri sa tvrdih dubrovačkih zidina okrenutih pučini. I neke druge priče bave se i teološkim pitanjima i moralnim zabranama, dakle o temama koje su aktualne već stoljećima i to pogotovo u prilično zatvorenim društvima kakvo je i ono dubrovačko, koje je i po prirodi urbanizma bilo zamišljeno kao jedan idealni zatvor od kamena u koji su teško prodirale snažnije promjene, koje doduše i ne moraju uvijek biti isključivo progresivnog smjera.
U tu bi se grupu mogle ubrojiti metaforične priče “Skromnost” ili pak “O pitanjima, besanici i odgovorima”, ali i fatalistički surova priča “Sedmi kat”. Upravo ta priča dokazuje da Pavešković vrlo lako realistične situacije pretvara u sadržaje prepune transcendentnih opasnosti i neizbježnih epiloga, te da voli svoje junake voditi po krajnje opasnim mjestima izazivajući sudbinu na završni udarac. A u priči “O licu i naličju dobrote” Pavešković je doista otišao jako daleko u promišljanju one tipizirane podjele ljudi (ali i duhovnih, nadnaravnih pojava) na dobre i na zle, na svete i na nesvete, na anđele i demone, pa je tako među svoje likove ubrojio i Krivorila i Gadnidaha, otpuštajući kočnice vlastitoj mašti, a možda i vlastitim strahovima.
Kako je Dubrovnik i grad pomoraca, Pavešković ih nije zaboravio pa im je posvetio pomalo melodramsku, ali toplu ljudsku priču “Staričica koja je živjela da hrani mačke”, punu mediteranskih emocija koje uvijek imaju dva lica, jedno lijepo i kantilensko i ono drugo manje lijepo i odbojno, pa čak i zastrašujuće. Među te intimističkije priče treba ubrojiti i životnu “Propast svijeta” ili pak “Bajku o povratku” i “Suzanu vječnu”, a u nekim je pričama Pavešković pokazao i sklonost prema kontroliranom SF-u i satiričnim fantazmagorijama. I nije slučajno da je zbirku odlučio završiti kulturološki znakovitom i pomalo oporučnom pričom o “Čovjeku koji je volio knjige”.
