Veličina jedne zemlje svakako se vidi i u njenom odnosu prema mrtvim velikanima. Naravno, i u činjenici da zemlja zna odrediti tko su njeni velikani. Ili da to znaju mudro odrediti i odmjeriti njene elite. Prošlog je tjedna Francuska pokazala da je velika zemlja. I to u svakom pogledu. Prvo se u petak oprostila od plodnog i cijenjenog književnika, jednog od četrdesetak besmrtnika, novinara i urednika Jeana d’Ormessona, koji je vodio i slavni Le Figaro. Ormesson je umro u 92. godini života, a za Hrvatsku je zanimljiv i po tome što je 1991. zdušno i srčano, kako to samo Francuzi znaju, branio pravo Dubrovnika na život. Pa je tako 1. prosinca 1991. osobno boravio u Dubrovniku, gotovo u osvit onog najfatalnijeg napada srpskih i crnogorskih raznorodnih snaga i JNA. Bio je Ormesson s grupom francuskih uglednika i na odlično posjećenom skupu građana koji je organizirao danas premalo spominjani konvoj Libertas. Te je 1991. negdje krajem ljeta kada se rat još nije razbuktao Ormesson pisao “Unakaziti Dubrovnik, značilo bi ponoviti Guernicu. Međunarodna zajednica oštro bi osudila takav zločin”.
E tog je Ormessona francuska politička i kulturna elita ispratila uz vojne počasti i uz izravni televizijski prijenos u petak u dvorištu Doma invalida. Govornik je bio francuski predsjednik Macron koji je na lijes pisca i publicista simbolično stavio običnu starinsku olovku, najjače oružje s kojim je Ormesson, nazivan bonvivanom, izdanak stare i ugledne francuske obitelji, baratao u svom dugom životu. Uz Macrona, na posljednjem ispraćaju bili su i njegovi prethodnici Sarkozy i Hollande.
A onda se u subotu cijeli Pariz oprostio od najpoznatijeg i najslavnijeg francuskog rokera Johnnyja Hallydaya koji je prodao preko 110 milijuna ploča, a umro je od raka u 74. godini života. Limuzina s bijelim lijesom slavnog i očito omiljenog rokera prošla je samim srcem Pariza da bi se zaustavila kod crkve Madeleine gdje je održana kombinacija dirljive komemoracije i vjerskog katoličkog obreda, naravno, opet uz sudjelovanje aktualnog predsjednika Macrona, ali i dvojice njegovih prethodnika, Sarkozyja i Hollandea. I brojnih francuskih umjetnika, u rasponu od rokerovih kolega, pa do najslavnijih živućih francuskih glumaca koji nisu skrivali suze i emocije. Bilo je u crkvi klasične glazbe, ali i Hallydayevih hitova. Ljudi su plakali i pjevali, pljeskali i ljuljali se u ritmu glazbe, mnogi u bajkerskim jaknama, jer je Hallyday obožavao motore pa je i ispred crkve bio parktiran glazbenikov plavi ljepotan. Ljudi su i tugovali i veselili se, baš kao i desetine tisuća ljudi koji su okružili crkvu i pariške bulevare odajući počast svom idolu kojeg su već davno usporedili s Elvisom. Navodno Pariz nije vidio veći oproštaj od sprovoda Edit Piaf. Tako se to radi u Francuskoj sa slavnim i važnim književnicima i glazbenicima. Znaju Francuzi. Kad se sam cijeniš, cijenit će te i drugi.
Pogledajte i galeriju: Dubrovnik: Muzej Domovinskog rata
Derk,cekamo tvoj "posmrtni dnevnik"!